Demografska eksplozija Afrike kao uzrok migracija, ekonomske i ekološke katastrofe

Na planeti službeno već nekoliko mjeseci živi više od osam milijardi ljudi. Procjene su bile da je ta brojka bila već krajem 2022. godine, ali zvaničan podatak je da se na Filipinima prošle godine rodilo „osammilijardito dijete“. Ovaj podatak nam govori da se za samo pola stoljeća, od 1974. do 2023. godine, broj stanovnika na Zemlji udvostručio.

Interesantno je da u periodu Starog i Srednjeg vijeka nije bili takvog rasta populacije iako je bio iznimno visok natalitet. Prirodni priraštaj je bio „nuliran“ visokim stupnjem mortaliteta koji je bio posljedica loših uvjeta života. Očekivana dužina trajanja života je bila od 35 do 40 godina, a danas je dvostruko viša. Lako se dolazi do zaključka da nije samo visok natalitet „krivac“ za rast populacije nego pad mortaliteta uvjetovan kvalitetom života.

Posljednja dva stoljeća je populacija na Zemlji preživjela tri značajne demografske pojave. Prva je „demografsko buđenje“ koje se javilo kao posljedica razvoja medicine i prve industrijske revolucije u XIX stoljeću. Ista se dešavala u razvijenim državama Europe. U XX stoljeću, posebno nakon Drugog svjetskog rata, dolazi do „demografske eksplozije“. Taj nagli rast broja stanovnika je uvjetovao da, i pored tragedije svjetskog rata, broj stanovnika za samo 27 godina naraste za milijardu. Ova pojava je ponovo bila rezervirana samo za „razvijeni svijet“ Europe i Angloamerike, a tek u drugoj polovini XX stoljeća za ostatak planete kada počinje demografski rast država Azije i Latinske Amerike.

Treća bitna demografska pojava je „planiranje obitelji“. Ponovo je „ekonomski razvijeni svijet“ počeo da smanjuje natalitet kao posljedicu održavanja kvaliteta životnog standarda. Kina je primjer kako se to „planiranje obitelji“ odvija na državnom nivou (zakon jednog djeteta), ali tu je razlog potpuno drugačiji. Od ’70-ih godina prošlog stoljeća dolazi do demografske stagnacije većeg broja država Europe te da nije bilo imigracije u njih dešavao bi se demografski pad i implozija.

Stanovništvo na planeti nije ravnomjerno raspoređeno. Pretpostavka je da bi planeta mogla prehraniti i 30 milijardi ljudi, ali je jasno da ne koriste svi isti kvantitet i kvalitet resursa. Najmnogoljudnija je Azija te je od 10 stanovnika na Zemlji njih šest s tog kontinenta. Zanimljivo je pratiti kako neke države, posebno na istoku tog kontinenta, imaju smanjenje broja stanovnika. I one su ušle u trend demografskog planiranja jer se ekonomsko stanje poboljšalo. Ovo se odnosi na Japan i Kinu koja je ukinula zakon jednog djeteta jer je zabilježen demografski pad. Još uvijek populacijom rastu države južne i jugoistočne Azije, pa je Indija postala najmnogoljudnija država i pretekla Kinu.

Slične stvari se dešavaju sa Latinskom Amerikom. Rast populacije je nastavljen, ali ni približno onim tempom koji je bio u ranijem periodu. Europa, Angloamerika i posebno Australija koja nema neku demografsku osnovu, bilježe stagnaciju ili blagi rast populacije, koji je više izražen imigracijom nego prirodnim priraštajem.

‘Demografski bum’

Najbrži rast broja stanovnika ima Afrika. Kada se uzmu komparativne brojke jasno je koji geografski prostor ima najveću progresiju populacije. Kraj Drugog svjetskog rata Afrika, još uvijek dominantno kolonizirana, dočekala je sa 280 miliona ljudi. U tom periodu počinje svojevrsno demografsko buđenje, iako su uvjeti života bili katastrofalni i praćeni visokim stupnjem mortaliteta. Tada stanovništvo Afrike čini osam posto ukupne populacije. Godine 1985. u Africi je živjelo 600 miliona ljudi, što je već 12 posto Zemljine populacije. Posljednjih četvrt stoljeća Afrika doživljava pravi „demografski bum“ te danas broji 1,35 milijardi stanovnika što čini 17 posto populacije planete. Dakle, prije 75 godina svaki 12. čovjek je bio iz Afrike, a danas je svaki šesti sa tog kontinenta.

Prema aktualnim demografskim procjenama Afrika će do kraja XXI stoljeća imati 3,9 milijardi stanovnika. S obzirom da bi tada planeta trebala imati cca 12 milijardi ljudi, jasno je da će svaki treći stanovnik Zemlje biti iz Afrike. U suštini, kompletan rast koji se očekuje u svjetskoj populaciji u ovom stoljeću zavisi od Afrike. Ostatak planete će, makar sa aspekta prirodnog priraštaja, demografski stagnirati. Jasno je da će to biti budući „imigracioni prostori“ za populaciju koja treba kod njih doći – iz Afrike.

Ako se uzmu demografski podaci pojedinih država, tu statistika jasno pokazuje šta se dešava i koje posljedice se očekuju. Nigerija je najmnogoljudnija država Afrike sa 223 miliona stanovnika. Procjena je da bi do kraja ovog stoljeća mogla imati i pola milijarde ljudi. Ono što već znamo je njen rast populacije u posljednjih 60 godina. Od 35 miliona, koliko je imala 1960, došla je do 88 miliona 1990. godine. Ovakva demografska eksplozija za posljedicu ima ogromne ekonomske i društvene probleme. Državi u kojoj je čuvena Biafra, kao i brojni problemi sa Boko Haramom, sigurno nije u pretjeranom interesu da na ovaj način ima rast vlastite populacije.

Samo još dvije države u Africi imaju više od 100 miliona ljudi – Egipat i Etiopija. Ipak je iznimno zanimljivo pratiti postotni rast i očekivano stanovništvo u narednom periodu. Tako države kao što su Angola, Tanzanija, Mozambik, Burundi, Burkina Faso, DR Kongo, Zambija i Mali u posljednjih 30 godina imaju rast populacije od 300 do 500 posto. To je ubitačno za ekonomije tih država koje su imale problema da održe standard i mnogo manjeg broja svoje populacije.

Resursima najbogatiji kontinent

Kada se priča o resursima, Afrika je najbogatiji kontinent. Postoje dva problema zbog čega tamošnja populacija nije valorizirala te resurse. Prvi je svakako neravnomjeran raspored resursa (trećina Afrike je bezvodna pustinja), a drugi pojava da u neokolonijalizmu benefite blaga Afrike osjete neki drugi – najviše Europljani. U moderno doba smo svjedoci većeg „uplitanja“ Rusije i Kine na ovim prostorima – naravno zbog vlastitih interesa, a ne zbog pomoći Africi.

Nedostatak resursa, loši uvjeti života, brojne bolesti od ebole do malarije, ekološki problemi eksploatacije rudnika i divlje urbanizacije, moraju uvjetovati stalne emigracije sa ovog kontinenta. Politički jake države sjevera, od kojih je posebno se isticala Gaddafijeva Libija, bile su barijera dolaska većeg broja stanovnika iz Afrike u Europu. U posljednjem desetljeću ta pojava je iznimno izražena i svjedoci smo svakodnevnih prelazaka preko Sredozemlja. Rast političke desnice u Europi će sigurno napraviti problem ovakvoj aktivnosti.

Pojedini političari Europe su već rekli svoje stavove. Ističe se premijerka Italije koja je optužila Francuze da eksploatiraju Afriku sa „afričkim frankom“ te da rješenje nije da Afrikanci dođu u Europu nego da ostanu i žive od svog rada i prirodnih resursa u Africi. Nedostatak pitke vode i hrane, a posebno neadekvatna medicina, danas čine ogroman problem i potencijal emigracije. Ovome treba dodati vječne sukobe i političku nestabilnost koja dovodi do njih. Jasno je da će i to uvjetovati brojnim migracijama.

Neravnomjerna potrošnja prirodnih resursa je uvijek osnova svih problema – od političkih do ekonomskih. Nigdje takva „loša preraspodjela“ se nije na taj način dogodila kao u Africi. Uz sve to javlja se i ogroman demografski rast, a to znači više usta koje treba hraniti. Matematička logika je jasna: više ljudi, manje resursa – veliki problemi. Ako se Afrika nađe u velikom problemu i ostatak planete, posebno Europa, također će ih imati.