Neslana šala crnogorskog tviteraša iz sjene

Piše: Andrej Nikolaidis

U srijedu, 14. maja, kada je cijeli region brujao o dolazećim poplavama, a voda, kako pišu e-novine, “već ulazila u Obrenovac nadomak Beograda”, Nebojša Medojević, crnogorski opozicioni političar, ovako je tvitovao: “Pazite sta želite, možda vam se želje i ostvare – Beograd na vodi”.

Bio je to njegov način da nastavi polemiku sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem. To što je “polemika” jednosmjerna – Medojević zuji oko Vučića, on ga ignoriše kako ne bi komarca – nije ga omelo ranije, pa zašto bi tog 14. maja?

Medojeviću se, biće, učinilo kako su poplave pravi čas da još jednom ponovi svoju tezu o besmislenosti Vučićevog projekta “Beograd na vodi”. Usudimo se rekonstruisati Medojevićev samozadovoljni osmijeh,  koji mu je preplavio lice nakon što je poslao poruku koju je krasilo sve najbolje od njegovog neponovljivog humora, sačinjenog od odabranih plodova burleske sazrele na suncu Mediterana, najfinijeg krema britanske ironije i sarkazma i, cukar na kraju, neponovljivog narodnog genija koji progovara u kafanskim dosjetkama kakve se i danas mogu čuti u Medojevićevim rodnim Pljevljima. 

Medojević je tvrdio da je poruku poslao prije nego što su poplave počele i optužio Mila Đukanovića da stoji iza medijske hajke na njega.

Možemo zamisliti kako, kada strijela duha koja će napokon probiti Vučićev štit od ravnodušnosti već ispaljena, Medojević lupi šakom o sto i uzvikne: “Tweet this!”.

Zgrožena javnost

Umjesto Vučića na Medojevićev je tvit reagovala javnost u Srbiji. Zgroženi u nevjerici da je nekome odnekud palo na pamet da se sprda sa katastrofom koja će odnijeti desetine života i nanijeti materijalnu štetu koja u ovom trenutku ne samo da ne može biti procijenjena nego se ni najhrabriji o njoj ne usuđuju ni misliti, srpski su mediji prenijeli Medojevićevu pošalicu.

Kurir je pisao ovako: “Hiljade ljudi bez krova nad glavom, poginuli, uništene hiljade kuća koje su mukom građene godinama, majke sa decom, trudnice koje se porađaju bukvalno u momentima dok se bore da spasu svoj zivot, jednom rečju kataklizma koja je zadesila Srbiju. Sve to je bilo povod lideru crnogorskog “Pokreta za Promjene” Nebojši Medojeviću da pljune i na Srbiju i na Crnu Goru i da nam se zlo podsmeva u danima kada se borimo za živote ljudi, u čemu nam uveliko pomažu i država Crna Gora, njena vojska, ali i brojni građani koji su se sami organizovali”.

Medojević je tvrdio da je poruku poslao prije nego što su poplave počele i optužio Mila Đukanovića da stoji iza medijske hajke na njega: “Odbacujem prljavu kampanju režima u Podgorici koja ima za cilj da tešku tragediju građana Srbije zloupotrebi u dnevno-političke svrhe. Istine radi i mojih mnogobrojnih prijatelja, rođaka, kolega i poznanika u Srbiji želim da najoštrije demantujem da sam ja danas na svom tviter nalogu pravio morbidne i neuksune aluzije na katastrofu koja je zadesila Srbiju. Istina je da sam u utorak sa svojim prijateljima na Twiteru razmenio nekoliko stavova o projektu Beograd na vodi, ali tada niko ni u Srbiji, a ni u Crnoj Gori nije imao nikakve najave da će poplave imati ovakve katastrofalane posledice”.

Ta mu odbrana nije pomogla. Kako su dokazale e-novine, poruku nije poslao u utorak, trinaestog, nego u srijedu, četrnaestog maja, kada su srpski mediji već izvještavali o poplavi i vanrednom stanju u mnogim mjestima. Napokon, da nije znao da poplava dolazi, da li bi se šalio sa “Beogradom na vodi”?

Ovo nije prvi Medojevićev internet-ispad. Recimo, svojevremeno je sa engleskog “preveo” tekst koji se nalazi na nekih 40.000 web-adresa (samo na našem jeziku, na više od 1.500), potpisao ga kao svoj i pod naslovom “Fašizam”, ukrašenim svojom slikom, objavio u podgoričkom dnevniku Vijesti.

