Stari gradovi Bosne i Hercegovine: Potencijal za razvoj turizma

Turizam kao grana privrede se definira kao promjena mjesta boravka koja nije stalnog karaktera niti je vezana za ekonomsku djelatnost turiste. Obuhvaća rekreaciju, putovanje i odmor.

Iako je turizam postojao i u antičkom periodu u kojem su ljudi posjećivali piramide, terme, drevnu Olimpiju, proročište u Delfima ili lječilište u Epidaurusu, moderni turizam se vezuje za period koji nastaje u okviru prve industrijske revolucije. Upravo u tom trenutku javljaju se radnici koji imaju potencijalno slobodno vrijeme koje agrarna djelatnost nije dozvoljavala.

Turistička privreda obuhvata razne aktivnosti, a dijeli se na osnovu dužine trajanja, mjesta i svrhe turističkog boravka. Upravo iz tog razloga postoji sezonski i vikend turizam, primorski i seoski turizam ili kupališni i skijališni turizam. Naravno da svaki aspekt turizma zavisi od raznih faktora prirodnog bogatstva, kulturnog naslijeđa, ekonomije, ali i političke stabilnosti i sigurnosti. Zbog toga je turizam grana privrede koja je veoma „labilna“ i dovoljne su male negativne promjene da se iste odraze na propast turističke privrede.

Sarajevo prednjači u kulturno-historijskom turizmu

U Bosni i Hercegovini turizam je relativno mlada grana privrede. Svi oblici turizma nastaju u drugoj polovini XX stoljeća, sa posebnim naglaskom na kupališni i skijališni turizam za koji je ZOI ‘84 odigrala najvažniju ulogu. Sekundarno su se razvijali elementi izletničkog, banjskog i kulturno-historijskog turizma u određenim prostorima države. Na ovaj način su neka mjesta kao rijeke i jezera, priobalje Neuma, planine, banje Guber, Fojnica, Vilina Vlas ili Ilidža, te gradovi bogate historije i kulturološke osnove dobili mogućnost turističkog potencijala.

Može se lako donijeti zaključak da Sarajevo, kao grad kombiniranja brojnih kulturoloških elemenata, ali i kao administrativni centar, prednjači u kulturno-historijskom turizmu. I Sarajevo ima još neiskorištenih potencijala, ali je sigurno da neki aspekti srednjevjekovne prošlosti Bosne i Hercegovine još uvijek čekaju turističku promociju i razvoj. Urbana središta koja su nastajala u periodu Osmanlija i Austro-Ugarske su eksploatirana turistički u dovoljnoj mjeri, ali je segment priče srednjovjekovnih utvrda nedovoljno „ispričan“.

Potrebno je znati da su se sva naselja u tom periodu gradila na nekim uzvišenjima i brdima. To nije samo odlika gradova i utvrda na ovom prostoru, nego su ratovi tog perioda zahtijevali da se gradovi prave na višim visinama zbog lakše odbrane. Razne utvrde i tvrđave širom Europe i danas svjedoče o tom periodu. Dovoljno je pogledati prostore poznatih „šlosova“ u Njemačkoj da nam bude jasna poruka takve gradnje.

I u Bosni i Hercegovini su se pravile razne citadele, burgovi, utvrde i svi drugi fortifikacijski objekti čvrste gradnje koji su služili za odbranu od neprijatelja. Promjenom načina ratovanja, ali i oblika ekonomskog razvoja sektora privrede, gradovi su mijenjali svoju lokaciju i oblike. Danas je teško zamisliti da se pravi grad „na vrh brda“, ali su građevine ostale kao trag materijalne kulture, a samim tim i kao potencijal kulturno-historijskog turizma.

Postavlja se pitanje zbog čega nema veće turističke ponude za navedene objekte. Svakako da razvoj turizma onemogućava i loša prometna povezanost sa nekim mjestima, ali je posebno upitan nedostatak marketinga i spoznaje o datim prostorima zbog čega se turisti uglavnom zadrže na poznatim lokacija i urbanim zonama koje su im prepoznatljive i dovoljno izreklamirane.

S obzirom na generalnu promjenu turističke paradigme treba povesti računa o potencijalima drugih prostora. Nekadašnji turisti, uglavnom djelatnici nekog fizičkog rada, su tražili stacionarni turizam gdje bi se odmarali na nekoj plaži. Danas dominira potreba fizičkog umora zbog psihičkog odmora. Mijenjaju se poslovi, pa samim tim i oblik odmora i rekreacije potencijalnih turista. Sve više dominira spoznajni i adrenalinski turizam, a srednjovjekovni gradovi bi i u tom aspektu priče mogli doći do izražaja.

