Lepi fašisti lepo zbore
Nova crnogorska vlast je ultradesna, kleronacionalistička, revizionistička i povrh svega turbokapitalistička.
Nemojte zamjeriti, ali da ponovimo gradivo. Nova crnogorska vlast je ultradesna, kleronacionalistička, revizionistička i povrh svega, kako to obično i biva sa vladama koje su rezultat protivprirodnog, no kroz istoriju bezbroj puta počinjenog bluda između crkve i krupnog kapitala – turbokapitalistička.
Ta vlada ima svoje režimske medije, koji (naročito međunarodnu) javnost pokušavaju uvjeriti kako je riječ o navodno centrističkim partijama u koaliciji sa zelenom partijom. Ima svoje NVO, koje sramno ćute, kao i one koje za ultradesnu vlast odrađuju uslugu pinkwashinga. Ima i partiju, URA-u, koja ih opslužuje onim što ćemo nazvati – politički greenwashing. Šta je to – politički greenwashing? To vam je ovo: kada crni ispuste ekscesivnu količinu crnila iz svojih umova (crnila pri kojem se ono sipino čini blagom bijelom kafom), kao na primjer juče, kada je ministar pravde u vladi Crne Gore, Vladimir Leposavić – Lepi, negirao genocid u Srebrenici i obilno urinirao po haškom Tribunalu, u ring utrčavaju zeleni i plasiraju neku od prigodnih “progresivnih” priča: jal’ nešto protiv mini-hidroelektrana, što je totalno kul, jal’ nešto protiv naftnih bušotina, što je još kulje, ili pak ministrica Tamara “Californication” Srzentić na laptop zalijepi novi wow, simpa! sticker i prozbori koju o digitalizaciji, diversifikaciji i socijalnoj inkluziji – što je najkulje. I eto ti: opa-cupa, điđi-miđi, besramna revizionistička vlada demonstrira „uvjerljive“ progresivne tendencije.
Revizionističko remek-djelo
Ali sve džaba. Pink, zeleno, svejedno – džabe ste krečili. U slučaju nastupa Lepog u crnogorskom parlamentu, gdje je čovjek izveo istinsko revizionističko remek-djelo, nema prostora za nove boje, niti nove isprike. Lepi fašisti lepo zbore: da se svaki koljač iz Istočne Bosne naježi od miline.
Dajmo riječ majstoru. Dame i gospodo, ministar pravde te ljudskih i manjinskih prava u vladi Crne Gore, odgovara na pitanje poslanika DPS-a. Pitanje je prosto: bi li genocida u Srebrenici?
“Vaše pitanje je konkretno, ali je pitanje da li je korektno. Nije na ministru pravde, kao što nije na bilo kojem drugom pojedincu koji nije učestvovao u kritičnom događaju, pogotovo kakav je ovaj, da prizna ili ne prizna, odnosno eventualno poriče postojanje bilo kojeg krivičnog djela, pogotovo ratnog zločina. Samo priznanje onoga koji je okrivljen u sudnici može da bude relevantno za to djelo. Jasno je da političko raspravljanje i utvrđivanje zločina genocida između pojedinaca koji nijesu ni teritorijalno, ni generacijski vezani za događaj predstavljaju sukobe produženog trajanja”.
Je li, Lepi, matere ti?
Nije korektno? Niko, osim oni koji su klali i oni zaklani, “dakle oni koji su učestvovali u kritičnom događaju”, nema pravo da govori o tome? Ako pak govori i podsjeća, to “predstavlja sukob produženog trajanja” – je li, Amfilohija ti?
Pitanje relavantnosti
“Samo priznanje onoga koji je okrivljen u sudnici može da bude relevantno za to djelo”? Svjedoci i materijalni dokazi nisu relevantni? Ako zločinac nije priznao genocid, genocida nije ni bilo? Je li, Ostroga ti?
Je li stvarno, srećo Đedova: “To je namjera da se uništi čitav jedan narod. Pitanje koje ste postavili meni je pitanje da li su ratni zločinci u Srebrenici imali genocidnu namjeru ili nijesu. Ja to ne znam”?
Je li sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet kada je Savjet Evrope utvrdio da su uništeni dokazi o vađenju i trgovini organima civilnih srpskih žrtava na Kosovu“? I ti ćeš, Lepi, nekome donijeti pravdu, ti ćeš štititi ljudska i prava manjinskih naroda – oli, tako ti Srpske pravoslavne crkve čiji si advokat bio?
Lepi se potom obraća poslaniku DPS-a Nikoliću i kaže mu: “Ono što je srpskom i bošnjačkom narodu potrebno, čemu vaše pitanje ne doprinosi, jeste razumijevanje da su i jedni i drugi žrtve”. Pa kori Nikolića: ovakvim pitanjima produžavaš patnju pogođenih ovim zločinom.
Ministar će, kaže, priznati „da je u Srebrenici učinjen zločin genocida – kada se to nedvosmisleno utvrdi“.
Dakle: ministar pravde Dritanove vlade negira genocid u Srebrenici i osporava legitimitet suda UN. Poslanik vladajuće koalicije Jovan Vučurović 4. decembra 2020. u Skupštini Crne Gore kaže: „Ako mene pitate, tamo (u Stebrenici) NIJE BILO GENOCIDA”. Vučurovića potom biraju za predsjednika Odbora za ljudska prava Skupštine Crne Gore. Potom: 27. decembra 2020. vladajuća većina odbija da u dnevni red skupštine uvrsti prijedlog Rezolucije o priznavanju genocida počinjenog u Srebrenici, koji je inicirala Bošnjačka stranka. Nedugo zatim, predstavnici dijela vladajuće koalicije u komisiji SO Berane predlažu da Ratko Mladić, osuđen zbog genocida u Srebrenici dobije ulicu u tom gradu.
Je li dovoljno? Uočavamo li sistem? Je li vlast revizionistička?
Konačni cilj
Dakako, revizionistički napor nove crnogorske vlade, koju je u manastiru Ostrog sastavio Amfilohije Radović, ne smjera samo na postjugoslovenske ratove: njegov konačni cilj je rehabilitacija četništva, koje je ideologija te vlade – onda kada to ne kriju, a još više onda kada kriju. Taj će posao obaviti osnivanjem Komisije za istinu i pomirenje. Iz skore istorije ex-YU znamo šta to znači: “pomirenje” antifašista i fašista.
Sve je tu jasno: i šta je bilo i šta će biti. I ko je u toj priči hulja, a ko moralni idiot.
Nije, međutim, jasno kakvu će poslanicu nama, javnosti, povodom ogavnog Leposavićevog nastupa u skupštini, uputiti američka ambasadorica u Podgorici, Judy Rising Reinke? Američka je administracija, naime, u proces “suočavanja sa prošlošću” u regionu usula kamione para. Leposavićeve riječi su živi dokaz spektakularnog uspjeha te strategije. Hoće li Reinke prekoriti ministra?
Ili će ostati dosljedna sebi. Njena ekselencija je Amfilohija, šampiona u disciplini negiranje genocida u Srebrenici, nazvala “dragi mitropolit”.
‘Drago Mitropolit’
“Dragi Mitropolit” je na sahrani majke Radovana Karadžića pokojnicu uporedio sa majkom Jugovića, jer je ona Radovana vaspitala “da na svetim načelima hrišćanske etike živi i umire”.
“Dragi mitropolit” je o genocidu u Srebrenici govorio ovako:
”Pitanje te Srebrenice jeste jedna velika rana. Ako kaže Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije da već kleči pred Srebrenicom, a šta ćemo sa Bratuncem, sa nekoliko hiljada pobijenih prije toga. Šta ćemo sa onim što se dešavao na tim istom prostorima, nije to davno od 1941. do 1945. godine. Koliko je tamo pobijeno i uništeno porodica od raznih Handžar divizija i raznih NDH jedinica. Sad ti najedanput preuzimaš ono što su oni stvorili mit o Srebrenici. Pa je Srebrenica sada postala nešto veće i od Dahaua i od Aušvica… Tako forsirajući tu nesreću, koja jeste nesreća u Srebrenici, ustvari se priprema za budućnost nove pokolje i nove mržnje”.
Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.
Želi li ostati vjerna vlastiti standardima “suočavanja sa prošlošću”, njena ekselencija bi Leposavića trebala majčinski zagrliti i nježno osloviti: “dragi ministre”…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.