Niger – vojni puč, borba za energente i ruske zastave

Prije nekoliko dana planetu je obišla vijest o vojnom puču koji se dogodio u jednoj afričkoj državi saharsko-sahelske oblasti – Nigeru. Niger ima površinu kao Francuska, Velika Britanija i Njemačka zajedno, ali je rijetko u fokusu nekih svjetskih zbivanja. Ova država iz „srca“ Afrike je klasičan primjer svih dešavanja u kolonijalnoj Africi i modernom neokolonijalizmu koji se bazira na ekonomskoj eksploataciji sirovina.

U fazi političkog razvoja svijeta nakon Drugog svjetskog rata i Niger je stekao političku neovisnost. Početak druge polovine XX stoljeća je upravo obilježen nastankom brojnih političkih tvorevina koje su se oslobađale „kolonijalnog jarma“. Prostor Nigera, kao i brojnih njegovih susjeda, je bio kolonijalni prostor Francuske o čemu govori i današnji službeni jezik te države. Nakon neovisnosti klasični kolonijalizam je prerastao u novu fazu koju pratimo i do današnjeg doba.

Kada se govori o ekonomskim odlikama Nigera može se konstatirati da se radi o jednoj od siromašnijih država svijeta. Nizak životni standard i BDP su osnovna odlika države koju je prije nekoliko dana zadesio vojni puč. To svakako ne znači da Niger nema ogromne resurse, ali kao i u primjeru drugih država Afrike, u kojima DR Kongo prednjači, najmanju korist od resursa imaju stanovnici Nigera. Upravo je Niger jedan od razloga zbog kojih je aktualna premijerka Italije prije par mjeseci, govoreći o migrantskoj krizi, optužila Francusku za štampanje i inflaciju „afričkog franka“ kojeg koristi da bi uzela resurse ovog dijela svijeta. Zaključila je govor riječima da nije cilj da Afrikanci dođu u Europu, nego da ostanu u Africi i žive od svojiih resursa i rada. Dakako, premijerka Italije je to rekla jer se Italija našla pod udarom migranata sa Sredozemnog mora.

Bilo bi površno reći kako se u Nigeru vodi neka borba za „socijalnu pravdu“ ili kako su „vojne strukture“ stale u zaštitu naroda od korupcije. Može se reći i kako je ovo napad na demokratski izabranu vlast, ali uvijek je neki ekonomski razlog u pitanju. Ne treba zaboraviti kako Francuska nije htjela učestvovati u raznim misijama NATO-a više od 40 godina – od De Gaullea do Sarkozyja. Osnovni razlog je upravo bila njena želja da samostalno dominira nad prostorima koji njoj pružaju potrebne resurse. A Niger i „njegova okolina“ su sigurno takvi.

Magistrala uranija

Još od drevnog pitanja iz rimskog perioda „Qui bono?“ (Tko je imao korist?) ovakva dešavanja uvijek traže istraživanje razloga zbog kojih se dešavaju. Niger je država koji ima ogromne mineralne resurse od srebra, kositra i olova do zlata, krečnjaka i nafte. Tektonski pokreti u Africi su omogućili da kristalizirana masa „izbije“ u gornje slojeve i ponudi rudnike širom kontinenta. Ipak, najzanimljivije rudno blago koje ima Niger je uranij – nuklearni energent koji već omogućava Francuskoj da bude velika „nuklearno-energetska sila“. Francuska ima čak 58 nuklearnih elektrana, a 17 posto svih potreba joj dolazi iz Nigera koji na svom teritoriju ima pet posto ukupnih svjetskih količina uranija. Jasno je da Francuska ima veliku potrebu da politički, a to prevashodno znači ekonomski, ostane na ovom prostoru.

Od 2007. godine u Niger počinju dolaziti i investicije iz Kine. One obuhvataju ulaganja u naftna polja Agadem koja se nalaze na istoku prema granici sa državom Čad. Zanimljivo da je kineska kompanija gradi i naftovod kojim Agadem spajaju sa lukom Cotonou u Beninu. Niger nema izlaz na more, a nafta nekako mora naći svoj put na tržište, pa nije problem praviti naftovod dužine od 2.000 kilometara.

Osim ulaganja u razvoj i eksploataciju nafte, Kina se odlučila ući i u poslove sa rudnicima uranija. Francuzi su u regiji Agadez, u centralnom Nigeru, još 1969. izgradili rudarsko mjesto Arlit. Ovaj grad veličine Zenice je bio osnovno rudno mjesto eksploatacije rude uranija. Prije 40 godina uranij iz tog rudnika predstavljao je 90 posto ukupnog izvoza Nigera. Kakav je značaj uranija najbolje govori podatak da se glavna cesta u Nigeru zove „magistrala uranija“. Zanimljivo je da ta cesta spaja Arlik sa spomenutom lukom Cotonou u Beninu iz koje Kinezi planiraju „odvoziti“ naftu.

Upravo u regiji Agadez, nešto južnije od Arlika, Kinezi su investirali u rudnik uranija Azelik. Borba za energiju te proizvodnju i akumulaciju iste se značajno pojačala nakon velikog industrijskog razvoja Kine u posljednjih četvrt stoljeća. Države Afrike se pojavljuju kao potencijal i prostor sukobljavanja političkih, ali prije svega energetskih interesa „velikih“. Sigurno je da jak kineski kapital i ekonomski upliv te države nije dočekan sa osmijehom u Francuskoj.

Ruske zastave

Nakon vojnog puča svijet su obišle i slike „pučista“ koji mašu zastavama Rusije. Teško je ocijeniti koliki je uticaj Moskve u ovome, ali svakako nije zanemarljiv odnos i razni samiti koji se dešavaju na relaciji Afrika – Rusija. Vjerojatno su dugotrajni neokolonijalizam, teški uvjeti rada, nizak standard, nedostatak obrazovanja i loša zdravsvena skrb potencijalni razlog okretanja nekih dijelova Afrike i njenog stanovništva ka Rusiji. Svakako da je interes Moskve energetska destabilizacija koju bi nedostatak uranija na tržištu sigurno napravio.

Za razliku od nekih država Europe, Francuska uopće nije energetski zavisila od plina iz Ruske Federacije. Zbog toga se može konstatirati da Moskva sigurno ima interes u destabilizaciji ove regije. Pravo pitanje je da li će se stati samo na Nigeru ili se može očekivati neko „sahelsko proljeće“? A još adekvatnije pitanje je da li Moskva želi da se ponovo nametne kao „energetska osnova Europe“?

U svemu ovome jasno je da nikoga ne interesira nekih 25 miliona Nigerijaca. Ova heterogena država u etničkom smislu, u kojoj žive narodi Hause, Đerme, Tuarezi, Fulani je već duže vrijeme prostor „jada i čemera“. Nedostatak vode i agararnog zemljišta je osudio stanovnike na glad, a rudna blaga donijela više problema nego dobrobiti većini stanovnika.

Nova faza ‘ratova za energente’

U Nigeru je infantilni mortalitet na 248/1.000 (svako četvrto dijete umre u prvoj godini života), a očekivana dužina trajanja života 59 godina. To je za više od 20 godina manje nego u državama Europe. Kad se ovome doda da je pola stanovnika mlađe od 14 godina jedino što se može očekivati je velika emigracija tih ljudi preko Sredozemlja u Europu. Vjerovatno zbog jezika najviše u Francusku, onu istu koja joj „investira u eksploataciju resursa“.

Evidentno je da „ratovi za energente“ ulaze u novu fazu, a planetarni konformizam modernog doba i velike korporacije ne pitaju za „cijenu“. Danas tu cijenu plaća Niger, ali će sigurno potrebe „velikih“ dovoditi do raznih pučeva i dešavanja naroda. Problem neobrazovanosti i nedostatka osnovnih životnih potreba sa jedne te vječna potreba za resursima sa druge strane upravo nude takvu budućnost.

Tužno je da nekada i negdje prirodni resursi donesu više problema nego dobiti. Afrika je upravo takav kontinent, a Niger njen eklatantan primjer.