Priča o virtuelnoj galeriji Sniper Alley već gotovo 365 dana skuplja prašinu u ladici, uglavnom jer je djelovala nedovršeno, odnosno jer joj je nedostajao ključni detalj koji će sve komadiće uklopiti u čitljiv mozaik. Drugi razlog je dosta jednostavniji i shvatit će ga svi kojima je nekad u naručje pao zadatak da na papir prenesu nečiju priču. Takve je prosto nemoguće završiti za nekoliko sati ili dana, jer dugo poslije ostaju zaglavljene u mislima i zvone, poput nekog napornog jutarnjeg alarma, kao potreba da uradiš više i bolje. Takva potreba nalikuje zaduženju ili obavezi, kao da ste nekome dali riječ da ćete njihov osjećaj prenijeti baš onako kako ga i sam vidi, a ne površno, tek tako da bi bio prenesen ili da biste popunili prostor u novini.
Kada sam sredinom prošle godine razgovarala sa Džemilom Hodžićem, tvorcem projekta Sniper Alley, dogovorili smo da ćemo 5. maj obilježiti objavom teksta o ljudima koji su u njegovom bogatom arhivu ratnih fotografija pronašli snimke sebe, porodice i prijatelja. Važni su to dokumenti. Osim svjedočanstva o agresiji, onima koji su na njima prepoznali sebe ili nekoga svog predstavljaju potvrdu da je sve to bilo itekako stvarno i sveprisutno u njihovim mikrokosmosima. Njihovoj na momente zbunjenoj psihi takve su fotografije opipljiv podsjetnik da su živjeli, igrali se i odrastali u opkoljenom gradu. Zbunjenoj, jer vjerujem da razum običnog čovjeka vremenom počne propitivati razloge zbog kojih bi neko granatama zasipao asfalt na kojem se igraju djeca. Kao i da li se to zaista dešavalo i kolike su razmjere tog užasa stvarno bile.
Nije poznato koliko se tačno fotoreportera i novinara slilo u sarajevsku kotlinu od početka do kraja rata. Isto tako je sasvim nemoguće utvrditi koliko je snimaka napravljeno unutar te četiri godine. Stoga je, ako ste u potrazi za bilo kakvim oblikom zapisa na kojem ste vi, gotovo nemoguće utvrditi gdje početi potragu. To jeste, ako želite tražiti i eventualno pronaći takav oblik podsjetnika. Odnedavno takav arhiv postoji na adresi Sniper Alley, u virtuelnom prostoru gdje su smješteni snimci velikog broja fotoreportera koji su za vrijeme opsade djelovali u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Projekt je zamišljen kao način da Džemil u moru ratnih fotografija pronađe bar jednu fotografiju brata koji je ubijen u ratu. Prije nego je uspio dosegnuti cilj i pronaći grupnu fotografiju djece među kojima je njegov rumeni i nasmijani Amel, Džemil je kreirao mjesto na kojem su desetine Sarajlija prepoznale sebe ili nekog svog. I tako je kroz vlastitu potragu mnogima dao poklon nevjerovatnih dimenzija.
Kombinacija sreće i frustracije
Ipak, ima i onih priča u kojima fotografija sama pronađe vas. Htjeli – ne htjeli. U tu posve usku i sasvim neobičnu rubriku događaja koji se dese vrlo rijetko spada i priča Jelene Imamović. Godine 2022, više od 25 godina nakon završetka rata, na televiziji je ugledala priču o galeriji Sniper Alley, u kojoj se već duže vrijeme pravi veliki arhiv fotografija građana ratnog Sarajeva. Prepoznavši sebe na jednoj od fotografija, Jelena je, sasvim šokirana, proslijedila fotografiju roditeljima. Trideset godina nakon što je snimak nastao na adresi Marka Marulića u Sarajevu, njene roditelje je obradovao prizor desetogodišnjakinje u kapi i jakni koje je vrlo često nosila tokom opsade.
“Osjetila sam nalet različitih emocija. Uglavnom sreće, jer je to sada jedina fotografija iz djetinjstva koju posjedujem. I jer sam je pronašla. Odnosno, ona je pronašla mene. U vrtlogu emocija najviše su se isticali bol i tuga. Pogledati taj snimak značilo je vratiti se u period kada je kretanje bilo zabranjeno, a igra bila dopuštena samo u uskom krugu oko našeg haustora. Period rata. Sve dok je nisam vidjela, nisam znala da postoji. Ne sjećam se trenutka kada je napravljena. Ali, uprkos boli koju donosi, sretna sam što je imam. Danas imam kćerku koja ima deset godina, pa kada uporedim fotografiju s njom – izgledamo identično. Drago mi je što joj mogu pokazati taj važan dio mene”, govori.
