Amputacija na kuhinjskom stolu: Ahed ostala bez noge zbog izraelske bombe

Ahed Bseiso je prošla kroz bolnu i traumatičnu proceduru amputacije noge, bez pribora, anestezije i čiste gaze, u svom opkoljenom domu nakon izraelskog granatiranja.

Ahed je jedna od više hiljada ljudi koji su zadobili ozbiljne povrede koje su im promijenile život [Ustupila Ahed Bseiso]

Ahed Bseiso je bila dezorijentisana, šokirana i nesvjesna ogromne boli koja će uskoro uslijediti nakon što je ranjena u izraelskom granatiranju njene porodične kuće na sjeveru Gaze.

„Vidjela sam samo bjeličastu maglu […] Na trenutak sam pomislila da sam mrtva“, ispričala je Ahed Al Jazeeri, ponovno proživljavajući događaje od 19. decembra.

Tog dana, držeći se svog uobičajenog rasporeda od 7. oktobra, kada je Izrael pokrenuo svoj najbrutalniji napad na Gazu do danas, ova 17-godišnja studentica i njena starija sestra Mona popele su se na šesti sprat svoje zgrade u 10:30. Došle su tu kako bi nazvale oca koji živi u inozemstvu. Pokušavale su svakodnevno razgovarati s njim kako bi mu rekle da su još žive usred opsade, intenzivnog bombardovanja i ozbiljne nestašice osnovnih potrepština.

Višestruke telekomunikacijske blokade i ometanja u Gazi znače da se mnogi moraju popeti na krov kako bi uhvatili signal, našli pojačivače signala ili koristili eSIM kartice povezane s bilo kojim regionalnim telekomunikacijskim operaterom.

Ahed želi živjeti ‘normalnim životom’ i nada se da će biti evakuisana iz Gaze zbog liječenja [Ustupila Ahed Bseiso]

Ahed je ispričala da je primijetila neuobičajeno veliki izraelski tenk ispred zgrade, ali mu nije pridavala veliki značaj jer su njihovu kuću okružila vojna vozila nakon što je primirje između Izraela i Hamasa završilo u novembru. Sjela je i počela birati očev broj.

‘Uspjela sam reći: Živa sam

„Prekrižila sam noge i odjednom sam bila naglavačke“, ispričala je.

Ahed je ostala bez ekstremiteta – gotovo cijele desne potkoljenice – i obilno je krvarila.

U takvom je šoku bila da nije ispuštala ni glasa, kao ni njena sestra – kasnije je shvatila. „Mona se plašila pozvati me u slučaju da ne odgovorim.“

„Nakon nekog vremena, kada sam shvatila šta se upravo dogodilo, uspjela sam izustiti: Živa sam“.

Njeni rođaci su požurili da je snesu. Sjeća se da je pogledala prema nogama i vrisnula. Pitala je rođake je li joj noga još na mjestu jer je nije mogla vidjeti.

„Rođak mi je samo prekrio oči“, prisjeća se.

Jedino mjesto na koje su mogli spustiti Ahed bio je trpezarijski sto na kojem je njena majka prije toga mijesila hljeb, što je uobičajen prizor u Gazi s obzirom na to da vlada nestašica hrane i osnovnih potrepština zbog potpune izraelske opsade.

Neko je otrčao po Hanija, ortopeda i jedinog ljekara među 30 rođaka koji žive u porodičnoj zgradi. Hani je suprugu i četvero djece poslao u inozemstvo na početku ofanzive, a on je ostao.

Gledao je odsječenu nogu svoje nećakinje, znajući da je mora spasiti, bez pribora, anestezije, pa čak i bez čiste gaze.

Hani Bseiso je ortoped koji je radio u bolnici Al-Shifa [Ustupio Hani Bseiso]

Zdravstveni radnici u Gazi moraju izvoditi zahvate bez ičega, čak i bez analgetika, što je posljedica ozbiljne nestašice usljed opsade.

Hani je morao odabrati ono što je bilo teško, ali nužno: amputirati joj donji dio noge i brzo zašiti arteriju da ne bi nasmrt iskrvarila.

„Nisam imao ništa. Sjetio sam se da imam torbu u sobi, pa sam zatražio od nećaka da je donesu. […] U njoj je bila samo nesterilna gaza“, ispričao je Hani.

‘Ostao sam da bi Ahed mogla živjeti’

Hani nije znao kako će očistiti ranu ili zaustaviti krvarenje, zadatak koji se činio gotovo nemogućim bez šivanja.

Najveća zdravstvena ustanova u Gazi, bolnica Al-Shifa bila je „na pet minuta vožnje“, ali je bila nedostižna i izvan funkcije zbog borbi, ispričao je.

