Piše: Mike Hanna
Tokom posljednje decenije Kina je doživjela ekonomski rast kakav nije viđen od 18. stoljeća i Industrijske revolucije.
Ovo sve se dešava u periodu kada je počela slabiti svjetska ekonomija, te kada su nepredviđeni propusti u naširoko hvaljenom sistemu zapadnjačkog kapitalizma doveli do velikog osiromašenja bogatstava mnogih nacija i nagomilavanja skoro nemjerljivog duga.
Sjedinjene Američke Države trenutno duguju Kini blizu 1.600 milijardi dolara, što je ekvivalent od 15.000 dolara godišnjeg duga za svaku američku porodicu.
Glavnica se povećava za 3,88 milijardi dolara dnevno. Ne samo da je kvalitet izvršne vlasti doveden u pitanje, već i temeljni principi slobodnog tržišta za koje su generacije zapadnjačkih ekonomista tvrdile da će osigurati najveću dobrobit najvećem broju ljudi.
Kina nije imuna na globalnu ekonomsku krizu – njen rast je značajno usporen, ali takav je skoro osam posto godišnje, dok je, prema posljednjim pokazateljima, najniži postotak već prevaziđen, a nedavni period usporenja ekonomskog rasta završen.
Šta su to komunisti uradili na dobar način, a u čemu su kapitalisti drastično pogriješili?
Put socijalizma
U izvještaju nazvanom “Odlučni marš stazama socijalizma sa kineskim obilježjima i stremljenje ka završavanju izgradnje modernog naprednog društva u svim aspektima” odlazećeg predsjednika Hua Jintaoa, predstavljenom na 18. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine, dat je osvrt na proteklu deceniju.
Ovdje se može naći jedan od mnogih objašnjenja za kineski ekonomski uspjeh: “Tokom posljednjih tridesetak godina kontinuiranog istraživanja za reformu i otvaranje, mi smo ponosno stupali pod zastavom socijalizma sa kineskim obilježjima i odbacili smo staru, krutu politiku zatvorenih vrata. Istovremeno smo odbacili svaki pokušaj da se napusti socijalizam i da se krene pogrešnim putem.”
U sistemu u kojem je privatno vlasništvo dozvoljeno, čak se i potiče, ali u kojem država zadržava kontrolu nad kompanijama od vitalnog značaja za nacionalnu ekonomsku sigurnost – primjera radi kompanije koje rade sa prirodnim resursima, banke i telekomunikacijske kompanije. Ipak, nadmetanje unutar i između tih državnih kompanija se smatra vitalnim dijelom razvoja.
Ovo pažljivo balansiranje je spomenuto u izvještaju predsjednika Hua: “Produbljivanje reforme je ključno za ubrzanje promjene modela rasta. Temeljni problem sa kojim se susrećemo u strukturalnoj ekonomskoj reformi je kako postići ravnotežu između uloge Vlade i uloge tržišta, a mi bismo trebali pobliže slijediti pravila tržišta i bolje igrati ulogu Vlade.”
Jasna dominacija
Državne kompanije su zaslužne za otprilike polovinu kineskog ekonomskog dobitka, ali su privatne kompanije te koje najviše stvaraju nova radna mjesta.
Postoji stalno kretanje unutar sistema koje sprečava bilo državu bilo privatno preduzeće da ostvari jasnu dominaciju nad drugom komponentom.
Tradicionalno zapadnjačko ekonomsko razmišljanje vidi državne kompanije kao prepreku slobodnom tržištu.
U Kini se one smatraju integralnim dijelom cjeline, koje su zaslužne za nadmetanje, ali istovremeno uspostavljaju unutrašnje regulatorne kontrole, koje su mnogo efikasnije od bilo kakvih kontrola koje bi postavljenje izvana.
U ovom procesu postoje ugrađene mjere za provjere i balansiranje, koje same državne kompanije konstanto podešavaju pod nadzorom Vlade.
Koncept ličnog interesa, koji je osnova zapadnjačkog kapitalizma, zamijenjen je onim što Kina definira kao nacionalni interes.
Posljedica svega ovoga je ekonomija koja je onoliko slobodna koliko država smatra da je potrebno da se održi razvoj, a na razvoj se gleda kao ključni marker za mjerenje poboljšanja uslova života građana. Prvi put je u predsjedničkom izvještaju naveden i zacrtani bruto društveni proizvod (BDP) i zacrtani dohodak po glavi stanovnika, gdje je navedeno kako se planira da se oba udvostruče do 2020.
Ispunjavanje planova
Ove zacrtane vrijednosti će se lako dostići ako se održi trenutni rast. Poruka iza ispunjavanja tih planova je da lični i ekonomski razvoj trebaju ići paralelno. Ono što je dobro za državu je dobro i za pojedinca.
Obijesni i destruktivni uspon oligarha u Rusiji je prikazao sistem u kojem je sva kontrola napuštena. Potreba za Vladinom pomoći bankama u SAD-u prikazuje ekonomiju u kojoj pohlepa nadmašuje racionalnu želju za ličnim interesom. Pouka iz oba društva je da će bez odredbi možda nastupiti anarhija.
Model koji pruža Kina, sa druge strane, pokazuje da se uspješan rast događa kada je pod kontrolom, kada je sistem uravnotežen i kada je kao cilj naveden “umjereni napredak” umjesto maksimalnog profita.
Izvor: Al Jazeera