Na dan invazije Rusije na Ukrajinu bio sam u pozorištu. Postavljali smo scenografiju predstave koju ćemo tek igrati. Tada sam mislio da će se stvari brže odvijati, pa će ili Rusija, uz licemjernu šutnju Zapada, svoje ciljeve barem u Ukrajini brzo ostvariti, ili će Zapad – o ta distancirana pravdodijelica – konačno pokazati zube, pa će Rusija ustuknuti. Kako je vrijeme odmicalo, pokazalo se da će rat potrajati i bit će krvav, i bit će skup, naime platit će se životima i izgubljenim nadama u bilo kakvu datu riječ ili garant onih u čijim rukama je moć za zaustavljanje rata – ne samo ovog u Ukrajinu, već i drugih koji trenutno pustoše domove.
Svi su se lančanom reakcijom stavili na neku od strana, kitili Facebook profilne fotografije zastavama Ukrajine ili Rusije, izlazili na ulice pozivajući na mir i ponovo se naivno pitali otkud rat i kome to treba, uporno zaboravljajući na sve minule ratove, iz kojih smo, očito, izvukli pouke kako ne treba ratovati, odnosno kako ratovati efikasnije, jer da je drugačije da li bismo imali novi rat? No, invazija na Ukrajinu ipak je nešto drugačija od ratova koji se uporedo vode, jer ima nešto što drugi ratovi nemaju, a to je mogućnost pokretanje trećeg svjetskog rata, što bi po realnim pokazateljima bio kraj svijeta.
Kako to obično biva u stanjima opće histerije, onu stranu koja nam može oduzeti sve što trenutno imamo zamrzit ćemo do te granice, da ćemo joj odbaciti čak i kulturu. Tako će milanski univerzitet odlučiti da zatvori naučni kurs o Dostojevskom, kao da je pisac kriv što se danas ne čita, nego puca. Da su čitali, ne bi pucali, da su čitali znali bi. I nemoguć bi bio jedan od komentara na Twitteru, a kojim je Dostojevski vaskrsnuo i sad, kao javna ličnost, treba otkazati poslušnost Putinu.
Svijetu u kojem se svakako ne čita ne treba još jedna kampanja zabrane i protjerivanja knjiga, jer ako protjeramo rusku književnost zaista samo sebi činimo loše i ako mislimo da tim činom protjerivanja pomažemo Ukrajinu – grdno se varamo. I onda će tako mural Dostojevskom u Italiji, koji je nacrtao napuljski umjetnik Jorit, biti čin odbrane kulture, ruske naravno, ali isto tako i čin podrške Ukrajini, jer nijedna kultura nije za rat niti ga podržava. Ono što dolazi iz kulture, a koristi se za ratna huškanja, samim tim činom prestaje biti kultura, a postaje propaganda.
Kad živi progovore
Naravno da sam na strani Ukrajine, ali sam isto tako na strani svih građana Rusije koji su izašli na ulice pozivajući na prestanak invazije, na strani umjetnika koji su, stavljajući glavu u torbu, uložili protest protiv Putinove vladavine – ne sa distance i ugodnog zaleđa, već upravo iz Rusije.
Tako sam, između ostalih, na strani Elene Kovalskaje, bivše direktorice državnog Meyerhold teatra, koja je podnijela ostavku uz riječi: “Ne mogu raditi za ubicu i ne mogu dozvoliti da me ubica plaća”.
Urednica moskovskog studentskog časopisa Doxa Alla Gutnikova je u aprilu prošle godine osuđena na kućni pritvor jer je rekla, dakle iznijela svoje mišljenje, da je protuzakonito izbacivati studente s fakulteta ako su učestvovali u protestima. Početkom aprila ove godine Gutnikova je osuđena na dvogodišnju kaznu prisilnog rada i trogodišnju zabranu vođenja web stranica. Nije poznato gdje će i kako Gutnikova izdržavati svoju kaznu, a šta će se i šta se može desiti Kovalskajoj možemo samo nagađati.
A u međuvremenu u Bosni…
Dok se u zemlji kakva je Rusija trenutno iz samo dva navedena primjera pokazuje djelovanje ljudi iz kulture uz sve opasnosti koje im od režima prijete, u Bosni se događa stravična šutnja “kulturnjaka”.
Na 100. godišnjicu rođenja Maka Dizdara postojala je inicijativa da se osnuje “Makova hiža” ili “Muzej Maka Dizdara”. Od toga je prošlo pet godina, a uz silna obećanja “vlasti” danas smo dobili sraman epilog ove priče. Kada odete do kuće u kojoj je jedan period svog života proveo Mak Dizdar, u Malim dairama na Baščaršiji, vidjet ćete pored jednih vrata na desnoj strani kamenu ploču, na kojoj piše:
U ovoj kući je od 1953. do 1962. godine živio pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar. Svojim stihovima dosanjao je snove kamenih spavača i učinio vječnim historijske i duhovne korijene Bosne.
Ploču je postavila općina Stari Grad još davne 1996. godine.
Iznad pomenute ploče, tik uz gornji dio vrata nalazi se limena ploča, ukrašena nargilom uz natpis: Caffe bar Mak hookah lounge.
Pomenuti prizor najbolje opisuje stanje i brigu za kulturu u ovoj državi. Nemojmo se varati, nego stvari nazovimo pravim imenom – ne incidentom, ne nemarom, ne ljudskom ignorancijom i glupošću, već ratom – jer ovo je objava rata kulturi.
I šta sad? Vrijeđa li ovaj barbarski čin ikoga u ovoj državi? Pišu li pjesnici pjesme na ovo temu, boli li ih ovo “pljuvanje” na najvećeg pjesnika Bosne i Hercegovine, ili su samo za kratke upotrebe, pa ih ništa ne može dotaći osim njihovog života, lika i djela?
Bilo kako bilo, dok čekamo reakcije, usmene i pismene, protestne šetnje ulicama glavnog grada predvođene istaknutim umjetnicima, ostaje pitanje: ako se ovakve stvari mogu desiti i dešavaju se imenu kakvo je Mak Dizdar, ima li smisla biti “mladi” umjetnik u ovoj državi bez kulturne budućnosti?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.