Kao većina bolnica širom enklave, bolnica Al-Shifa bila je napadnuta i u nju je izvršen upad u novembru, prisilivši hiljade ranjenih i raseljenih Palestinaca u njoj da pobjegnu i stavivši je izvan funkcije.

Hani se osvrnuo oko sebe očajnički tražeći bilo šta što će ovaj strašni proces učiniti podnošljivijim. U sudoperu je vidio spužvu i posudu sa deterdžentom za suđe.

„Počeo sam joj čistiti ranu, ali sam osjetio Ahedin prodorni pogled. Preklinjala me da joj ne režem nogu“, ispričao je.

Srce mu se slamalo i suze slijevale niz lice znajući šta je morao uraditi dok je Ahed bila pri punoj svijesti.

„Pitao sam se koji bi čovjek mogao podnijeti bol amputacije bez anestezije“, kazao je Hani.

U Gazi se pojavljuje generacija djece čiji su ekstremiteti stradali u bombardovanju, dok se nastavlja brutalni izraelski napad (Reuters)

Tako je operisao svoju rodicu kuhinjskim nožem, upotrijebivši iglu i konac iz seta za šivanje kako bi zašio najveću arteriju.

Na pitanje kako je mogla podnijeti bol, Ahed ja kazala da ju je obuzeo neobičan osjećaj mira.

„Izgovarala sam retke iz Časnog Kur'ana sve vrijeme“.

Kako bi joj previla ranu, porodica je morala oprati gazu vrućom vodom i osušiti je da bi je Hani mogao vratiti na ranu.

Svjestan da je Ahed sada u opasnosti od zaraze, Hani je ispričao kako je uzeo „svaki antibiotik i analgetik koji su bili u kući“ i rasporedio u doze koje je Ahed uzimala uglavnom na prazan stomak, jer nije bilo hrane.

Tek je nakon pet dana Hani uspio prebaciti u zdravstvenu ustanovu – dan nakon što su se izraelski tenkovi povukli iz tog kraja. Tamo je Ahed podvrgnuta nekolicini operacija, uključujući i onu kojom su joj sanirali slomljenu lijevu nogu.

Ali, to i dalje nije dovoljno, upozorava Hani.

„Potrebno joj je mnogo više […] kozmetička reparativna operacija za amputiranu nogu, proteza“, kazao je. „Mogao sam otići sa suprugom i djecom, ali Bog je odlučio da ostanem. Ostao sam da bi Ahed mogla živjeti.“

Ahed je jedna od generacije mladih ljudi koji su ostali bez ekstremiteta u enklavi kao rezultat nemilosrdnih izraelskih napada.

Prema Fondu za djecu UN-a, više od desetero djece dnevno gubi jednu ili obje noge u Gazi od 7. oktobra. To je više od 1.000 djece.

Amputacije su ‘standardna praksa’

Zdravstveni stručnjaci kažu da su mnogi od ubijenih u Gazi od 7. oktobra mogli biti spašeni da su mogli doći do bolnice.

Abed, ortoped iz organizacije Ljekari bez granica (MSF), kaže da ljekari u Gazi sediraju pacijente zbog nedostatka anestezije.

„Vlada nestašica svih vrsta lijekova“, priča Abed koji je radio u Indonezijskoj terenskoj bolnici u Rafahu, a koji nas je zamolio da koristimo samo njegovo ime, iz sigurnosnih razloga. „Ovisimo o lijekovima protiv bolova kao što je paracetamol i pokušavamo lokalnim anesteticima ublažiti bol.“

Prema Abedovim riječima, pacijenti svakodnevno bivaju podvrgnuti „traumatičnoj amputaciji“, dodajući da su pacijenti većinom djeca.

Trinaestogodišnja Layan al-Baz na liječenju u bolnici Nasser u Khan Younisu nakon što je izgubila noge u izraelskom napadu (AFP)

Kada u bolnicu dođe veliki broj ranjenih, prođu sati dok osoba dođe do operacijske sale, što čini nemogućim da se spasi ekstremitet, a amputaciju nužnom „kako bi se spasio život pacijentu“, ispričao je.

Prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, Izrael je ubio gotovo 27.000 ljudi i ranio najmanje 65.000 u napadima na Gazu od 7. oktobra. Gotovo četvrtina ranjenih su djeca, kažu iz Ministarstva.

Ahed kaže da nikada neće biti ista. Prije ofanzive studirala je farmaciju. Sada ne može podnijeti „ništa što je na bilo kakav način povezano s medicinom“ zbog iskustva koje je preživjela.

„Promijenit ću smjer“, kazala je. „Postat ću dizajnerica interijera i dokazati svijetu da i dalje mogu voditi normalan život iako nemam nogu.“

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada