“Burek sa sirom”, skandirali su navijači fudbalske reprezentacije Crne Gore “provocirajući” navijače Bosne i Hercegovine.
“Zvaće vas sa biroa”‘, odgovorili su navijači Bosne i Hercegovine aludirajući na stereotip o lijenosti Crnogoraca koji datira još iz bivše Jugoslavije.
Ovi detalji sa utakmice Crna Gora – Bosna i Hercegovina, koja je odigrana u okviru Lige nacija, šalju nam rijetke, prijeko potrebne pozitivne poruke. Utakmica je završena neriješeno 1:1. Vjerujte mi na riječ, rezultat je ovdje najmanje bitan. Bitno je nešto drugo.
Nasilni raspad Jugoslavije i civilizacijski pad ovih prostora počeo je na fudbalskim utakmicama. Beogradska Crvena Zvezda i zagrebački Dinamo trebali su odigrati utakmicu 13. maja 1990. godine. Umjesto praznika sporta, utakmica se pretvorila u žestok sukob navijačkih grupa. Međusobne tuče i vrijeđanja na nacionalnoj osnovi trajali su skoro cijeli dan. Ono što je uslijedilo poslije nažalost zna cijeli svijet.
U međuvremenu navijačke grupe su postale snažno oružje u rukama službi bezbjednosti. One su bile tu da šire mržnju prema drugima ili da se obračunavaju sa neistomišljenicima i protivnicima sistema. Širom bivše Jugoslavije sa tribina redovno možemo čuti: “Ubij, zakolji” i “Nož, žica, Srebrenica”.
Da se razumijemo, to što se skandira na tribinama je želja vlasti, posebno one Vučićeve u Srbiji. Jer samo se mržnjom može braniti ono što se steklo zločinom i kriminalom. Bez mržnje, snage zla na Zapadnom Balkanu bi bile brzo poražene. A onda zbogom podjeli plijena, krađi i izbjegavanju odgovornosti.
Obrazac koji bi se mogao proširiti na cijelu regiju
Zato je utakmica u Podgorici bila puno više od fudbala. Ona je pokazatelj da se ovdje može biti dobar susjed. A to Crna Gora i Bosna i Hercegovina van svake sumnje jesu. Nikome u Podgorici i u Sarajevu ne pada na pamet da traži ni milimetar teritorije onog drugog. Takođe, nikome ozbiljnom ne pada na pamet da negira identitet onog drugog, da mu objašnjava čiji su njegov jezik i istorija. Zapravo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina se ponašaju onako kako se susjedi u normalnom svijetu ponašaju. To je naravno ovdje, gdje sve vrvi od teritorijalnih pretenzija i negiranja identiteta, incident.
Ali ono što puno više plaši gospodare zla na Balkanu, kao i njihove tutore, jeste da se ovakav obrazac odnosa ne proširi na cijelu regiju. Da se razumijemo: ovakvo nešto može samo ići u korist građana, ali ne i u korist onih koji na mržnji i podjelama vladaju i koji za račun tuđih interesa izazivaju nestabilnost.
Kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, tako je i rat u Ukrajini ogolio mnoge stvari na Zapadnom Balkanu. Prije svega, demaskirao je sve velikodržavne projekte. Niti je to interes naroda koji bi u njima trebali biti okupljeni, a niti se njima upravlja sa Balkana. Naredbodavci i istinski kreatori su daleko odavde, a obični građani, pa i oni koji na fudbalskim utakmicama uzvikuju “Nož, žica, Srebrenica” su samo potrošni materijal i ništa više.
Paljenje kombija
Ali vratimo se fudbalu. Jedini incident koji se dogodio vezan za ovu utakmicu je paljenje kombija bosanskohercegovačkih tablica koji je bio namijenjen za prijevoz navijača Bosne i Hercegovine. Odmah po saznanju za ovaj nemili događaj, jedna navijačka grupa iz Crne Gore pokrenula je akciju skupljanja novca kako bi se isti kombi kupio vlasnicima. Ubrzo se akciji pridružio i gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković.
Rezultat je bio vidljiv već u ponedjeljak ujutro. Jedna crnogorska porodica koja živi u Berlinu, a poznata je po svom humanitarnom radu, donirala je sav potreban novac kako bi vlasnici ubrzo dobili isti kombi.
Ovim potezom građani Crne Gore postavili su zlo tamo gdje mu je mjesto. Ono više nema mogućnosti ni infrastrukture za šire destruktivne zahvate. Mogućnost zla je svedena na jadnike koji iz nemoći mogu uraditi samo to: zapaliti nečiju privatnu imovinu.
Gledajući utakmicu i sve ono što se dešavalo prije i poslije nje, vratilo mi je sjećanja na neka prošla srećna vremena. Tada su na fudbalske utakmice odlazile kompletne porodice. Utakmica je bila praznik druženja i opuštanja. Bilo je sitnih “provokacija” protivnika, kao što je ovaj “burek sa sirom”, ali se sve završavalo u sportskom duhu.
Empatija i smisao za humor
A tu i leži odgovor našeg ponovnog “oljuđenja” i ozdravljenja. Ne može se biti djelimično duševno zdrav. Ili ste zdravi ili bolesni. Tako je bolestan sportski duh pokazatelj bolesti cijelog društva. Ono što čujemo na sportskim terenima, to su samo školske lekcije koje pričamo djeci kući. Tako, kada ih učimo mržnji, logično je da nam djeca sa tribina skandiraju “Nož, žica” i “Ubij i zakolji”.
Ako ih pak učite ljubavi i uvažavanju drugih, onda će djeca pored empatije imati i sjajan smisao za humor. I naravno, neće biti ničije topovsko meso u budućnosti.
Još samo da birokrate u Evropi shvate da je jedini model integracije i smirivanja Balkana onaj princip koji primjenjuju i kod sebe: međusobno uvažavanje, dijalog i saradnja. Nema “malih” i “velikih”.
Upravo to trenutno rade Crna Gora i Bosna i Hercegovina.
Lijepo bi bilo da se na njih ugledaju i ostale države u regiji.
Do tada, živio sport i da nam atmosfera bude kao i ona na utakmici reprezentacija Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
I da nam najveća briga svima bude postoji li burek sa sirom ili ne.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.