Kad ja pođoh na Bembašu je melodija molitve Avdala, koja se izvodi u ove dane Purima, ali se izvodi i ilahija u toku mevluda na arapskom. Iz te melodije nastala je i romansa „Mia kerida“, tužna melodija, koju sam htjela ili ne, sve vrijeme mog nedavnog obilaska Andaluzije ponavljala. Muhadžer, muhadželuk, gurbetluk, izbjeglica, refugees, sve su to izrazi za one koji napuštaju svoj dom, toprak, pod silinom rata i raznih nepogoda.
To mi na našim prostorima slušamo zadnjih trideset godina, stalno.
A, to je konstantan pojam…stalan, samo se mijenjaju generacije. Nekada davni eto taj gurbetluk, ponijeli su na svojim plećima Sefardi, bježeći iz svoje tople Andaluzije, a eto skrasili su se ovdje, baš u mom gradu i dali mu udahnuli sebe, jer su našli utočište pred silom Kraljice Izabele 1492.
Malaga
Pobjegli su i Jevreji, ali i muslimani koji su vladali 800 godina. Za sve vrijeme vladavine muslimani su svoje prve saradnike i čak ministre vanjskih poslova, tražili u Jevrejima. To zajedništvo eto dočekalo ih je i u progonu. Al’ ostao je njihov „dah“ do dana današnjeg. Bar meni se tako činilo. Šetam kaldrmom i nekako mi blisko. Negdje je kaldrma kao moji basamaci na Vratniku, a negdje pločasti kamenčići složeni u mozaik, kao u Mostaru. Cvijeće na zidovima je kao u avlijama sarajevskih mahala.
Prvo sam stigla u Malagu. Pješčanu plažu gledam s balkona hotela. Kažu bez plastičnih ležaljki ljeti. Moja grupa, eto otišli su gledati Pikasov muzej i Galeriju , a ja nek mi ne zamjeri umjetnik, odoh malo do Opštine, Univerziteta, i zgrade Banke, koje se nalaze tik uz plažu, izgrađene u tri različite (rimski, maurski i kasni barok) stila. Tu uz plažu rastu i hibiskusi i cvijet strelicije, anthuriuma, ali i flamengov cvijet. Arhitektura, ako nije direktno islamska, onda je preko renesanse, baroka, ostala ugrađena u zdanja davne, ali i novije istorije. Svako malo, čuje se tapkanje dlanova, i kuckanje peta (sad čak ozvučenih) na muziku flamenga.
Sevilja
U Sevilji, glavnom gradu Andaluzije, na nezamislivo grandioznom trgu Placa de Espanja, izgrađenom 1928. za ibero-američku izložbu, u renesansno, barokno-maurskom preporodu, španske arhitekture, u Parku Marie Luise, razgovarala sam kratko s jednim starim Romom. Zapravo ta izložba je napokon vratila nekadašnji sjaj Sevilji, nakon što ju je rijeka Guadalkivir potopila i uništila cijelu luku, ali i grad. Nakon Kolumbovog otkrića, Sevilja je imala preko 150 hiljada stanovnika, i bila jedan od najmoćnijih gradova Evrope. A, ja na tom trgu, eto bila sam neobično ponesena tim susretom sa starim Romom i njegovom porodicom, koji su mi nudili za poklon vezeni šal. Zahvalila sam se, te dođoh u Sarajevo bez njega. Da sam ga bar kupila!?
Nakon Malage, Sevilju smo posjetili u nedjelju, a taj dan igrali su nogometnu utakmicu fudbaleri Sevilje. Doživjeli smo mi iz grupe taj navijački praznik. No, naravno nije, kao kod nas ubitačna gužva, jer gradske saobraćajnice cijele Andaluzija su široke, prostrane… Sunce Mediterana, zrak koji dolazi s mora i planina Sjera Nevade učinio mi je Sevilju, taj dan, skoro nestvarnom, nakon moje krcate čaršije, mirisa dima ćevapa i smoga.
Sevilja se nalazi samo sedam metara nad morem, ima oko 700 hiljada stanovnika, ali se proteže na 140 km2. Uz islamsku ahitekturu i poznatu tvrđavu Alkazar i zvonik Giralda, tu je i gotička Seviljska katedrala…Neizostavna rijeke Guadalkivir…
Alhambra…Granada
Voda u Alhambri grijala se preko užarenog kamenja, te je tako bila provedena i za podno grijanje, a hammami sa toplom vodom su bili dio stambenog postora. Ta, informacija čovjeka ponese u to doba, kao i okruženje Alhambre (Kelat al-hamra), gradske četvrti (Crvenog grada). U Granadi, palača posljednjih muslimanskih vladara Španije, maurskih Nasrida (1232-1492.) sagrađena uglavnom između 13.i14. stoljeća, ostala je, pa rekla bih skoro nedirnuta.
Nisam je željela posjetiti, jer sam od šestogodišnje djevojčice do eto danas nosila neku tugu zbog priče koju mi je mama pričala, još davnih 60-tih godina, da je rijekom tekla tinta od knjiga koje su bacane iz tada islamskih biblioteka. Zatekla sam eto neku cjelinu. Ta palače i sva zdanja nisu taknuti ni u kom slučaju, osim vremena koji ju je pretvorio u poluruinu. I hvala UNESCO-u, jer je 1984. zaštitio, kao kulturnu baštinu. Kažu da sam jedna od prvih koja je imala sreću da klanja dva rekjata (pozdrav-selam ) mesdžidu, jer je Islamska zajednica Španije, posebno Andalauzije uspjela osposobiti džamiju za namaz. Eto, bila sam tu gdje je stolovala i Izabela I, ali i Kolumbo dobio kraljevsku potvrdu za svoja putovanja do Amerike. Tu je veliku palaču izgradio i Karlo V ,sasvim drugim stilom, reklo bi se više u manirističkom, no meni se nekako začudo, svidjelo.
I pored nepromišljenih obnova, vandalizma, dugo zanemarena, zidovi Alhambre, oni unutarnji, na kome je ispisano (izrađeno na žbuki zida) na hiljade, „Nema boga osim Allaha“,su samo jedan u nizu izraza islamske umjetnosti koja je ostala kao takva ovdje u Andaluziji ili se kroz neke druge forme provlačila u cijelog Španiji.
Kordoba
Sva ona tuga koju sam nosila još iz djetinjstva, nije me napuštala i kulminirala je kada sam ugledala mihrab, u džamiji Meskita u Kordobi. Tuga! Tako veličanstveno, tako „močno“, impresivno… možeš samo gledati, jer je zabranjeno klanjati u tom dijelu, gdje je džamija. Drugi dio Katedrala, ogromne dvoje orgulje, oltar, i visoki strop (kupola), s nemjerenim pozlatama, je u funkciji. Tu…ne može suza ostati u oku.
Dolazi april 2022. Vrijeme zajedništva…vrijeme između Purima i Pesaha, oba Uskrsa-Vaskrsa…i…evo ramazana.