Onaj bolji dio Beograda koji više drži do sebe nego do vlastoljubive većine i koji još od devedesetih silom prilika živi u nevelikim oazama slobodnog mišljenja i stvaranja, još jednom će se okupiti na Topčiderskom brdu nadomak Maršalovog groba i parka koji od milja Beograđani nazivaju Hajd park.
Na tom mjestu susretanja pisaca, novinara i umjetnika iz cijele regije (i šire), podno današnjeg Muzeja Jugoslavija i Kuće cvijeća u njegovom okrilju, u amfiteatru u čijem se podnožju u fontani igraju mlazevi vode i miješaju sa ptičjim orkestrima iz obližnje šume, već 14. put će se pojaviti – krokodil koji zapravo i nije nikakav krokodil nego je KROKODIL odnosno zgodan akronim festivala čije je puno ime Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju.
To je jedan od rijetkih festivala na prostoru bivše Jugoslavije na kojem stvarno nije dosadno, a osim toga možete razmijeniti ili kupiti knjige sa nekim iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, naprimjer, popiti pivo, naravno snogu, te pričati sa svojim omiljenim piscima iz Beograda, Sarajeva, Zagreba etc. o književnim iliti kakvim neobavezujućim temama do duboko u noć.
Knjige kao naše zajedničke sudbine
Na tom mjestu sam upoznao i Avdu Sidrana i Dubravku Ugrešić, sada već pokojne Predraga Lucića iz Ferala ili Marka Brecelja iz Buldožera koji se u Beograd dovezao u onom svom išaranom kombiju u maniru davnašnjih hipija i mnoge, mnoge druge koj su život proveli držeći spisateljska pera, filmske kamere ili gitare u svojim rukama i družeći se s ljudima i – knjigama. I što je najbitnije, onih koji nikad nisu izgubili istinsku potrebu da na taj način komuniciraju sa cjelokupnim balkanskim i ostalim dunjalukom, znajući da je taj naš svijet balkanski oduvijek bio i ostao cijeli svijet u malom.
Da, i u potpunosti negirajući sveprisutnu tvrdnju kako “danas niko ništa ne čita”. E, pa, doskarašnje drugarice i drugovi, Krokodil je upravo ono mjesto na kojem ćete se uvjeriti kako razgovori o književnosti i kulturi mogu privući i po nekoliko stotina ljudi za samo jedno veče na otvorenom koji će ličnim primjerom potvrditi kako sudbina knjige u svijetu (digitalnih) masmedija nije zapečaćena kao što su to mnogi sasvim pogrešno predviđali.
Sad, nisam baš sasvim siguran, mislim da sam bio u publici skoro svih Krokodila i nikad mi se nije desilo da sam zažalio zbog vremena na tom nikako slučajno izabranom mjestu druženja sa svim tim dragim ljudima i stvaraocima dobrih knjiga, filmova, pjesama, tekstova i muzike.
Sve je poteklo od jedne male grupe ljudi koje danas sve skupa simbolizira beogradski pisac Vladimir Arsenijević, onaj kojeg ne treba posebno predstavljati jer je je na javnu scenu nahrupio još “Iz potpalublja”, svog prvog književnog djela, sada već daleke 1994. godine… Ovaj multimadijalni festival je potvrdio ono što smo oduvijek znali: da se čitati i razgovarati i može i mora. Pogotovo o knjigama kao našim zajedničkim sudbinama.
Festival koji spaja naizgled nespojivo
Kasnije će sam Krokodil rasti i od jedne u prvo vrijeme nepopularne a ponekad i kulturološki subverzivne pojave koja uspijeva spojiti naizgled nespojivo na prostorima postjugoslovesnkih zemalja, postati mainstream ne samo mjesto susretanja stvaralaca sa Balkana nego i Evrope i svijeta. Tako će se, kako najavljuju organizatori, na dugom spisku ovogodišnjih gostiju naći i jedna kanadska spisateljica Margaret Atwood, putem zooma iz svog kanadskog doma, dok je prošle godine gostovanje Mishela Houelbacqa uz popriličan skandal sa unapruijed rasprodatim ulaznicama – zaustavio bizarni kvar na avionu u Parizu.
Meni lično su u najljepšim uspomenama ostali oni Krokodili sa nižim startnim brojevima, pogotovo onaj broj jedan kada su u tri večeri odlomke iz svojih knjiga i života govorili i prepričavali Vladimir Arsenijević, Marko Vidojković, Dule Nedeljković, Kebra, Saša Dimoski, Gorica Nešović, Predrag Crnković, Jelica Greganović, Beton (iz Srbije), Maša Kolanović, Nada Gašić, Boris Dežulović, Robert Perišić, Vedrana Rudan, Predrag Lucić, Veselin Gatalo, Nenad Stipanić (iz Hrvatske); Emir Imamović Pirke i Lamija Begagić iz Bosne i Hercegovine. Uz šarmantne voditelje književnog performansa Krune Lokotara iz Zagreba i Ivana Bevca iz Beograda.
Bilo je to početkom juna 2009. dok se današnji Muzej Jugoslavije još zvao Muzej 25. maj.
Već tri-četiri godine kasnije ovaj festival, nastao kao zajednički projekt izdavačkih kuća Samizdat B92 i VBZ Beograd sa idejom da se predstave najzanimljiviji glasovi regionalnih književnosti na jezicima koji su proistekli iz nekadašnjeg srpskohrvatskog, osim u Beogradu, pod istim imenom biti održavan i u Zagrebu, a broj pisaca koji dolaze iz (stare) Evrope biva sve veći.
Jugoslavija je bila naša prva EU
Krokodil se osim umjetničkih tema nije bojao izaći i na teren drugih pa i političkih, pogotovo u svojim čuvenim intervjuima na sofi gdje je pomenuti Splićanin Predrag Lucić znao objasniti današnju upotrebu termina regija.
“E, u SFRJ se znalo šta je regija: Istra, Kvarner, Sandžak, Dalmacija… Danas, svi zajedno, nismo države; mi smo – regija!”
Iako je Hrvatska već postal punopravnom članicom Evropske unije, Lucić ja znao reći:
“Izvinite, Jugoslavija je bila naša prva EU. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I nju su, kao i EU, sanjali najbolji, a srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima? Pa, nema Evrope bez Balkana. A ni obrnuto”
Od onih misli i izjava koje se pamte i rado prepričavaju, a bilo ih je zaista bezbroj, valja izdvojiti i onu najpesimističniju, autorice koju većina domaće publike prepoznaje po davnašnjem romanu (i filmu) “Štefica Cvek u raljama života”, Dubravke Ugrešić, kako je “književnost koju mi znamo, kojoj je kvalitet bio imanentan i neupitan – na umoru”.
“Sistem se urušio u svemu pa i u književnosti. Više nema arbitraže, jedva da ima književne kritike. Prikazi su sve manji, kraći jer mediji neće duge tekstove. Teško je reći kuda sve to vodi”, reći će poznata spisateljica i feministica koja odavno živi i radi u egzilu.
Salve smijeha u publici izazvao je i njen komentar o mogućnosti novih sukoba na Balkanu. “Znači da još postoji nešto što se može opljačkati!”
Naravno, pisci su se znali našaliti i na svoj račun. Nakon što se požalio kako ga se uporno predstavlja kao scenaristu “ona dva filma”, Avdo Sidran je morao podsjetiti kako je on prije svega pjesnik, a nakon što je govorio svoje stihove, ispričao je i anegdotu iz New Yorka kada je izašao sa ekipom na piće.
Kad televizijske voditeljice postaju spisateljice
Svako je za šankom poručio šta je htio, a Avdo – gajbu piva. Kelner je ostao u čudu ali uz negodovanje ispunio neobičnu narudžbu. Maleni rastom Sidran se potom pobjednički popeo na gajbu i rekao: “Daj sad jedan viski!”.
Da se srpski pisci čitaju puno manje u Srbiji nego hrvatski u Hrvatskoj ustvrdiće i alfa i omega Krokodila Vladimir Arsenijević koji ima i odgovor na pitanje zašto je to tako iako su knjige u Hrvatskoj ubjedljivo najskuplje u regionu.
