Kad sam došao u Holandiju, nisam imao pojma da tu živi toliko Marokanaca. Po podacima sajta Statista.com, preko 400.000 ljudi u Holandiji ima marokanske korijene. Nekada su se ljudi u Holandiji dijelili na autohtone i alohtone, ali već nekoliko godina je ta terminologija izbačena iz upotrebe. Po toj definiciji bi djeca mojih prijatelja Samira i Saane bila autohtoni Holanđani jer su njih oboje rođeni u Holandiji, iako je Samir etnički Bosanac, a Saana Marokanka.
Moje prvo iskustvo s Marokancima seže još iz vremena dok sam studirao i radio na recepciji hotela tokom noći. Kolega koji me obučavao je preko dana radio na pijaci, a tokom noći dvije ili tri smjene u našem hotelu. Uradio bi mnogo više nego što se od njega očekivalo. Ako nije imao šta da radi, oko pet ujutru bi napravio svježe kroasane i ostatak doručka, kako bi pomogao kolegicama iz jutarnje smjene, a prije toga bi kovao biznis planove za neki treći posao. Bio je sve ono što predrasude o Marokancima ne govore, vrijedan, radišan i pozitivan.
Godinama poslije toga sretao sam ih na svim društvenim pozicijama. Istina, manje ih je bilo među visokoobrazovanim pojedincima, ali nije da ih nema nikako. Jedno vrijeme sam radio u višejezičnom call centru, i tu sam primijetio da ih većina uopšte ne zna jezike koji se govore u Maroku, a to su arapski i berberski. Za neupućene, radi se o dva potpuno različita jezika. Kada bih pitao zašto je to slučaj, rekli bi mi kako ih roditelji jednostavno nisu naučili. Ako pitam roditelje zašto s djecom ne govore svoj jezik, roditelji ili ni sami ne bi poznavali marokanske jezike, ili bi s djecom govorili loš holandski, pod izgovorom da moraju naučiti jezik zemlje u kojoj se živi. Tako se stvorio jedan poseban dijalekt holandskog koji kada čujete, odmah možete zaključiti da ga govore holandski Marokanci. Koristi se mnogo arapskih uzrečica, a i neke holandske riječi se izgovaraju na drugačiji način.
Put u Maroko
Nakon svih tih iskustava sam krajem 2015. godine otišao u Maroko. Sve smo osmislili sami osim ture pustinjom na koju nas je odveo vodič s kojim smo i danas u kontaktu, Yassine Sabry. Yassine je prototip tipičnog malog biznismena. Zajedno s prijateljem organizuje ture pustinjom, a njih dvojica koriste nekoliko teranaca koji služe za vožnju po saharskim vrletima i pijesku. Za relativno dobru cijenu dobijete nezaboravno iskustvo, od jahanja kamile satima, do kupovine beduinskih proizvoda. Pored toga, pobrinu se da vam niko neželjen ne prilazi, pošto u Maroku, kao i u mnogim drugim arapskim zemljama, domaćini imaju običaj prilaziti turistima i nuditi usluge za novac. Nama to i nije bio neki problem, s obzirom da moju ženu često zamijene za Marokanku i u Amsterdamu, pa su često mislili da smo dijaspora. Kako holandski Marokanci uglavnom između sebe pričaju holandski, a ljudi u Maroku uglavnom arapski, berberski, francuski i engleski, teško im se sporazumijevati s ljudima koji dolaze iz Holandije. Upravo sam se i pitao kako komuniciraju recimo marokanski fudbaleri Ziyech i Mazraoui s ostatkom ekipe. Obojica su rođeni u Holandiji, i igrali su za holandske mlađe ekipe, a onda se odlučili nastupati za Maroko.
U pet dana lutanja terencom po pustinji, prošli smo kroz gradove Zagoru, Agdz i Ourzazate, spavali u pustinjskom šatoru, probali meso od kamile, ručali u nekoliko kasbaha (dvorci građeni od blata ili gline), vidjeli aleju palmi i sa svakim obrokom probali arganovo ulje. Tada sam se zarekao da ću argan donijeti u Hercegovinu jer su mi se klima i reljef učinili prilično sličnim. Sve od argana što sam kasnije probao nije imalo ni približno silčan okus ili miris.
Ostatak putovanja smo osmislili sami, od Zapadne Sahare na jugu, pa sve do Fesa na sjeveru zemlje. Posebno iskustvo bilo je ispijanje čaja s dvojicom trgovaca koji su prodavali originalne pustinjske proizvode, uglavnom rađene od raznih dijelova kamile. Tu sam majci kupio ogrlicu koju sam spustio sa 2.000 na 400 dirhama, i vjerovatno opet platio preskupo. Ipak, nikad se u životu nisam osjećao tako sigurno kao u Maroku, a ljubaznost ljudi koja nije lažna me očaravala na svakom koraku. Kad bismo stali da prezalogajimo u neki nasumični restoran, zaključili bismo da se u Maroku bolje jede na benzinskoj pumpi nego u holandskim boljim restoranima. Vjerovatno pretjerujem kad ovako nešto kažem, ali hrana je imala toliko intenzivan i jak okus da sam se ustvari sjetio mnogih okusa iz djetinjstva. Još kao dječak sam zapamtio okus narandži koje su izvana crvene, a iznutra narandžaste. Dakle, ne radi se o klasičnim crvenim narandžama. Taj okus sam imao u svojim čulima preko dvadeset godina, a onda sam ubrao narandžu na ulici u Sidi Ifniju, i memorija se čudesno vratila. To je bilo to! Inače, Sidi Ifni, Mirleft i taj dio Maroka su poznati po malim mjestima pogodnim za surfanje. Tu su i najljepše plaže, ali okean je u to doba ipak bio hladan. Nakon iskustva juga krenuli smo ka sjeveru, preko Agadira.
Radost širom Amsterdama
Jedan od najljepših zalazaka sunca sam vidio na putu između Agadira i Essaouire. Put vas vodi pored Atlantskog okeana, a ako krenete oko tri popodne, uz jednosatnu pauzu ćete oko sedam naveče biti na odredištu. Vidjećete prelijepe pješčane plaže i palme svuda oko vas, a Essaouira, iako skuplja od ostalih gradova, će vas očarati starim gradom – medinom, i ogromnom plažom na kojoj stotine mlađih i starijih igraju fudbal. Takav fudbal skoro da ne postoji više u Evropi, jer je spontan, po plaži ga bosi igraju jaki momci, i to trčeći kao da im nikada neće ponestati snage.
Upravo tako su na Svjetskom prvenstvu trčali Hakimi, Ziyech, Amrabat i ekipa, dok su se Marokanci širom svijeta radovali njihovim pobjedama. Kod nas u kvartu se čuo vatromet do kasno u noć, a radost širom Amsterdama je odjekivala zbog pobjeda nad Španijom i Portugalom. I to su slavili isti oni Marokanci koji između sebe govore holandski. Izašli su na ulice, trubili sirenama, te u tradicionalnim nošnjama zajedno pjevali. Nakon što sam se vratio iz Maroka, imao sam osjećaj da su Marokanci u Maroku jedan sasvim drugi narod jer zaista sam vidio malo zajedničkog s ljudima u Maroku. Ipak, oni ne misle tako, već treća ili četvrta generacija živi razapeta između Evrope i Afrike, često neprihvaćena i od svoje zemlje porijekla, a i od zemlje rođenja, u kojoj ih konstantno smatraju useljenicima, iako su im čak i pradjedovi rođeni u Holandiji.