Milomir Kovačević Strašni: Djeca ratnog Sarajeva bila su veliki ljudi

Razgovarala: Vedrana Maglajlija

“U ratu je izložba trajala dok ne izgori svijeća”, prisjeća se Milomir Kovačević Strašni dok se nalazimo s njim u sarajevskom naselju Grbavica, pokazujući svoje fotografije djece u ratnom Sarajevu na kojima poput odraslih poziraju sa puškama.

Njih će ovaj umjetnik i fotograf, kojeg zasluženo u svjetskoj i domaćoj javnosti opisuju kao jednog od najvažnijih hroničara života u Sarajevu od osamdesetih godina do danas, predstaviti 11. marta u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u sklopu izložbe Djeca u ratu.

To je samo jedna od tema kojom se bavio Strašni u opkoljenom gradu, svakodnevno portretirajući ljude na ulici, ali i posljedice uništavanja snimajući serije fotografija – od uništenih izloga, Titovih slika, groblja, ali i života i stvaralaštva na kulturnim događajima koji su se organizovali.

Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega, jer je bilježio život i otpor tom teškom vremenu, opisuje se njegov rad i u prijedlogu Umjetničke galerije BiH da se Strašnom dodijeli Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, zbog njegovog djelovanja u oblasti kulture i umjetnosti.

Iako će Gradsko vijeće Sarajeva donijeti zvaničnu odluku o tome za nekoliko dana, sasvim je sigurno da će je ovaj umjetnik dobiti, jer ga je Odbor za dodjelu nagrada potvrdio kao jedinog kandidata ove godine u toj oblasti.

Zbog toga mu je mail, kako kaže, ‘zatrpan’ čestitkama sa svih strana svijeta, što mu je posebno drago, jer to znači da je “on dio vizije koju ljudi imaju o Sarajevu”.

Njegova izložba Djeca u ratu traje do 21. marta, zbog čega nije siguran da li će biti tu 6. aprila, na Dan Sarajeva kada se dodijeljuje nagrada ili će se vratiti u Pariz u kojem živi od 1995. godine, ali gdje se nastavlja baviti ‘sarajevskim temama’ i, kako kaže, stvara sebi Sarajevo u Parizu.

Sa Strašnim smo razgovarali o životu u Parizu, ratu, onome šta je za njega Sarajevo danas kojeg predstavljaju mlade generacije, čije je djetinjstvo u opkoljenom gradu upravo on zabilježio.

• Tri godine nakon izložbe “(I) oni su branili (svoj) ovaj grad”, gdje su predstavljene fotografije ‘odraslih’ u opkoljenom Sarajevu, u Umjetničkoj galeriji bit će izložena serija tematskih fotografija, ovaj put djece u ratu. Kako su nastajale te fotografije djece koja su pozirala i sa oružjem?

Nije se baš moglo ići sa fotoaparatom kako god hoćeš, a u ratu sam se uvijek kretao istim putem, tako da su to uglavnom bila djeca iz Titove, sa Mejtaša, iz ulice Danijela Ozme, nešto iz Starog grada. Neka djeca su bila sa svojim igračkama, neka sa akreditacijama ili oružjem, ali tu su više pozirali i imitirali odrasle, onako naivno i nevino. Možda su mislili da se na taj način mogu zaštititi, takva su vremena bila, takva pravila, ljudi sa oružjem su im mogli biti idoli.

Sve su fotografije iz perioda 1992-1995, a ima ih više od 200. Vidjet ćemo koliko može stati u Umjetničku galeriju. To je moj mali doprinos, da se očuva to sjećanje.

• Da li znate šta se desilo sa nekom od te djece, imate li kontakt s njima i znate li hoće li neko od njih doći na izložbu?

Oni će doći na izložbu, neki su se prepoznali na fotkama i javili se putem Facebooka. Sama ideja izložbe je da se priča o toj djeci koja su sada budućnost ove zemlje, ima ih od vojnih lica do stručnjaka, sve koje znam sa fotografija su ispali super.

Čak smo pravili tri izložbe, ratne, ali vesele, tako da kažem, a zovu se Život je lijep, jer je to vrlo važan dio našeg života, i da se nismo tako ponašali vjerovatno nas ne bi ni bilo, ili bi poludili.

Srećom takvi smo bili, bilo je koncerata, muzike i derneka, predstava, filmova, koliko se moglo u tim uslovima. I to je za nas bio neki otpor prema destrukciji. Bilo je koncerata kakvih više nema, nema te energije i vrijednosti, jer ti da odeš na koncert ili izložbu rizikuješ život. Isto tako oni što sviraju ne znaju da li će ikada više svirati, pa odsviraju najbolje što mogu.

• Trinaest godina nakon svega toga, vraćate se prvi put u Sarajevo. Ovo je sada peta izložba koju ćete imati u galerijama nakon rata, ali vas navjerovatnije čeka i Šestoaprilska nagrada. Već ste dobijali velike nagrade u Francuskoj, ali šta vam znači ova sarajevska?

Još sam malo rezervisan, pošto nisam ništa zvanično dobio, a ima i ta komisija koja radi svoj posao. Međutim, to bi bila za mene velika stvar, kada pogledate ko je sve dobio Šestoaprilsku nagradu za kulturu, naravno da znači, jer je to nešto veliko.

Još veće su reakcije, zatrpan mi je mail, čestitaju ljudi iz cijelog svijeta, pa kada vidim da je ljudima drago, i koliko sam ja dio njih i dio njihove neke vizije i doživljaja Sarajeva, počastvovan sam i presretan.

Najveći dio mog rada je vezan za Sarajevo, i u Parizu radim za Sarajevo, jer ono što živim tamo je velikim dijelom imitacija života u Sarajevu, nađeš sebi kafanicu koju si imao i u Sarajevu, stvoriš sebi neku atmosferu koju su imao. Sve je po tim nekim pravilima iz Sarajeva, ali onoga prije rata.

• Šta onda mislite o ovom ‘poslijeratnom’ Sarajevu?

Pariz se promijenio za ovih 20 godina, pa zašto ne bi i Sarajevo. Problem je je što ljudi u Sarajevu pričaju samo o negativnim stvarima u Sarajevu, a ja kada dođem vidim toliko finih mladih ljudi, svašta se nešto dešava, jeste da je malo kriza. Mislim da se malo previše kuka, nego što je realno.

Možda smo malo i žrtva toga što smo naučili da nam svako nešto malo donese. Ja sam se u Parizu morao deset godina boriti da u svojoj kafanici napravim projekciju filma i izložbu. Treba malo više energije, moraš negdje početi, učestvovati u stvaranju kulturnog života. I gradska sredina se ne rađa, nego se oblikuje. U Sarajevu ima puno festivala, filmski festival, jazz, MESS… S obzirom da je malo para, ima puno kulturnih događaja, čak više nego prije rata.

Neke stvari su bile bolje ranije, neke su danas, čovjek samo treba biti realan i živjeti u svom vremenu, ni u prošlosti ni u budućnosti, živiš u ovom momentu i radiš sa tim što imaš. Da nisam tako gledao, ne bih u ratu ništa ni napravio, ne bih ni u Parizu. Sada stasava neka nova generacija koja će preuzeti stvari u svoje ruke, koja će cijeniti kulturu, preuzeti ekonomiju, politiku, logično je da će biti bolje.

Izvor: Al Jazeera