“Svi ti pisci sada ipak postaju ne samo hrvatski, već i regionalni književni mainstream barem u onoj kvalitetnijoj književnosti. Srbija već godinama ne uspeva formirati bilo kakvu novu, interesantnu, svežu književnu generaciju. S druge strane, proizvodi puno književnog trasha i to se vidi po stanju na top listama.
S jedne strane tu su te Kolibe, Djevojke sa bisernim naušnicama, Harryji Potteri, Tajne, svašta… S druge strane su uglavnom te autorice, ne želim da to zvuči pejorativno, jer ne mislim ništa loše o ženama, ali u pitanju su gotovo isključivo autorice koje pišu neku poluprozu. Marketinški je poželjno da ujedno budu i TV voditeljice, jer onda prodaju neverovatnu količinu knjiga. Tako da imamo navalu TV voditeljica koje su zauzele poziciju pisaca.”
Od brojnih dosadašnjih projekata Krokodila, ljubitelje pisane riječi treba podsjetiti, pogotovo one koje iz raznih razloga ne mogu dolaziti na performanse u blizini Maršala i Hajd parka, možda i na onaj najvažniji: “Zajedničku čitaonicu” koja se može pronaći na internetskoj stranici i čitati sasvim besplatno. To je projekat od devet dvoautorskih knjiga koje čine šampionska imena, živa i mrtva, s područja rasparčanih zemalja bivše Jugoslavije: Predrag Matvejević, Vladimir Arsenijević, Miroslav Krleža, Igor Štiks, Dubravka Ugrešić, Semezedin Mehmedinović, Danilo Kiš, Lana Bastašić, Borka Pavićević, Boris Buden, Bogdan Bogdanović, Dragan Markovina, Daša Drndić, Andrej Nikolaidis, Mirko Kovač, Rada Iveković, Svetlana Slapšak i Aleksandar Hemon.
Godina magijskog mišljenja
Ovaj projekt proistekao je iz serije konferencija “Jezici i nacionalizmi” koju je Udruženje Krokodil održalo u četiri zemlje naše neimenovane regije koji je okončan Deklaracijom o zajedničkom jeziku koja je izazvala čitavu buru reakcija među nacionalistima. Riječ je o saglasnosti kako se radi o varijetetima i različitim standardima različito imenovanog u suštini istog jezika koji se govori u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Šta nam u takvoj situaciji kakva jest donosi 14. izdanje Krokodila, osim spomenute Margaret Atwood? Mnogo toga, spisak učesnika je impozantan, a već je krenula i internetska kampanja kojom se želi skrenuti pažnja na ovaj kulturni događaj. Novum je da će se dijelovi festivala koji će se od 17. do 19. juna pod motom “Godina magijskog mišljenja” osim na Dedinju održavati u i u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, a potom i u Novom Sadu, 23. i 24. juna pod imenom Na margini, a u okviru Tvrđave mira novosadske evropske prijestonice kulture za 2022. godinu.
Organizatori najavljuju i uživo učešće argentinskog književnog čuda Ariane Harwicz, čiji je roman „Crkni ljubavi“ postao hit i na Balkanu.
Među regionalnim zvijezdama organizatori u prvom redu ističu Borisa Dežulovića, dramsku spisateljicu Tenu Štivičić, Asju Bakić iz Bosne i Hercegovine, te mladog crnogorskog romanopisca Iliju Đurovića.
Najavljen je i In memoriam segment posvećen jednoj i jedinoj Miri Furlan, te specifičnim ulogama koje je Krokodil dodijelio glumicama Mirjani Karanović, Vladici Milosavljević i Hani Selimović. Program će upotpuniti i razgovor s Jasminkom Petrović i Rašom Andrićem o knjizi/filmu „Leto kada sam naučila da letim“ i uspjehu koji je ovaj kreativni dvojac požnjeo u zemlji, regionu i onom pravom inostranstvu. Za muzičke predahe pobrinuće se Marčelo i Ana Ćurčin.