Prije nego što ću doseliti u Holandiju, često sam posjećivao tu zemlju. Gledao sam da upijem svaku kulturološku razliku, kako bih se jednog dana lakše navikao. Pošto sam odmah počeo raditi s drugim strancima, obasuli su me velikom količinom stereotipa, a kada sam malo razmislio o tome, uvidio sam da ti stranci uglavnom nemaju prijatelja Holanđana, iako tvrde da su ovi škrti, teški, čudni, glasni, uštogljeni…
U neke stereotipe sam povjerovao, i to uglavnom zbog loših iskustava, ali sam tada počeo shvatati da je od života potrebno uzeti samo najbolje, pa te stereotipe, ako već u njima ima istine, pretvoriti u nešto korisno. Za mene su Holanđani pragmatični, pametni, dobro iskorištavaju vrijeme, neuštogljeni i nadasve pozitivni. Ako ima nešto da mi se ne sviđa, vjerovatno je do mene.
Sigurno ste na vijestima svake godine viđali nevrijeme u Holandiji i okolnim zemljama. Nedavno smo preživjeli jednu oluju, malo jaču nego što to inače bude, s naletima vjetra od gotovo 200 kilometara na sat. Letjeli su krovovi, izvrtali su se kamioni, otkazivali letovi, a željeznice nisu radile. Ipak, kada već dovoljno dugo živite u Holandiji, ovako nešto više i ne bude vijest, nego samo jedna od stvari koju preskrolate dok čitate Facebook.
‘Bit će sunce, neće biti vjetra, petak je…’
Holanđani mnogo pričaju o vremenu, mada je to odlika i drugih. Kada nekoga pitate “šta ima kod vas?”, dobijete odgovor je li zasjalo sunce, pada li kiša ili je vani kojim slučajem snijeg, iako to uopšte niste pitali. Tako se počinju razgovori, probija led, pa čak i počinje romantični razgovor kad ljudi jedni drugima prilaze upoznati se. Iako zvuči dosadno, ako se malo udubite, vidjet ćete da u holandskom jeziku postoji mnogo riječi koje opisuju vrijeme, posebno ono loše.
Stereotip da je u Holandiji loše vrijeme je uglavnom i tačan, ali kad je sunce, poslovi se ostavljaju i izlazi se van. Tako mi je jednom šef, uz osmijeh, rekao kako “moramo van nakon posla u petak, jer će biti 20 stepeni”. Dodao je: “Bit će sunce, neće biti vjetra, petak je, imamo roštilj i pivo, šta ti više u životu treba…” Meni i danas to odzvanja u glavi, jer sam shvatio da je on odlučio biti sretan i da mu to neće poremetiti nekakva kišica. Inače promovišem teoriju o tome da je loše vrijeme obrnuto proporcionalno ekonomiji, pa su onda južnjačke zemlje u dugovima, a sjeverne one kojima se duguje. Kada to shvatite, jedino što vam preostaje između natapuše i pljuska je da radite, a to na kraju i ne ispadne tako loše kada dvadesetpetog u mjesecu pogledate račun.
Sljedeći stereotip koji me zatekao čim sam počeo raditi u ugostiteljstvu je taj da je ovdašnji čovjek škrt. Kada dođu u restoran, desiće se ponekad da i stariji bračni parovi odvojeno plate večeru, a odatle je potekao i izraz “going Dutch”, koji označava naviku da svako plati svoje piće. Kod nas je ta navika uglavnom nastala iz siromaštva, dok se ovdje čini da nije tako, ali kada pitate starije ljude odakle to potiče, reći će vam uglavnom istu stvar – nije se uvijek imalo. Danas će vam zato većina ljudi platiti piće, ali velika je istina da Holanđani veoma dobro barataju s novcem, što je jedna od navika koju je uvijek dobro naučiti.
Kad već spominjemo novac, u Holandiji je život običnog čovjeka vrlo jednostavan. Ukoliko želite kupiti kuću ili stan, kredit se može dobiti i bez stalnog ugovora, a u nekim slučajevima čak i ako trenutno nemate posao, ali ste radili u posljednjih nekoliko godina. Za razliku od mnogih drugih zemalja, gdje je potrebno imati određeni početni iznos od 20 do 30 procenata, u Holandiji to nije slučaj, pa se zbog toga mjesta stanovanja mijenjaju i dosta češće. Čak je moguće dobiti novi kredit za stan iako stari uopšte niste otplatili, jer se podrazumijeva da ćete stari stan prodati za više para nego za koliko ste ga kupili.
Pragmatičnost, vrlina koju bih primijenio na Balkanu
To je dovelo do toga da su ljudi počeli kupovati drugi stan samo za izdavanje, pa je Vlada nedavno reagovala tako što je podigla porez na stanove koji se izdaju, ali dovitljivi građani su i tome stali ukraj, tako što bi se samo prijavili na novu adresu, a onda pri prodaji ponovo odjavili. Baratanje novcem je nešto što ih zaista krasi, a pragmatičnost je jedna od vrlina za koju sam čuo i ranije, koja se potvrdila i koju bih volio primijeniti na Balkanu.
Kada kažem da su pragmatični, to zaista i mislim. Ljudi su takvi na poslu, u međusobnim odnosima, u školi, na fakultetu, pa i u kafani. Sve što može da prođe linijom manjeg otpora – proći će i nekako će uvijek naći put, bez suvišnog zašto i kako. Jedan od primjera sam doživio kad sam upitao policajca šta bi se desilo da vozim s bh. vozačkom dozvolom. Holandija i Bosna i Hercegovina međusobno ne priznaju vozačke dozvole, ali prvih šest mjeseci je legalno voziti, pa mi je policajac predložio dva rješenja. Prvo je bilo da se svakih šest mjeseci odjavim, pa prijavim dan poslije, a to nije dolazilo u obzir zbog staža za državljanstvo, a drugo da se prijavim u nekoj zemlji Evropske unije gdje se bh. vozačka priznaje, pa da izvršim dvostruku zamjenu. Pitao sam da li je to izbjegavanje zakona, odnosno nešto što se radi samo pro forme, ali on u tome nije vidio problem.
Kulturni šok koji sam također doživio s policijom seže još u 2011. godinu, dok sam s jednim Kotoraninom tražio restoran po imenu “Club 11”. Nismo imali pametne telefone i biciklima smo zalutali u tunel koji je, ustvari, dio autoputa. Na pola tunela nam je policijski kombi prepriječio put, strpali su nas u maricu i zaurlali: “Šta radite, pobogu, tu!?”, a mi smo samo slegli ramenima i rekli kako “tražimo ‘Club 11'”. Nakon desetak minuta vožnje i nagađanja šta će se desiti, vozač je naglo zakočio, pokazao nam zgradu s desne strane, rekao da izađemo i povikao: “Ovo je ‘Club 11’!” Na moje pitanje zašto nas barem malo ne ispitaju u policiji, rekli su nam da nemaju vremena.
Ni na šišanje ne možeš otići bez zakazivanja
Ipak, ne sviđa mi se baš svaka holandska navika. Ovdje svi imaju kalendar i u njega zapisuju radne i privatne obaveze. Nemojte se čuditi ako vam neko predloži da se vidite za dva mjeseca. Iako princip agende nije nešto blisko nama sa Balkana, pomoću toga se vrijeme iskoristi na najbolji mogući način – i nema praznog hoda. Mana poštivanja agende je nefleksibilnost, pa onda rijetko ko “zaglavi” na kafi tri sata ako su planirali samo dva.
Iako agenda jeste iritantna, meni najgora navika s kojom se već godinama borim su zakazivanja za razne aktivnosti. Nemoguće je više ući u opštinu ako se niste preko interneta najavili. Nema šišanja ili brijanja bez prethodnog poziva. Nema ni posjete školi u koju želite upisati dijete, a odnedavno ni muzeja, kina i drugih aktivnosti. Gotovo za sve morate zakazati svoj vremenski slot, inače zaboravite da ćete išta obaviti.
Ponekad, u vrlo iznimnim situacijama, možete vidjeti natpis “APK zonder afspraak”, što bi značilo da možete uraditi tehnički pregled automobila bez najave. U ovih 11 godina još nisam našao frizera kod kog se možete samo ušetati. Kada pomislim na to, radije sjedim kući neobrijan i zapušten, ali jasno mi je da se još koji mjesec opirem toj navici te da ću uskoro nazvati komšiju berbera da zakažem desetominutno brijanje, jer više nemam žilet koji bi ovo savladao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.