Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, opet je vidio Putina. Išao je u Sankt Petersburg da na marginama Međunarodnog ekonomskog foruma načini zasjedu i uhvati ga na prepad. I uspjelo mu je. Ali očito da mu nije pošlo za rukom da dovede razgovor do pozajmice koja mu hitno treba kako bi čupao entitetske taljige iz gliba u koji ih je strovalio, skupa sa cijelom vladom Željke Cvijanović.
Razgovor je bio duži tek od dobrog uzdaha. Ali, i to je nešto. Za sumnjivo lice sa američke crne liste, koje pokušava po svijetu prodavati balkanske političke tlapnje, predstavljajući se pri tome kao šef države, uspjeh je i to da ga, barem za kratko, u svojoj blizini još uvijek hoće jedan od dvojice državnih lidera. Za Putina je za sada siguran, bez obzira što je ovaj naprosto prozujao kroz njihov sastanak, barem za onoliko koliko nije siguran za Netanyahua nakon blamaže sa šefom svog predstavništva u Izraelu.
Veći Putin od Putina
Evo kako su vijest o rukovanju s Putinom prenijele agencije pod paskom balkanskog diktatora bez države: „Predsjednik Rusije Vladimir Putin i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas su u Sankt Petersburgu razgovarali o razvoju saradnje Rusije i Srpske, te konstatovali da je to u obostranom interesu.“ Vauuuu… Rusija i Srpska se stavljaju u istu ravan, kao i Putin sa Dodikom. Pomislio bi čovjek da bi, samo da mu je država, Dodik bio veći Putin od Putina.
A onda kaže ovako: „Predsjednik Rusije sastao se nakratko i sa premijerom Kurdskog autonomnog rejona Iraka Nechervanom Barzanijem, te generalnim direktorom Međunarodne agencije za nuklearnu energiju Jukijem Amanom.“ Sa njima se Putin sastao tek nakratko, što znači da je sa Dodikom sijelio i raspredao na dugo i na široko i da su se siti ispričali do mile volje.
Dodikovu predstavu za javnost potpuno razotkriva fotografija koja je došla sa ovom viješću iz Sankt Petersburga. Na četvrtastom stoliću pred Dodikom stoji velika šalica iz koje je davno popio kafu. Toliko je čekao Putina da je pojeo sve kekse iz porculanske tacne, a dobro je načeo i karamele u zdjelici. Bili su to teški sati razvučeni kao nerodne godine.
Dodikovo lice se ne vidi, ali se vide njegovi dlanovi. Oni otkrivaju čovjeka koji grčevito nastoji da iskoristi svoje tri minute i da u njih sažme cio govor od pola sata – zasigurno je vjerovao da će toliko dobiti samo za uvodnu riječ. A Putin odbi čak i kafu. Kako je samo porazno kada nam neko kaže da nema vremena ni kafu da popije s nama. A mi smo, eto, toliko široki da sa običnim radnicima popijemo pivo.
Putin je u centru fotografije. On sjedi na rubu fotelje, laktom oslonjen o naslonjač, pesnice stisnute, kao kod čovjeka koji suspreže strahovitu dosadu pred ovim knezom provincije u maloj balkanskoj zemlji, koji je umislio da je predsjednik države i da ima potpuno pravo sjediti sa pravim predsjednicima, ravnomjerno, oči u oči. Samo da mu nije potreban kao mali zvrkčić na balkanskom točku u velikoj operaciji, poslao bi ga po naočale umjesto lakeja, pa da odmah svati gdje mu je mjesto.
Druga Putinova ruka je pružena niz tijelo i dlanom oslonjena o sjedište, zategnuta u grč, spremna da svaki čas načini trzaj i podigne cijelo tijelo, idemo dalje, dosta je više ovog balkanskog političkog lupeža. Sjedi Putin kao na iglama i smješka se usiljeno.
Ustao prije nego sjeo
A tek njegova svita. Očito je da oni pred ovakvim ribicama kakva je Dodik nisu dužni pokazivati čak ni kurtoaznu ljubaznost. Dosadu jedino ne pokazuje onaj koji sjedi odmah uz Putina, biće da je prevodilac i čovjek je u silnom poslu jer treba prevesti svu onu Dodikovu bujicu ispraznih riječi davno naučenih napamet. Ostali stoje, iako su okruženi silnim foteljama. Znaju da će njihov šef, kako se ono kaže, ustati prije nego je i sjeo. Dvojica posmatraju Dodika kao da je riječ o kakvom cirkusantu koji prosipa davno prevaziđene trikove, a treći je podigao glavu i zvirnja po plafonu, samo što nije zakovitlao očima.
Ustvari, tek se u petominutnom prilogu u centralnom dnevniku Dodikove televizije koju finansiraju građani vidi sav jad lutanja po kuloarima Međunarodnog ekonomskog foruma. Džaba ti i uvod u kojem se kaže da se Putin sastao sa Dodikom uprkos zgusnutom rasporedu.
Susret je bio tako kratak da je u prvom dijelu priloga između kilometarskih Dodikovih izjava zafalilo kadrova sa sastanka, tako da je sve ponovljeno još jednom. Očigledno je da se Putin na brzinu spustio na fotelju samo radi fotografisanja, i da je odjezdio dalje čim su utihli bljeskovi bliceva.
Čak je i sastanak sa zamjenikom ruskog premijera bio na brzu ruku. Ovaj je imao strpljenja i vremena tek toliko da sasluša Dodikovo saopštenje o tome kako u sred Banja Luke gradi srpsko-ruski centar, sa ruskom crkvom. Mora da se i on strašno čudio tome da Dodik gradi rusku crkvu u gradu u kojem se Rusi mogu izbrojati na prste, u gradu u kojem je sravnjeno sa zemljom svih jedanaest džamija i koji je postao Dodikov jer se iz njega protjerivalo po vjerskoj osnovi, represijom i ubistvom. Kao što su se i u Izraelu čudili što ovaj čovjek gradi jevrejski centar sa sinagogom u gradu u kojem Jevreja nije ostalo ni za prste jedne ruke.
Tragikomika
Na kraju priloga vidi se da je Dodik stavljen tamo gdje i pripada. Na ravnomjernoj osnovi primio ga je tek predsjednik zakonodavne skupštine Sankt Petersburga. Tako su Rusi pokazali Dodiku gdje mu je mjesto. Sav njegov entuzijazam tada je splahnuo. Na samom završetku priloga Dodik djeluje tragikomično. Još uvijek vjeruje da mu pripada puno više od onog što mu dobacuju sa velike ruske trpeze.
I sve se završilo sa dogovorom o otvaranju još jednog predstavništva bh. entiteta RS, ovaj put u Sankt Petersburgu. A to vjerovatno znači da Dodik nije uspio da na marginama Međunarodnog ekonomskog foruma nađe nekog novog svjetskog poslovnog hoštaplera za svoje ekonomske malverzacije nad vrećama narodnih para u entitetskom budžetu. Zato će se novi Arie Livne tražiti po već ustaljenoj praksi, kroz predstavništva, te crne rupe koje već godinama gutaju novac poreznih obaveznika entiteta kojim samovoljno upravlja posljednji balkanski diktator.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera