Hrvatski jezik neće čuvati ‘jezična policija’, nego ‘vojska lektora’

Na novinarsko pitanje o čemu je nedavno u Kninu, na proslavi obljetnice ‘Oluje’, razgovarao sa predsjednikom Zoranom Milanovićem i je li to bio znak zatopljenja njihovih odnosa, hrvatski premijer Andrej Plenković kroz smijeh je odgovorio: “Honeymoon!”

Da je u Hrvatskom saboru već izglasan zakon o hrvatskom jeziku – prijedlog tog zakona u javnoj je raspravi do kraja ovog mjeseca – premijer Plenković bi za ovaj svoj vrckasti odgovor novinarima vjerojatno bio u prekršaju. Naime, javna je osoba i kao takav je u javnom prostoru izrekao riječ koja nije hrvatska, niti je izjava bila u duhu hrvatskog jezika.

Vijeće za hrvatski jezik – koje će biti formirano ako predloženi zakon prođe, a zasad na vidiku nema razloga da ne bude tako – tada bi premijera moglo ukoriti jer ga za odnos s Milanovićem nije u Kninu upitao neki strani novinar, pa nije bilo ni potrebe da kaže “honeymoon”. Sasvim dovoljno bi bilo, a jednako medeno i svima razumljivo bi zvučalo, da je rekao “medeni mjesec”.

Sve vas čita jezična policija

To buduće Vijeće za jezik koje kritičari predloženog zakona smatraju najspornijim i vide ga kao neku moguću “jezičnu policiju” možda bi u dokonosti zasjedalo i vijećalo baš o premijerovom jezičnom prekršaju. Pritom bi mu vjerojatno dali i oprost, jer upravo je premijer taj koji je predlagateljima zakona – predstavnicima Matice hrvatske, još proljetos dao punu podršku i jamstvo da će isti proći u parlamentu zahvaljujući većini koju tamo ima HDZ s pridruženim manjim strankama.

Da je neki niži državni službenik u nekom dopisu iz nekog razloga upotrijebio kakvu frazu na engleskom (ili, nedajbože, srpskom) dobio bi po prstima i možda bi se njegov primjer – jer on nije premijer – danima javno povlačio kao loš po jezik. Štoviše, kao posve konkretan primjer ugrožavanja opstanka hrvatskog jezika.

Jer prijedlog tog zakona, kako je na nedavnom predstavljanju kazao ministar obrazovanja Radovan Fuchs, “novi je iskorak u opstojnosti i razvoju hrvatskog jezika kroz sva ova stoljeća i tako ga treba shvatiti – kao zalog za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika u budućnosti”.

Ministar je, pod dojmom žestoke rasprave koja se razvila nakon što su do javnosti doprli dijelovi tada još strogo čuvanog prijedloga zakona s nekim vrlo rigidnim odredbama, napomenuo da “taj zakon nije jezična policija, ne propisuje jezičnu normu, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan”.

“Zakon nije puristički, kakvim ga mnogi žele predstaviti, već je naprotiv zakon koji treba osigurati razvoj hrvatskog jezika ukorak s vremenom i svim društvenim okolnostima i pritom učiniti ono što je temeljna intencija, a to je zaštita i razvoj hrvatskog jezika”, kazao je ministar Fuchs. “Jezik nije statična forma, nego je podložan razvoju i promjenama kroz godine i stoljeća”, dodao je.

Kako štititi nešto što se neprestano mijenja?

U svemu tome nije posve jasno kako će se zakonom štititi nešto što “nije statično”, odnosno jezik koji je u današnje doba podložan promjenama gotovo pa na dnevnoj razini, a ne “kroz godine i stoljeća”. Ako se pobroje riječi koje su stotinama raznih, uglavnom digitalnih kanala, ušle u vokabular proteklih godina, pitanje je kako jednu takvu teško ukrotivu hidru držati suspregnutu zakonom? I čemu zakon u kojemu nema propisanih sankcija za njegovo kršenje?

Jezikoslovac Mate Kapović, redoviti profesor Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da je riječ “o klasičnoj desnoj agendi koja pokušava kontrolirati jezik i kroza nj nametati svoje ideje”.

