Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče, njegova me radost blaži, njegova me rana peče…
Tako u svojoj pjesmi “Zagrebačkim ulicama” pjeva Jadranko Črnko, zagrebački odvjetnik, široj javnosti ipak poznatiji po toj pjesmi.
Svakom su Zagrepčaninu koji doista voli svoj grad ovi stihovi vrlo bliski iako je šteta što je od mnogih predivnih pjesama posvećenih glavnom gradu Hrvatske možda i najdublja i najintimnija pjesma o odnosu čovjeka i tog grada, ona genijalnog Šibenčanina Arsena Dedića “Zagreb i ja se volimo tajno”, mnogima prošla “ispod radara”.
Kao što je šteta što bi Črnku i svim Zagrepčanima danas bilo preporučljivo zagrebačkim ulicama šetati sa solidnom kacigom na glavi žele li da im život nastavi teći dok njima prolaze.
Opasni otkucaji srca
Središte Zagreba, naime, u najrazornijem potresu od 1880. teško je oštećeno. I ne samo središte, ali, za razliku od također teško i tragično pogođenih prigradskih naselja Markuševac i Čučerje, ovdje, razumljivo, kuca srce grada, a ti bi otkucaji lako mogli pomaknuti neku ciglu, dimnjak, crijep ili dio fasade, pa bi moglo zaboljeti i nešto više od rane voljenog grada.
I tako je već dva mjeseca i tko zna koliko će trajati. Rane i traume potresa u nedjeljno jutro u ožujku 2020. lizale su se u tišini izolacije, u četiri zida.
No, neki ni tu “privilegiju” nisu imali jer su morali napustiti svoje oštećene i po život opasne domove.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
I oni i svi drugi stanovnici Zagreba polako se bude iz korona sna, memljivo i zbunjeno ogledajući se u kakvom su se svijetu našli.
I dok su su se, posve ljudski, za to vrijeme nadali nečemu novome, nekoj koristi i smislu žrtve koju su podnijeli, neka proturječja ublažavanja restriktivnih mjera koja su, među ostalim, glasila “Na misu možete, u trgovine (nedjeljom nikako) i veće skupove ne možete”, iz korona sna i trauma koje su mnogima izazvale, posljedica potresa i tomu slično poslani su na izbore – neki smatraju da su i ta proturječja zapravo podilaženje Crkvi i dijelu biračkog tijela na koje ona ima jak utjecaj.
Zagreb ‘na čekanju’
Uspješnu borbu protiv korona virusa, smatraju neki, vladajući žele kapitalizirati prije negoli najesen udare gospodarske posljedice ove zdravstvene krize, iskorištavajući zbunjenost javnosti, koja je posljednja dva mjeseca na naslovnicama medija čitala gotovo isključivo o korona virusu i potresu.
Odnos gradonačelnika Milana Bandića prema pitanju obnove, svojevremeno prebacivanje odgovornosti za štetu gotovo isključivo na leđa građana i, barem se čini tako, nevoljkost za financiranje obnove razbjesnili su mnoge, ali u Zagrebu, ipak, naoko vlada tišina.
Bandić i premijer Andrej Plenković, kome je, čini se, podrška Bandićeva kluba zastupnika u Hrvatskom saboru bila i više nego dragocjena (reklo bi se: gotovo po svaku cijenu), nisu postigli dogovor i zakon o obnovi Zagreba čeka novu vladu – iako, nije da baš apsolutno ništa nije učinjeno, neka ‘prva pomoć’ da, ali dalje ne…
Samo na pravi rad nove vlade čekat će se mjesecima – predsjednik Zoran Milanović izbore je raspisao za 5. srpnja, zatim ide sezona godišnjih odmora i tek u ranu jesen Hrvatska i Zagreb mogu očekivati početak rada nove vlade, koja će se sigurno velikim dijelom baviti procjenama što i kako u slučaju novog vala virusa.
Zagreb je “na čekanju” i, kao i sve i uvijek dosad, to će istrpjeti u tišini, ali ni premijer ni gradonačelnik – koji zamišlja da doista razumije bilo ovog grada – ne bi se trebali zavaravati jer Zagreb je tipičan “mitteleuropski” grad, a takvi su i njegovi stanovnici – gospodski i suzdržano šute i trpe, dugo, trpe svašta, uvrede i pljuske, sve dok ne pukne.
‘Tiha voda brege dere’
I, sukladno tome, nikad ne puca glasno nego po onoj zagorskoj “Tiha voda brege dere”.
Kao i svaki grad i kao i svaki čovjek, Zagreb se stalno mijenja. Kao i drugi veći gradovi na prostoru bivše Jugoslavije, uslijed krvavog raspada te države u Zagrebu su se ne samo pojavili nego u jednom trenutku i prevladali elementi koji su nametali nešto strano Zagrebu i njegovu srednjoeuropskom kulturnom identitetu.
Mnogi njegovi stari stanovnici nisu, naravno, ni mogli ni pomišljali ikad oduzeti bilo kome pravo da traži i pronađe svoju sreću u njihovu gradu, ali su “grizli nokte” gledajući kako se raspada njihov način života, njihov grad, u nemogućnosti da u vihoru naglih promjena zauzmu “gard”, da kažu “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin” – iz čistog poštovanja, ništa drugo i ništa više od toga.
Sve to vrijeme Zagreb je zapravo šutio – njegove zgrade i ulice nisu živa bića, ali su nekako prkosno postojano stajale, tvrdoglavo bivajući i dalje naprosto tu, svjedočeći o biti i povijesti samih sebe i svojih stanovnika. Ponekad se, kad šetaš Zagrebom, doista čini da ti se njegove ulice i zgrade zaštitnički smiješe.
Upravo te zgrade i ulice, taj Zagreb, koji ima svoj život i neovisno o onima koji u njemu stanuju i koji ga zapravo čine, pomogli su svima onima čiji život njegovim ulicama teče da se Zagreb ponovno, uvijek donekle preobražen, vrati na svoje ZET-ove tračnice više-manje po starom, koliko je moguće.
Zagreb ne zamjera, ali ni ne zaboravlja
Simbioza Zagrepčana, ulica i zgrada njihova grada toliko je jaka da se nitko ne bi smio usuditi podcijeniti je.
Zagreb ne zamjera, pa nema razloga ni opraštati, niti ima što – to je njegova, ponekad se čini, ali samo čini, hladna gospoština. No, ništa ni ne zaboravlja, ni najbolje ni najgore što mu se dogodilo.
U trenucima kad je korona virusom bio razoren društveni život Zagrepčana, a potres razorio i ono što se od Zagreba konkretno, iako samo plošno vidi, sa svakim jednako razornim trenutkom izolacije i odvojenosti od svojih bližnjih i Grada, Zagrepčani su bili jedno sa svakom ciglom koja je pala, sa svakim ugroženim i, nažalost, izgubljenim životom jedne djevojčice.
Svi prolazimo, Grad ostaje
Ulički rečeno, nemojte se zafrkavati, dečki – Zagreb će prijeći preko svake uvrede i pljuske, svakog zlostavljanja, ali neće zaboraviti.
Siniša Glavašević poručio je u ljubavi prema svome razrušenom Vukovaru: “Grad, to ste vi”.
Ljudi koji svojim duhom čine da i ruševine jednog grada – manje ili veće i iz kojeg god razloga nastale – postojano, prkosno i ponosno stoje.
Svi prolazimo i nestajemo, Grad ostaje. Tiha voda i dalje brege dere – i uvijek će.
Izvor: Al Jazeera