Sva bijeda političke scene

Da stvar bude gora po Medojevića, afera sa njegovim “Beogradom na vodi” dešava se u završnici kampanje za supervažne lokalne izbore u Crnoj Gori. Izbore koji, iz perspektive Medojevićevog Demokratskog fronta, mogu dovesti do prijevremenih parlamentarnih, a oni do političkog kraja Mila Đukanovića.

Marko Vešović Demokratski front zove “Dražin front”. Zašto? Zato što najjaču političku grupaciju u tom savezu, nacionalističku Novu srpsku demokratiju, vodi četnički vojvoda Andrija Mandić koji je, ne tako davno, tražio da se na sjeveru Crne Gore podigne spomenik koljaču Pavlu Đurišiću.

Trenutno, Mandić ne pominje ni Dražu ni Pavla, no su mu usta puna demokratije, u ono malo prigoda kada ga puste da nešto prozbori. Iz redova Nove srpske demokratije su, vaistinu, svojevremeno objasnili tajnu vezu četništva i evropske demokratije. Jedan od njihovih teoretičara političkih sistema objasnio je da će se Crna Gora, samom činjenicom da će ući u Evropsku uniju, nužno graditi na principima četničkog pokreta, jer je i sama Evropa izgrađena na četničkim principima. To je, ipak, tek djelimično tačno. Na principima četničkog pokreta bili su izgrađeni tek neki djelovi Evrope – koncentracioni logori, na primjer.

Demokratski front ima vrlo specifičnu predizbornu strategiju čija je prva tačka: da se stvarni lideri tog političkog saveza, Mandić i Medojević, što rjeđe i što kraće pojavljuju u javnosti. Umjesto njih, u ulozi “nestranačkog lidera” Demokratskog fronta nastupa kaskader – Miodrag Lekić, diplomata, najpoznatiji kao ambasador Slobodana Miloševića u Rimu.

Lekić u svom ambasadorskom dnevniku “Moj rat protiv rata” piše: “Račak za Kosovo dobija istu ulogu podstrekača krize kao bomba na Merkalama za rat u Bosni”.

O tom Lekićevom iskazu Marko Vešović kaže: “Miodrag Lekić zna pet jezika, ali ne zna da se pijaca gdje se zbio pokolj zove Markale, a ne ‘Merkale’ – toliko je dobro obaviješten o tom zbitiju. Ali o kakvom ‘podstrekaču krize’ Lekić bleji kad je, prije te “bombe”, Karadžić čizmom pritisnuo 72% teritorije BiH i obavio genocid u Srebrenici i desetak manjih Srebrenica? Lekiću je svetinja ono što su o toj ‘bombi’ rekli ‘raskrinkači Markala’: Muslimani su se samogranatirali, to je bio njihov ‘podstrekač krize’. Služeći se Karadžićevim topništvom, Lekić je u Rimu ratovao i protiv istine o ratu u BiH”.

Već na početku izborne utakmice Mandić i Medojević su pristali da izađu iz igre i tako pojačaju ekipu. Strategija je jednostavna i upravo suprotna od one koja je sažeta u uzviku “Ne sam, Safete”. Lekić treba da drži loptu sve do pobjede na izborima, a onda će četničke vojvode i tviteraši izaći iz sjenke i preuzeti vladu.

Medojevića su zaključali u kuću, ali su zaboravili da mu isključe internet.

Lekiću ide odlično: na predsjedničkim izborima umalo je porazio Filipa Vujanovića, a sada ozbiljno ugrožava Đukanovićevu vlast. A šta bi tek bilo da Lekić za sobom ne vuče gomilu medojevića i mandića, cijelu kolonu onih koje ne smiješ pustiti same na ulicu, onih koje skriva onako kako porodice u malim gradovima skrivaju svoje maloumne članove, iza tri zida i dvije brave? 

Tako se iscrtava sva bijeda crnogorske političke scene. Đukanović vlada jer su mu alternativa Mandić i Medojević, a ovi su, iako im je za vlastito dobro zabranjeno da se pojavljuju u javnosti, i dalje u igri jer im je alternativa Đukanović.

Jedan dio javnosti rado bi vidio promjene, ali se boje Mandića i Medojevića, jer znaju da promjena može značiti i promjenu nagore. Drugi dio javnosti, pak, hoće promjenu po svaku cijenu: čak i ako ćemo umjesto tipa koji bi da diže spomenike Pavlu Đurišiću dobiti tipa koji drži kako su Bošnjaci sami sebe gađali na Markalama, a sa njim u paketu i poštovaoce lika i djela Draže i Pavla.

Igrala bi se ta mizerna politička igra i dalje, bez većih uzbuđenja, da se u redovima graditelja Crne Gore na temeljima četničkog pokreta nije desila nezgoda: Medojevića su zaključali u kuću, ali su zaboravili da mu isključe internet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera