Protesti u Crnoj Gori – komedija bez humora

Piše: Andrej Nikolaidis

Nesklad između onoga što lik misli o sebi i onoga što on jeste jedan je od pouzdanih motora koji su pokretali savršeni mehanizam klasične komedije.

Taj nesklad pokreće i zaplet jednog od najslavnijih romana u povijesti književnosti: Servantesovog „Don Kihota“.

Suštinska razlika između tragedije i komedije je u tome što u tragediji junak uspijeva sačuvati svoje dostojanstvo: da, junak tragedije doživjeće nesretan kraj, ali u propast odlazi sa neokrnjenim dignitetom.

Ponekad je tragičan kraj  upravo ono, jedino, što mu može omogućiti da povrati izgubljeno dostojanstvo.

Demonstracije koje Demokratski front ovih dana organizuje u Podgorici su ono što Marko Vešović naziva „crnogorskom komedijom lišenom humora“. U takvoj komediji nema ničeg duhovitog, samo gomila likova koji se svakim svojim postupkom samounižavaju. Tom se uličnom teatru možete smijati samo ako ste maligno zlobni. Crnogorska komedija lišena humora je mučna, strahovito mučna, bez mogućnosti katarze.

Pobrojmo neke od elemenata te komedije, tog nesporazuma sa stvarnošću čiji se (da li završni?) čin upravo odvija na asfaltu ispred crnogorske Skupštine.

Dugotrajne najave

Front demonstracije koje su u toku najavljuje dvije i po godine, još od aprila 2013., kada je njihov kandidat Miodrag Lekić na predsjedničkim izborima poražen od Filipa Vujanovića, kandidata Demokratske partije socijalista. Front je tvrdio da je Lekiću pobjeda ukradena. I tada je želio izvesti narod na ulice.

Kasnije, kada se Lekić povukao sa mjesta lidera Fronta, u međusobnim optužbama bivših saradnika saznali smo da lider tada nije želio demonstracije. Kao što ih nije želio ni sada, kada su napokon održane – Lekića i njegove novoosnovane partije na tim protestima nema.

Pjevalo se „Mi smo Barani – srpski četnici“ i srpske ratne pjesme. Onda su se iz Fronta sjetili da im za fotografisanje trebaju bošnjačke, albanske i crnogorske zastave, koje su na jedvite jade pronašli.

Razlaz između lidera i saveza koji je vodio bio je neminovan: Lekić je bio balon koji je Front podigao do neočekivanog nivoa popularnosti, dok je Front bio kamen vezan za Lekićevu nogu. Upravo je Front, koji strahovito polarizuje crnogorsku javnost, Front, koji je najslabija karika crnogorske opozicije, Front, koji zapravo služi kao strašilo kojim Milo Đukanović rastjeruje potencijalne opozicione birače, bio je osnovni razlog zašto Lekić nije porazio ranjivog Vujanovića.

Potom je visoki funkcioner Fronta Branko Radulović najavio da će se na demonstracijama okupiti „između 300 i 400 hiljada ljudi“. Dakle, više od polovine populacije Crne Gore. Moguće da je to bilo zamišljeno kao poruka ohrabrenja pristalicama, ali je umjesto toga nasmijalo protivnike.

Lideri Fronta zaboravili su jednostavnu pouku priče o dječaku i vuku: ako dječak mnogo puta vikne „vuk!“, u trenutku kada se vuk doista pojavi seljani dječakovom upozorenju neće povjerovati. Front je mnogo puta uzviknuo: „velike demonstracije na kojima rušimo Đukanovića!“. Na koncu im se na demonstracijama umjesto 400 odazvalo tek nekoliko hiljada ljudi.

Protesti su najavljeni kao građanski i višenacionalni.

Četnici u prvim redovima

Kada su demonstracije napokon počele, pred Skupštinom u Podgorici su se u prvi red nagurali likovi koji nose visoko uzdignute Putinove slike, srpske zastave i transparente na kojima piše „Srbadija barska“.

Pjevalo se „Mi smo Barani – srpski četnici“ i srpske ratne pjesme. Onda su se iz Fronta sjetili da im za fotografisanje trebaju bošnjačke, albanske i crnogorske zastave, koje su na jedvite jade pronašli.

Onda se saopštenjem javila Bošnjačka stranka, nacionalna partija crnogorskih Bošnjaka. „Nacionalistički i šovinistički  pokliči i skandiranja  ne mogu i nijesu dio građanskog opredjeljenja, već predstavljaju ostatak prošlosti i očigledne zarobljenosti nekih političkih subjekata DF u toj ideologiji. Nasrtaji na bošnjačka obilježja i poklici mržnje od strane učesnika protesta, kojima se u okolnim državnim institucijama priviđaju čak i Turci, sasvim jasno pokazuju da pristalice DF ne žele bošnjačka obilježja među svojim, pa  ni Bošnjake kao narod u svojim redovima. U tom pogledu ništa  novo i ništa iznenađujuće od strane većine političkih subjekata u toj grupaciji”, saopštila je ta stranka.

Frontovi protesti se, nominalno, održavaju u ime slobodnih izbora i demokratije. U stvarnosti, to su protesti koji trebaju spriječiti ulazak Crne Gore u NATO. Pobjeda je u subotnjem izdanju, pozivajući se na izvore iz Fronta, objavila kako je cilj proteste razvući do 14. oktobra,  za kada je najavljena posjeta generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga Podgorici.

„Cilj je da Stoltenberg vidi da postoje ljudi u šatorima koji su protiv NATO-a“ – Pobjeda tvrdi da je saopštio njihov izvor iz Demokratskog fronta.

Čak i ako je u pitanju Pobjedin spin, stvar je jasna: baš zato što su u pitanju prikriveni anti-NATO protesti, prozapadni dio opozicije odbio je učestvovati u njima.

Kako već biva u komedijama: da je Front otvoreno pozvao na anti-NATO demonstracije, okupio bi mnogo više ljudi, jer je anti-NATO raspoloženje u Crnoj Gori vrlo snažno.

Ali, Front već godinama igra otužnu igru prikrivanja: njihov istinski lider, četnički vojvoda Andrija Mandić, pokušava odglumiti velikog demokratu, a Frontovi ultranacionalisti pokušavaju se uživiti u ulogu branitelja nacionalnih manjina i građanske Crne Gore.  

Odsustvo talenta

Pri čemu sve to izgleda kao izvedba amaterske pozorišne družine čiji se članovi biraju po kriteriju odsustva talenta. Front i njegovi lideri konstantno postavljaju nove standarde amaterizma. Tako je, na primjer Nebojša Medojević svojevremeno u Vijestima objavio autorski tekst, sa sve svojom slikom, pod naslovom „Fašizam“.

Za smjenu je zrela ne samo vlast, nego i opozicija – čitava politička elita.

Reklama

Dobar je to tekst. Jedini je problem što ga nije napisao Nebojša Medojević. Nego doktor Lawrence Britt.

Tih četrnaest karakteristika fašizma koje je Medojević preveo i potpisao kao svoj rad moguće je naći na nekih stotinjak hiljada sajtova.

Takve, kokošarske prevare su karakteristične za Front. Sa bine pred Skupštinom grme kako za proteste imaju podršku Univerziteta Crne Gore, te univerziteta u Beogradu i Novom Sadu. Sva tri univerziteta su to hitro demantovala. U Frontu tvrde kako ih podržava i protestima prisustvuje doktor Dobričanin sa kolegama, da bi, koliko sutra, doktor saopštio da proteste niti podržava, niti je bio na njima.

Front proteste navodno organizuje zbog dokazanih izbornih mahinacija DPS-a, a onda ih snime kako njihov aktivista u Bijelom Polju plaća ljudima da odu na demonstracije. 

Pred šesto ljudi u Podgorici, valjda na talasu masovnosti protesta u glavnom gradu, najavljuju da će demonstracije uskoro početi i u drugim gradovima. „Protesti su već uspjeli“, saopštavaju.

Dok traje ta amaterska predstava koja skreće pažnju sa doista bitnih političkih procesa i istinskih političkih sukoba i taktičkih pomjeranja, Crna Gora ostaje u teškoj političkoj krizi. Crnogorska demokratija je klinički mrtva ili na aparatima za održanje života – zavisi gledate li na stvar hladno analitički ili sa zrnom optimizma.

Za smjenu je zrela ne samo vlast, nego i opozicija – čitava politička elita. Ako izostanu promjene koje će paralelno obezbijediti kontinuitet onoga što je vrijedno na crnogorskom političkom polju, prije ili kasnije, kako već biva, desiće se promjene kroz prividno haotični period koji će voditi uspostavi novih odnosa moći, kroz procese koje će kontrolisati neko van Crne Gore. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera