Moreuzi, žile kucavice: Bitka za Crveno more od Bab el Mandeba do Sueza

Iza priče o moreuzima stoji činjenica o bitnosti kontrole prometa i trgovine, jer onaj koji kontrolira puteve kontrolira ekonomiju.

Suez je od svog nastanka bio izuzetno bitan, ali ideja Izraela o gradnji kanala Ben Gurion je priča koja daje poseban aspekt (Reuters - Ilustracija)

Od svih oblika prometa i trgovine ona vodenim putem je uvijek bila najjeftinija. Rijeke, jezera, a posebno mora i okeani su uvijek bili prostori povezivanja i ostvarivanja ekonomske razmjene. Upravo je geografski položaj na takvim putevima omogućavao ekonomsko blagostanje i razvoj.

Tako je u periodu kada je, makar u prometnom smislu, bilo najvažnije Sredozemno more došlo do razvoja antičkih civilizacija na njegovoj obali. Nakon „velikih geografskih otkrića“ položaj na Atlantiku je bio najpovoljniji, pa su upravo te države, od onih na Pirinejskom poluotoku do Francuske, Nizozemske, Belgije i Velike Britanije, postale kolonijalne sile.

Takav aspekt ekonomskog razvoja i kolonizacije je doveo do čudne situacije da [belgijski kralj] Leopold, kralj jedne države od 30.000 kvadratnih kilometara, ima privatni posjed veličine 80 njegovih država – Zair (današnji prostor Demokratske Republike Kongo). Sve nabrojane države su imale brojne kolonije, a njihov politički i ekonomski utjecaj u bivšim kolonijama se osjeća i danas.

‘Uska grla’ trgovine

Značaj morskog prometa je napravio još jednu veoma bitnu stvar, a to je činjenica da je bilo najvažnije koja država će kontrolirati moreuze, morske prolaze koji su „uska grla trgovine“. Tako je kraj XVIII stoljeća Velika Britanija dočekala braneći Gibraltar kada je već izgubila kolonije u SAD-u. I danas London kontrolira Gibraltar, a Theresa May je izjavila 2017. godine da će Velika Britanija u rat zbog Gibraltara ako bude neki problem nakon Brexita.

Kemal-paša Ataturk je poznat kao tvorac moderne turske nacije, ali je prije svega poznat kao oficir koji je učestvovao u odbrani Dardanela (bitka za Čanakale) u kojima je Velika Britanija slala i vojne jedinice iz Australije. Ataturk je spasio Tursku da ne bude prepolovljena između Europe i Azije, ali i omogućio njenu kontrolu trgovine u tom prostoru. Bosfor i Dardaneli su i danas arterije trgovine iz Crnog mora u Sredozemlje.

Godine 1956. je izbila Suecka kriza u kojoj je Naser, tadašnji predsjednik Egipta, branio svoju odluku o nacionalizaciji moreuza prokopanog 1869. godine. To se nije svidjelo moćnicima u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Izraelu. Egipat je odbranio Suez uz ogromne žrtve i političku presiju tadašnjeg SSSR-a koji je diplomatskom ofanzivom onemogućio anglo-francuski plan.

Panamski kanal je izgrađen kao poveznica dva okeana. On je napravio isto što i Suez – skratio putovanje i snizio trgovački trošak. Ali treba napomenuti da je samo desetljeće prije njegove gradnje, pod patronatom SAD-a, podignut ustanak za slobodu Paname od Kolumbije. Jasno je koja država je tu imala najveći interes da se Panama osamostali i kanal izgradi.

‘Naftni šokovi’ zbog Hormuza

Zanimljiva je uloga i sudbina Singapura. Ovaj polis u jugoistočnoj Aziji svoj razvoj duguje svom položaju. Nakon dobijanja „slobode“ od Velike Britanije kratko je bio u političkoj vezi sa Malezijom, a od 1965. godine je neovisna država. Položaj na Malajskom moreuzu mu je omogućio da kontrolira promet iz istočne Azije ka zapadu.

Jedan od ekonomski najzanimljivijih moreuza je Hormuz, koji razdvaja Iran i Arabijski poluotok, a spaja Zaljev i Arapsko more. Zbog činjenice koji je kvantitet prometovanja energentima u ovom dijelu svijeta, on je posebno zanimljiv. „Razne strane“ stalno prijete kako će ga zatvoriti, a samim tim i napraviti nestašicu energenata na planeti. Upravo su takve činjenice dovodile do „naftnih šokova“.

U proteklih nekoliko mjeseci posebno je značajna priča o situaciji na „dva kraja“ Crvenog mora. Ovo more, koje je dobilo ime po crvenim algama, a moglo je i po krvi koja je po njemu prosuta u prošlosti, je poveznica prometa iz Azije u Sredozemlje i Europu. Na njegovom jugu je tektonski moreuz Bab el Mandeb (u prevodu „Vrata suza“), koji se nalazi između Jemena i Džibutija, države u Africi. Proteklih dana slušamo o vojnoj intervenciji „savezničkih snaga“ na Huse u Jemenu, vojne jedinice šiita koje su pod patronatom Irana. Zanimljiv je taj „šiitski polumjesec“ jakog uticaja Irana na Arabijskom poluotoku od Sane preko Bagdada do Damaska i Bejruta.

Jasno je da ova vojna intervencija ima direktne veze sa kontrolom prometa u Crvenom moru. Zanimljivo je da u Adenskom zaljevu, morskoj površini koja se nalazi sa druge strane Bab el Mandeba u odnosu na Crveno more, i danas djeluju gusari. Tamošnji pirati imaju običaj otimati brodove i tražiti otkupnine za ljude i robu. Uz prostor nekih otoka Filipina jedini prostor gdje se zadržalo ovo drevno zanimanje. Ali ti somalijski gusari su dobili protutežu.

Početkom godine, Etiopija je dobila izlaz na more u Adenskom zaljevu. Ova planinska država istočne Afrike već 30 godina, od nastanka Eritreje, nema izlaz na more. Sada će se i ona aktivno uključiti u kontrolu Adenskog zaljeva. Dakle Husi, vlada u Jemenu, Saudijska Arabija, Džibuti, Eritreja, Etiopija, somalijski gusari i „saveznici“ – svi u borbu za kontrolu Bab el Mandeba.

Bitne geopolitike

Još je interesantnija druga strana Crvenog mora. Suez je od svog nastanka bio iznimno bitan, ali ideja Izraela o gradnji kanala Ben Gurion je priča koja daje poseban aspekt. U Egiptu je na vlasti general Sisi i sigurno je da se neće lako odreći ni Sueza, ali ni njegovog značaja. Upravo bi se kanal Ben Gurion trebao završiti u sjevernom dijelu Gaze gdje bi izašao na Sredozemno more. Iako je Suez egipatski, njegov značaj je svjetski. Svaki i najmanji problem kao što je „zaglavljen tanker“, a ne veliki problem kao što je vojno djelovanje, pravi prometne smetnje i izaziva nestašicu robe na tržištu. Svaki nedostatak robe izaziva povećanje njene cijene. To iznimno možemo pratiti preko cijena energenata.

Poseban interes u svemu ima Saudijska Arabija. Iako ova država ne izlazi ni na Suez, ni na Bab el Mandeb, dugom obalom izlazi na Crveno more. Tu se nalazi njena luka Džida, čiji značaj i kvantitet djelovanja zavise od slobode prometovanja na dvije strane Crvenog mora. Arabija izlazi i na Akabski zaljev, isti onaj odakle bi trebao krenuti kanal Ben Gurion. Tu Arabija gleda na Sinaj, prostor Egipta, i čuveno turističko mjesto Šarm el Šeik. Sam naziv morskog prolaza i otoka između Saudijske Arabije i Egipta dovoljno govori – Tiranski. Jasno je da Arabija ne smije dozvoliti prevelik utjecaj Egipta, ali ni Husa u Jemenu sa kojima već desetljeće indiretkno vodi rat.

Interesi brojnih država se preklapaju u ovoj regiji. Kontrola Crvenog mora i njegovih moreuza spada u domen veoma bitne geopolitike. Ali iza svega stoji činjenica o bitnosti kontrole prometa i trgovine, jer onaj koji kontrolira puteve kontrolira ekonomiju.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada