Kad pukne sudski čekić…

Bez obzira na sadržaj presude protiv Radovana Karadžića, Haški tribunal se pokazao kao ozbiljan sud, piše Omeragić (Al Jazeera)

Piše: Sead Omeragić

HAG – Nakon mog četvrtog dolaska u Hag, prvi put kao izvještača, a tri puta kao svjedoka Tužilaštva u procesima protiv Slobodana Miloševića i Momčila Krajišnika, osjećam se pomalo gorko. Dakle, sjećam se trenutaka i svog prvog dolaska u glavni holandski grad.

Za Holanđane znaju reći da su narod od više zastava. To znači da su u vrijeme ratova i vojski bili mudri i uvijek imali u svojim domovima zastave brojnih država koje su bile moguća prijetnja njihovoj zemlji i narodu. Kad bi vojske marširale, stanovništvo bi vadilo zastavu i posljedice bi bile potpuno neutralizirane. Holanđani su i mudar i dokazano hrabar narod. Najviše od svega oni su sjajni u ekonomiji, pa su među prvima u svijetu što se tiče domaćeg bruto proizvoda. Njihovi gradovi su čisti i uređeni i čovjek se može diviti toj snazi i tom umu.

Za razliku od njih, njihovi najbrojniji gosti ovih dana su Balkanci. Ne znam šta se o nekima od njih može reći a da se ne uvrijede. Uglavnom, uređenost i moć Holandije gostima govori kako bi život trebao izgledati, jer je previše kratak. Čak i ako ne biva nasilno skraćen.

Čekić sudije Maya

Sjećam se svog prvog izlaska pred Miloševića, koji je bio sam svoj advokat. Pozlilo mu je uoči ulaska u sudnicu. Bio je, čini mi se, kraj jula 2003. godine, pa sam morao natrag u Bosnu zbog ljetne pauze koja je uslijedila u Tribunalu.

Vratio sam se ujesen i svjedočio u oktobru te godine. Sjećam se neobičnih reakcija na tom suđenju. Spor je bio o jednoj mojoj tvrdnji da mi je “arkanovac” u hodniku bijeljinske opštine držao cijev neke kratke puške, uzija ili hecklera, na čelu dok je trajao sastanak Fikreta Abdića, Biljane Plavšić i Željka Ražnatovića Arkana s lokalnim moćnicima u sali ispred.

Kad sam to rekao u sudnici, Milošević me pitao: “Zašto tu činjenicu niste napisali u tekstu?” Odgovorio sam mu kako sam uvijek smatrao da ja tu nisam važan, a kako to iznositi u javnost djeluje kao hvalisanje. Milošević je stalno propitivao oko te cijevi na mom čelu. I nije bio sam u čuđenju. Jedan je poznati engleski novinar dobacio bosanskom kolegi, dopisniku iz Tribunala, ovu rečenicu: “Ovaj je lud, ili ima dvije prevelike kugle među nogama.”

Ja sam se pozivao na svjedoka, jednog dobrog mladića u uniformi tadašnje Jugoslovenske narodne armije, starijeg vodnika prve klase Predraga Milosavljevića, pratioca generala Praščevića. Milošević je tada rekao rečenicu, ima je u nekim stenogramima Tribunala: “Ti voliš da lažeš!” U tom trenutku se dogodilo nešto mnogo slikovitije od te moje priče. Sudija Richard May počeo je snažno udarati sudskim čekićem po postolju, pa se čekić polomio i raspao. Osoblje je potrčalo po taj otkinuti dio, dok je sudija May galamio i prijetio da će Miloševića ponovo odstraniti iz sudnice.

Televizija i DNK

Danas, kad sudije Richarda Maya više nema, osjećam tugu kada se prisjećam ovog dobrog čovjeka, ako se tako može reći, možda posljednje Miloševićeve žrtve.

Svijest o Tribunalu u Hagu je izrasla kod Bošnjaka. Valjda nema ljudi koji ne vide da je riječ o sudu temeljne pravde. Bošnjaci su, kao najveće žrtve od 1992. do 1995. godine, imali nevjerovatnu sreću i s naukom. Naime, danas mogu zahvaliti jednom od najvećih naučnih čuda – otkriću DNK. Sve strategije zločina, među kojima je i miješanje posmrtnih ostataka žrtava, primarne, sekundarne, tercijarne i ine grobnice, pokazale su se kao uzaludan posao i novi zločin nad zločinom. Sve je to prebrisalo veliko naučno otkriće, koje danas otkriva i pomaže u sahranjivanju žrtava, uz smiraj živih i mrtvih duša.

Svijet je sve vidio i sve zna i ne postoji način da se dogodi nekakav historijski revizionizam u velikom obimu, mada ga i danas ima. Nikada srpska politika nije iskreno i pokajnički, s katarzom, priznala zločin niti njegove strašne razmjere objavila pred vlastitim narodom.

Druga pozitivna okolnost je televizija i prenos zločina uživo na ulicama bosanskih gradova, pa iskopavanje masovnih grobnica, kakve su one na Crnom vrhu i u Tomašici. Sve je činjeno da do suđenja za zločine ne dođe, ali je do toga ipak došlo i Tribunal ispunjava svoju veliku misiju.

A gdje su optužnice?

Bez obzira na sadržaj presude protiv Radovana Karadžića, Haški tribunal se pokazao kao ozbiljan sud, potpuno jasan i nedvosmislen u odbrani istine i žrtve. Ako je neko i imao dilema, neka pogleda današnje stanje pravosuđa u Bosni i Hercegovini, gdje se jedna strana kažnjava za šamare i maltretiranja jednako kao druga za zločine protiv čovječnosti. Žrtve, ma šta se govorilo, danas nemaju u koga se pouzdati osim u pravdu Haškog tribunala.

Da li će bh. pravosuđe raditi svoj posao kako treba ili će se jednog dana tim istim pravosuđem baviti neko drugo pravosuđe zbog pravde i revizionističkog tretmana, nečega što već odavno pripada historiji? Svaka presuda koja je do sada izrečena je historija. Neka neko da razumno objašnjenje zašto bh. pravosuđe nije podiglo nijednu optužnicu za Srebrebnicu, za Ključ, za Prijedor, za Tomašicu… Žrtve ne mogu do pravde u vlastitoj državi.

Dio te historije je presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji je potvrdio genocid počinjen u Srebrenici. Dakle, bez obzira na to šta se radilo, koliko god se radilo, protiv istine i pravde se ne može. Siguran sam u to. Kad pomislim drugačije i posumnjam u pravdu, probudi me onaj teški zvuk poput groma koji dolazi od sudskog čekića sudije Richarda Maya.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO