Trauma umjesto radosti za majke koje rađaju tokom napada na Gazu

Tri Palestinke pričaju o porođaju u izbjegličkom kampu Jabalia pod prijetnjom izraelskog granatiranja i bombardovanja.

Aya Deeb je rodila Yaru na klinici u Gazi, dva mjeseca nakon što joj je izraelska bomba ubila muža, ostavivši je samu da se brine o njihovom sinu i još jednom, tada nerođenom djetetu [Al Jazeera]

U Jabaliji je radost zbog rođenja djeteta, najblaže rečeno, pokvarena.

Kvari je bol raseljenosti majki koje moraju rađati dok nadlijeću borbeni avioni i nesigurnost koja čeka ove bebe u budućnosti.

Al Jazeera je razgovarala s tri žene koje su utočište potražile u školi kojom upravlja UN u Jabaliji, na sjeveru Gaze, o njihovim trudnoćama i porođajima, gubicima koje su pretrpjele i pitala ih je jesu li se mogle radovati dolasku svoje djece na svijet.

Aya

Aya Deeb sjedi u ćošku prostorije u školi kojom upravlja UN-ova Agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA). Govori tiho dok njena beba, Yara, spava pored nje. Prostor oko nje je uredan i čist, i Yara je dobro zbrinuta, brižljivo pokrivena roze dekicom u autosjedalici u kojoj sada spava.

Popravljajući svoju široku haljinu (isdal), Aya nam je ispričala kako se plašila da će izgubiti Yaru prije nego što je rođena na Božić.

U sedmicama uoči porođaja, Aya, koja je već dugo raseljena iz svog doma u Bir an-Naaji na sjeveru Pojasa Gaze, prelazila je iz jednog nesigurnog skloništa u drugo, pokušavajući pobjeći od izraelskih bombi.

„U ranim danima sukoba, preselili smo se u kuću muževog amidže u Zawaydi zbog sigurnosnih razloga. Ali onda su gađali kuću pored naše i moj muž je poginuo u tom napadu“, priča ona.

Nakon tog, ova trudnica je povela svog dvogodišnjeg sina Mohameda nazad na sjever da žive s njenom porodicom i nastavila se seliti s jednog na drugo mjesto dok ona i njeni roditelji nisu završili u ovoj školi zajedno sa još hiljadama drugih raseljenih osoba.

„Bila sam tako depresivna tokom tih zadnjih mjeseci trudnoće. Trudnici u trećem tromjesečju treba toliko tog, ali nije bilo dovoljno hrane ili čiste vode čak“, ispričala nam je s izrazom iscrpljenosti na licu dok je pokušavala suspregnuti emocije.

„Ali, najgore mi je bilo što sam izgubila muža i što nije mogao biti sa mnom tokom porođaja.“

Ayin porođaj počeo je na Badnje veče i nastavio se u toku noći dok je roditelji oko dva ujutro nisu odveli na kliniku u kampu i trčali posvuda pokušavajući pronaći babicu koja bi joj pomogla da se porodi.

Yara se rodila nedugo potom, oko pet ujutro, prema Ayinoj procjeni – rođena je na podu klinike iza čaršafa raširenog u jednom uglu sobe, što je bila jedina privatnost koju joj je osoblje klinike moglo pružiti.

„Porađala sam se slušajući buku ratnih aviona koji su nadlijetali i granatiranja. Svi su bili u strahu“, priča Aya.

Yara nije dobila rodni list, a nije primila ni vakcine. Ni majci nije ukazana medicinska pomoć.

Na pitanje šta želi za svoju kćerku, Aya je odgovorila: „Dug život u miru bez rata. Toliko tog vidi od najranije dobi.“

Aya je jedna od više hiljada žena u Gazi koje su prisiljene porađati se i brinuti o svojim bebama dok traje izraelski rat kao osveta za Hamasove napade 7. oktobra.

Ovaj rat je uništio zdravstveni sistem u Gazi u vrijeme kada se svaki dan rodi 180 beba, prema brojkama UN-a. U periodu od 7. oktobra do 5. januara, Svjetska zdravstvena organizacija je zabilježila 304 izraelska napada na zdravstvene ustanove u Gazi, u kojima je ubijeno više od 300 zdravstvenih radnika.

Ozbiljan manjak zdravstvenih radnika i babica, zajedno sa izraelskom opsadom Gaze, ugrožava živote brojnih trudnica i beba.

Raeda

Raeda al-Masry drži svog sina dok prepričava kako je pobjegla u izbjeglički kamp Jabalia i porodila se u školi bez ljekarske pomoći [Al Jazeera]

I Raeda al-Masry nosi isdal, široku haljinu koju nose žene u Gazi da bi sačuvale privatnost.

Sjedi prekrštenih nogu na podu učionice u koju se sklonila, držeći bebu u uspravnom položaju, milujući je nježno dok žustro govori za Al Jazeeru.

Raeda je iz Beit Hanoona i raseljena je u Jabaliju na samom početku rata.

„Zgrada u koju smo se sklonili je bombardovana i spasioci su me izvukli ispod ruševina, mene i starijeg sina, koji ima 14 mjeseci“, ispričala je objašnjavajući kako su došli u školu.

„Moath je rođen ovdje u učionici prije otprilike dva mjeseca. Kada je porođaj počeo, pozvali smo hitnu ili nešto slično, ali nije bilo resursa. Niko nije došao pomoći.

„Bože dragi, kako je to težak porođaj bio. Ovdje nema ništa što bi moglo biti od pomoći tokom porođaja. Nisam imala ni odjeću za bebu. Morali su tražiti nešto da obučem Moathu.“

Raeda je uspjela nakon porođaja doći do bolnice Kamal Adwan da pregledaju nju i Moatha, ali nije bilo vakcina. I dalje je nevakcinisan.

„Rekli su mi da nema vakcina … ali, pogledajte gdje se nalazimo. Beba boravi sa mnom u školi gdje se šire razne bolesti. Trenutno ima neki problem s plućima. Teško diše, a ja mu ne mogu pomoći.“

„Ne jedem dovoljno da bih ga mogla dojiti. Neki ljudi su mi pomogli poklonivši mi određenu količinu zamjenskog mlijeka.“

„Želim da moj sin živi, da je na sigurnom, da ima hranu, pelene čak. Ne želim da odraste željan raznih stvari.“

Um Raed

Um Raed također sjedi i drži svog sina, umotanog u mekanu dekicu koji čvrsto spava, umiren možda majčinim glasom koja ga lagano ljulja dok ga drži.

Oči Um Raed bile su pune brige za sina [Al Jazeera]

Bolešljiv je otkako se rodio, kaže nam Um Raed, širom otvorenih, ozbiljnih očiju, dok joj se na licu jasno vidi frustracija zato što ne može učiniti više za svoje dijete.

„Dočekala sam puni termin ovdje u školskom skloništu“, priča nam, „ali porođaj nije krenuo, vjerovatno zbog straha u kojem sam živjela. Pješice sam išla do bolnice Kamal Adwan na svakodnevne preglede. Tako sam radila tri dana – nije mi bilo jasno zašto ne kreće porođaj.“

Poput hiljada drugih majki u Gazi, kada je porođaj počeo, morala je roditi u primitivnim, nehigijenskim uvjetima bez ikakvih sigurnosnih mjera zato što je zdravstveni sistem u Gazi ostao bez svega.

„Kada je počeo porođaj, nisam znala trebam li se fokusirati na kontrakcije ili na zvuk aviona koji su nadlijetali. Trebam li se brinuti za bebu ili trebam strahovati od raznih napada koji se tada događaju?“

„Iako je tek rođen, naučio je prepoznati zvuk bombardovanja. Kad god se dešava bombardovanje ovdje, on se uplaši. Mislim da ovako male bebe ne bi trebale poznavati opasnost na ovaj način.“

Izrael je 9. oktobra pojačao opsadu Gaze, uskrativši hranu, vodu i lijekove njenom narodu. U Gazi živi milion djece, od kojih je otprilike trećina mlađa od pet godina.

Novorođenčad su najranjivija jer im majke ne dobijaju dovoljno kalorija da bi ih mogle dojiti, a zamjenskog mlijeka nema dovoljno.

Na pitanje šta želi za svog dječaka, Um Raed odgovara: „Vakcine“.

Dugoročno gledano, kaže da mu želi sve što bi svaka majka poželjela svom djetetu, da odraste u zdravoj sredini, u miru, da mu ništa ne nedostaje i da ne nauči šta je rat tako rano.

Sve tri majke se slažu: ovo je stvarnost rata u kojem se rađaju hiljade beba i kojem se ne nazire kraj.

Iako žele najbolje za svoje bebe, strahuju šta bi im se moglo dogoditi ako Izrael nastavi napad na Gazu.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada