Pod vodstvom novog generala, ruski Wagner prodire dublje u Libiju

Piše: Simon Speakman Cordall

S obzirom da je pogled većeg dijela svijeta usmjeren na pokolj koji se događa u Gazi, ruski predsjednik Vladimir Putin nastavlja širiti domet svoje države u Africi.

Rusija, u obliku privatne paravojne grupe (PMC) Wagner, pojačava prisustvo u Libiji najranije od 2018. godine, kada je  prvi put objavljeno da ova grupa trenira vojnike pod odmetnutim vojnim zapovjednikom Khalifom Haftarom, vođom Libijske nacionalne armije, snaga koje pripadaju istočnom od dva parlamenta u ovoj državi.

Ali, nakon smrti osnivača Wagnera i bivšeg Putinovog saveznika Jevgenija Prigožina, nakon njegovog neuspjelog državnog udara u Rusiji prošle godine, sudbina ove paravojne jedinice u Libiji i Africi činila se neizvjesnom.

Rusija sarađuje sa nekoliko privatnih paravojnih grupa. Ali, nijedna nije bila toliko bliska Kremlju niti je tako mnogo angažovana kao ona koju je osnovao Prigožin. Po niskoj cijeni za Kremlj, Wagner je Rusiji donio finnsijski, vojni i politički utjecaj širom velikih dijelova Libije i Afrike.

S obzirom na to šta je na kocki, nikada i nisu bile velike šanse da će Kremlj raspustiti grupu Wagner, uprkos njenoj aktivnoj pobuni prošle godine. Umjesto tog, nakon Prigožinovog predviđenog pada, komercijalni i vojni interesi ove grupe su podijeljeni između različitih ruskih obavještajnih službi, navodi se u izvještaju Kraljevskog instituta za ujedinjene službe (RUSI), objavljenom ove sedmice.

Kao i druge paravojne grupe, poput američkog Constellisa (ranije Blackwatera), Wagner je omogućavao svojoj vladi da djeluje u stranim sukobima na sigurnoj distanci: projicirajući moć dok istovremeno zadržava stepen poricanja. Ta distanca isto tako omogućava paravojnim grupama da djeluju izvan tipičnih okvira državnog ratovanja, upuštajući se u kapmanje terora i dezinformacija na način na koji to konvencionalne snage ne mogu.

Zapovjedništvo nad Wagnerovim prekomorskim snagama dodijeljeno je ruskoj vojnoj obavještajnoj službi (GRU), tačnije generalu Andreju Averjanovu. Kroz niz posredničkih privatnih paravojnih grupa kao što je Convoy, osnovan na Krimu pod ruskom okupacijom 2022, i Redut, aktivan u Ukrajini, ali osnovan 2008. kako bi zaštitio ruske komercijalne interese, zadržavajući pravo da se pozove na nemanje saznanja o ovim radnjama, Wagnerova operacija u Ukrajini preimenovana je u Dobrovoljački korpus, a druge operacije su nazvane Ekspedicijski korpus.

Da je njihova ambicija ostala nepomućena dokazala je njihova početna uputa za izgradnju borbenih snaga širom Afrike od oko 40.000 saradnika – što je od tada smanjeno na 20.000, ali daleko veće od trenutnog stanja.

Namjera generala Averjanova možda se može steći posmatranjem prošlog zapovjedništva Jedinice 29155, krila ruske vojne obavještajne službe za koje se navodi da je odgovorno za nadziranje inozemnih ubistava i destabilizaciju evropskih država.

Afrički snovi

Afrika, jedan od najbogatijih kontinenata kada je riječ o mineralima i energiji, prolazi kroz „fazu porasta broja mladih“ koja će promijeniti demografiju svijeta.

U Africi, Libija ima najveće zalihe nafte i zlata, koji su među 50 najboljih u svijetu. Osim tog, njena geografska lokacija, jer povezuje Niger, Čad i Sudan sa Sjevernom Afrikom i Evropom, čini je mjestom od ključnog strateškog značaja.

Averjanov je već bio zauzet, putovao je da se sretne sa feldmaršalom Haftarom u septembru prošle godine, nakon čega su uslijedila putovanja u Mali, Burkinu Faso, Centralnoafričku Republiku (CAR) i Niger.

U svim slučajevima, ponuda je uglavnom ista: resursi za sigurnost.

Samo se u Libiji ta rubrika raspala. Ruska unosna postrojenja za preradu nafte djeluju pod pokroviteljstvom libijske druge, međunarodno priznate vlade u Tripoliju, što znači da bi Haftar i njegovi saveznici, za koje američko Ministarstvo odbrane tvrdi da uključuju i Ujedinjene Arapske Emirate, morali sami platiti za raspoređivanje Ekspedicijskog korpusa.

„Haftaru je potreban Wagner“, kazao je Tarek Megerisi, viši saradnik Evropskog vijeća za vanjske poslove, koristeći poznatije ime ove grupe. „Nadalje, dok ih on ugošćuje u Libiji, [Wagner] može iskoristiti svoju poziciju da podrži operacije u Siriji, Sudanu i na drugim lokacijama.”

„To je mreža“, nastavio je, citirajući izvještaje. Nije to samo vojna podrška. Oni koriste svoju poziciju na istoku Libije da transportuju [ilegalni narkotik] Captagon iz Sirije, premještaju zlato da bi izbjegli sankcije, a pomažu i prebaciti migrante iz južne Afrike, pa čak i iz Bangladeša.

„Libija je izuzetno profitabilno područje za Wagner“, kazao je.

Prisustvo

Prema trenutnim procjenama, Ekspedicijski korpus ima nekih 800 grupa sa kojima sarađuje, a koje su raspoređene u Libiji, s dodatnih 4.600 raspoređenih širom subsaharske Afrike. Osim svojih boraca, Ekspedicijski korpus održava tri zračne baze – jednu u naftnom bazenu Sirte, jednu u al-Jufri u unutrašnjosti i jednu u Brak al-Shatiju – za koju analitičari kažu da omogućava objema grupama (Haftarovoj Libijskoj nacionalnoj armiji i PMC-u) da prenose robu između saveznika u Sudanu i drugim subsaharskim lokacijama.

Osim prisustva na kopnu, u toku su pregovori da se ruskim ratnim borodovima odobri pravo usidrenja u luci Tobruk u zamjenu za sisteme protuzračne odbrane i obuku za pilote LNA.

„Centralni i istočni Mediteran je nevjerovatno važno područje za Evropu, a samim time i za NATO“, kazao je Ivan Klišč, stručnjak za rusku vanjsku politiku u Međunarodnom centru za odbranu i sigurnost u Talinu. „Rusija već ima sredozemnu luku u Tartousu u Siriji, luka u Tobruku bi produbila to prisustvo i potencijalno ih dovela u konkurenciju s Evropom, ponajviše s Britancima, koji održavaju veliko pomorsko prisustvo na Kipru.“

Čini se da bi Ekspedicijski korpus mogao povećati brojnost na 20.000, kako je navedeno u izvještaju RUSI-ja i o čemu naširoko raspravljaju vojni blogeri.

„To ne zvuči nedostižno, ako uzmete u obzir gdje su sada“, kazao je Jalel Harchaoui iz RUSI-ja. „Ipak, ne govorimo samo o regrutovanju Rusa, nego o regrutovanju koje je u toku širom Afrike“, kazao je, prisjećajući se Wagnera koji je premjestio borce iz Sirije u Libiju u 2020.

„Na kraju, ono što ćemo možda vidjeti je privatna paravojna grupa u kojoj lokalni vojnici iz jedne afričke države mogu biti premješteni u drugu, gdje će biti slobodni da djeluju prema pravilima koja smatraju prikladnima. Naprimjer, u jednoj državi, to bi moglo biti čuvanje šefa vlade ili neke ustanove. U drugoj, mogu biti pozvani da siluju, muče i postavljaju mine.“

„Ovaj poslovni model imi omogućava da postignu sve ovo, da grade saveze … s malom cijenom za ono što je, na kraju krajeva, ruska relativno mala ekonomija“, kazao je.

Završna faza

Međutim, iako značajan igrač, Wagner nipošto nije sam u promjenjivom i povremeno prepunom libijskom bojnom polju. Uz milicije povezane s Tripolijem su i turske snage koje su se udružile s lokalnim zapovjednicima kako bi se suprotstavile i odbile Haftara, kojeg je podržavao Wagner, kada je pokušao zauzeti i zadržati glavni grad 2020. godine i okončati političku pat poziciju u svoju korist.

Osim toga, s ruskim opsežnim ulaganjima u libijsku energiju, zaštićenim i upravljanim od strane turskih saveznika u Tripoliju, nema garancija da savez Moskve s Haftarom ne bi mogao postati žrtva hladnog pragmatizma koji je konstantan usred haosa u Libiji od revolucije.

„Ništa ne ukazuje na to da je Rusija posvećena Haftaru“, nastavio je Klišč. „Haftar je važan zbog pozicije na kojoj je, a ne zbog toga ko je. To je u jednakoj mjeri savez iz koristi, kao i sve ostalo“, rekao je.

„Slično je i sa Turskom. Ništa ne ukazuje na to da privatne paravojne grupe ne mogu sarađivati s Turskom, kao što su to činile u drugim dijelovima svijeta.

Ne smijete zaboraviti da je Rusija uključena u globalnu strategiju s regionalnim implikacijama“, kazao je Klišč. „Putinova namjera je stvoriti multipolarni svijet, u kojem i Indija i Kina imaju moć, a ne samo Zapad, kako je to sada slučaj“, kazao je.