Potpuno shrvana emocijama, u telefonsku slušalicu se izvinjava za pauze koje pravi prilikom govora. Sretna je što je stupila u kontakt s reporterom Mariom Bocciom, kao i jer će uskoro dobiti album fotografija koje su napravljene na isti dan kada i njen portret. Kroz priču zaključujemo da se oko svakog ovakvog otkrića obavijaju dva sloja osjećaja. Jedan je golema sreća zbog činjenice da u rukama držite opipljiv komadić ratnog djetinjstva, a drugi beskrajna frustracija što je cijeli jedan životni period sveden na samo jednu fotografiju. O tome šta je tu dobro, a šta loše neka odluči svako za sebe.
U tu kolekciju fotografija koje imaju posebnu težinu i značenje uvrštena je i crno-bijela koja prikazuje namrštenu trogodišnjakinju u dva broja većoj, potpuno izlizanoj majici. Godinama je skupljala prašinu u arhivu Thomasa Jamesa Hursta prije nego je predstavljena na stranici Sniper Alley, gdje ju je sasvim slučajno otkrila prva susjeda djevojčicine majke Seade Babić. Kroz razgovor otkriva da je to jedna od ukupno dvije ratne kćerkine fotografije koje posjeduje.
“Redovno smo sretali fotografe u našem naselju, ali nikada nismo tražili snimke koje su napravili. Ali u periodu kada smo pronašli Uninu fotografiju, u arhivi je otkrivena i grupna fotografija djece koja su se redovno igrala na raskršću pored naše kuće. Osim toga, iznad mene i dalje žive blizanci koji su u istoj galeriji pronašli svoje fotografije. Gotovo je nemoguće opisati osjećaje koji se u vama probude nakon takvog otkrića. U svemu na koncu prevlada zahvalnost. Samo zahvalnost”, emotivno kaže.
Ogromna vrijednost
O ljudima koji su se pronašli u galeriji mogle bi se napisati stotine stranica, što će se, vjerujem, jednom i dogoditi. Njihove će priče biti ukoričene u vrlo lijepu knjigu i ona će, pored silne vrijednosti koju nosi, opet biti samo jedan dio velike priče o ratu i svom besmislu koji predstavlja. Jednom kad takva knjiga bude objavljena, onima koji se dovoljno uvuku u njene redove bit će, ili tek postati, sasvim jasno da su izrazi svih dječaka i djevojčica gotovo sasvim identični. Negdje je to izgubljen ili zamišljen pogled, na drugim mjestima je osmijeh od uha do uha. Sve ih povezuje koliko dječije neshvatanje opsega i pojave užasa, toliko i njihov osjećaj da nešto nije kako bi trebalo biti. Čvrsto vjerujem da su ovako razmišljali i fotoreporteri koji su u dječijoj igri, šetnji i pojavi pronalazili nešto vrijedno dokumentovanja.
Svima koji je odluče prelistati bit će interesantno kako se među njenim stranicama nalazi i nekadašnji gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Pred kraj rata je fotografisan ispred škole, raširenih ruku i vidno oduševljen zvonom koje je dalo znak da su školske obaveze za taj dan napokon završene. Nekoliko stranica pored bit će i priča muzičara Mirze Ćorića, koji je rat proveo svirajući s prijateljima. U decembru 1994. godine intervjuisao ga je Vesa Oja, a kako u tom trenutku u gradu nije bilo struje – s kolegama iz benda je fotografisan uz svijeće.
Za neke Sarajlije ovakvi snimci predstavljaju period koji se silno trude potisnuti. Druge je, uprkos ogromnoj količini bola koje donosi, ovo jedini podsjetnik na kakvo-takvo djetinjstvo. Eldinu Košariću fotografije su prilika za novi početak. Album koji je dobio motivisao ga je da kontaktira prijatelje s kojima je dijelio učionicu 1995. godine i pokuša organizovati susret. Uspije li, provest će nekoliko sati prisjećajući se onih koji nisu dočekali pronalazak albuma fotografija i slaveći život s drugima koji su imali puno više sreće.
O pričama Sarajlija koji su gotovo tri desetljeća kasnije ponovo dobili komadiće svog djetinjstva najbolje će govoriti već pomenuta knjiga, ako ugleda svjetlost dana. Ako bude objavljena, negdje ćete vidjeti izgubljen ili zamišljen pogled, na drugim mjestima širok osmijeh i jedan osjećaj koji se kao nit provlači kroz sve snimke – da nešto nije kako treba biti. I ako već nije bilo, postat će sasvim jasno da fotografije ratnih reportera nisu pomogle Sarajlijama samo onda kada su ih iz zatvorenog obruča opsade slali u svijet. Naprotiv, njihov trud i žrtva jednako nastavljaju služiti građanima i godinama kasnije.