Utvrde širom BiH

Jedno od historijskih poznatih mjesta je Bobovac, utvrda u Općini Vareš. Ova tvrđava je bila spomenuta još u periodu cara Dušana i sve do Tomaševića 1461. godine bila glavni grad. Osim povremenih obilazaka, a djelimično zbog loše putne komunikacije, Bobovac ima slab turistički značaj. U suštini je ova utvrda ono što su Hradčani u Pragu ili Vavel u Krakovu.

Veoma malo se turistički priča o utvrdi Brekovica kod Bihaća. Ovo je utvrda koja je posljednja „pala“ pod Osmanlije, više od stoljeća nakon pada Jajca 1463. godine. Sama Krajina je u prometnoj izolaciji, pa ni Brekovica nije izvan te priče. Slično je i sa starim gradom Krupa koji je izgrađen prije više od sedam stoljeća. Osim lokalnog značaja i historijske priče, turizma gotovo da i nema. Slično se dešava i sa utrdom Čava kod Bužima koja se spominje još 1334. godine. U prostoru Krajine, koja upravo i nosi taj naziv zbog vojne krajine koja se bazirala na utvrdama, treba napomenuti i Ključ, grad koji još Stjepan Kotromanić spominje u svojoj povelji 1322. godine. Vjerovatno je u Krajini najpoznatija te turistički makar malo valorizirana, utvrda Ostrožac napravljena krajem XIII stoljeća. U ovom prostoru treba posebno izdvojiti Kastel u Banjoj Luci, utvrdu koja se razvijala još u predantičkom periodu. Danas se u njoj održavaju koncerti i festivali te joj je tu najveći turistički značaj.

I Hercegovina ima svoje utvrde iz Srednjeg vijeka. Stjepan Vukčić Kosača je u svoja vojevanja polazio iz starog grada Ljubuškog smještenog na brdu Buturovice. Cijela Hercegovina i nosi ime po njegovoj tituli. Zanimljiva je i utvrda Blagaj kod Mostara, ali je najpoznatiji i najviše turistički eksploatiran Počitelj. Osim ljepote, ovoj činjenici je pomogla i lokacija uz putnu infrastrukturu kao i likovna kolonija koja se u njemu održava svake godine.

U sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine se nalaze neke utvrde koje su imale zadatak da bilježe dolazak i odbranu od vojske sa nekih ravnica Panonije. Tako se pored Doboja nalazi čuvena Gradina izgrađena krajem XIII stoljeća, Tešanj ima svoju tvrđavu, slična kula je i kod Srebrenika, ali je svakako najpoznatija Bijela kula u Gradačcu. Za njen „marketing“ se pobrinuo Husein-kapetan Gradaščević te je ona od spomenutih turistički najviše iskorištena.

Nedostatak turističke valorizacije

I okolina Sarajeva ima svoje utvrde. Poznata je Bijela tabija iz XVI stoljeća, ali i Žuta tabija koja je posljedica spaljivanja Sarajeva koje su počinile snage Eugena Savojskog. Bilo je jasno da treba praviti bolju utvrdu. Danas ove lokacije predstavljaju krasne vidikovce, a njihov turistički potencijal je mnogo veći od trenutne valorizacije.

Dvije utvrde koje su doživjele najveću reklamu te su zbog toga i najpoznatije su tvrđave u Travniku i Jajcu. Ovi gradovi, kao jezgro srednjevjekovne bosanske kulture, u sebi kriju tvrđave koje su koristili bosanski kraljevi. U Travniku su Ostoja i Tvrtko II Kotromanić napravili utvrdu koju su Osmanlije proširile, a Austro-Ugari zvali Kaštel. Nalazi se nekoliko minuta hoda od današnjeg centra Travnika. Slično je i sa utvrdom u Jajcu, gradu koji pokazuje najviše prošlosti Bosne i Hercegovine u različitim periodima. Tvrđava je iz XIII stoljeća, a zanimljiva zbog grba kralja na njenom ulazu. Dovoljno je spomenuti da se upravo ovdje dogodio „pad“ srednjovjekovne Bosne pod Mehmeda Fatiha i Osmanlije.

Nedostatak turističke valorizacije gradova Srednjeg vijeka je kombinacija neznanja, nepoznavanja i prometne nepovezanosti. Velika je šteta da takav potencijal ostane neiskorišten. Ovome treba dodati i prostore stećaka, ali i antičke utvrde kao što je Daorson u Hercegovini. Pametnim marketingom i ulaganjem se ovi objekti mogu dovesti u turistički atraktivne.

Svakako je jasno da turizam nije osnovna grana privrede, ali svakako može donijeti sjajne prihode. U ovom slučaju je minimum da te utvrde mogu zarađivati same sebi za obnovu. A i to je mnogo bolje nego da ih pojede „zub vremena“.