“Kao što desnica pokušava kontrolirati ženska tijela kroz zabranu pobačaja ili tko se smije vjenčati, a tko ne, tako pokušava kontrolirati i jezik. Konkretan cilj ove posljednje varijante zakona je uspostava novoga vijeća za jezik (nešto slično je već bilo postojalo) kao tijela koje bi odozgo krojilo – naravno konzervativno-nacionalističku – jezičnu politiku te pokušaj centralizacije i vertikalizacije takve politike kroz strožu kontrolu lektorâ kao preskriptivističke pješadije”, kaže.

Naime, prijedlogom zakona predviđeno je da tijela državne vlasti i državne uprave imaju lektore koji bi, kako reče ministar obrazovanja, “osiguravali terminološku ujednačenost hrvatskoga jezika u službenim dokumentima na nacionalnoj i europskoj razini”, ali i izvještavali Institut za hrvatski jezik i Vijeće za hrvatski jezik “o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove”.

‘Hrvatski jezik nije u poziciji da mu treba zaštita’

Na pitanje može li se i treba li se jezik uopće štititi zakonom, Kapović odgovara da su jezici koje eventualno trebaju takvu zaštitu oni manji ili manjinski jezici čiji govornici nemaju svoju državu ili samoupravu, koji nisu u službenoj upotrebi i obrazovanju te im prijeti nestanak.

“Hrvatski očito nije u takvoj poziciji te mu stoga ne treba nikakva ‘zaštita’. To su uobičajene desničarske floskule, slično kao i priče o zaštiti obitelji, tradicionalnoga društva, ugroženosti hrvatskoga naroda i slično”, smatra Kapović.

Spominje kako mnoge slavenske zemlje (Slovenija, Slovačka, Češka, Poljska, Rusija…) imaju sve svoje bitne rječnike (standardne, povijesne, etimološke…) u pretraživu obliku na internetu, dok Hrvatska na internetu ima samo dva novija rječnika.

“Na internetu, u prikladnu obliku, nema ni Akademijina rječnika koji je pisan više od 100 godina i jedan je od najvećih rječnika na svijetu. Ali takve konkretne stvari naše jezikoskrbnike ne zanimaju – oni bi radije govorili svima da ne znaju svoj jezik i nametali nam svoje neznanstvene i štetne ideje o tome kako bi hrvatski ‘morao’ izgledati. Umjesto da s leksikografskom digitalizacijom idemo u 21. stoljeće, mi se s takvim preskriptivističko-purističkim idejama vraćamo u 19. stoljeće. Sve to hrvatskomu jeziku, odnosno govornicima hrvatskoga nanosi samo štetu”, kaže Kapović.

Krivogovor htjeli novčano kažnjavati?

Iako se isprva spominjala mogućnost kažnjavanja “krivogovora”, predlagatelji su na koncu rekli da se zakonom neće zadirati u umjetničke i književne slobode, niti u privatnu komunikaciju.

“Prvotni su ciljevi zakona svakako bili nešto ekstremniji jer se ozbiljno razmatralo i kazne, ali je to bilo politički neprovedivo, pa su u završnoj verziji uklonjene. Ne vjerujem da će ekstremne ideje o novčanim kaznama ikad moći zaživjeti – to stvarno izgleda distopijski i tragikomično”, kaže Kapović.

Budući da i sami predstavnici vlasti i zakonodavci uvelike ne poštuju ono što bi Zakon o hrvatskom jeziku trebao propisivati (recimo, Plenkovićev “honeymoon”), a i niz važnih sektora poput gospodarstva i turizma, vrve tuđicama (tender, benefit, buking, brend…) koje imaju svoje domaće izraze koje nitko ne koristi, pitanje je kako će proći “lektorsko” sito u državnim i javnim službama.

“I same preskriptivističke ideje, koje nam govore da ljudi ‘ne znaju govoriti’ i da postoji ‘pravilan’ i ‘nepravilan’ jezik, su uvijek nužno kontradiktorne jer drugačije ni ne mogu biti budući da su nužno neznanstvene. A kad bi ih se i pokušalo dosljedno provesti, tako da na primjer iz jezika istrijebimo sve strane riječi ili sve metafore, a ne samo neke nasumično izabrane, doslovno uopće ne bismo mogli govoriti”, ističe Kapović.

“Što se tiče anglizama, svatko govori kako hoće i ovisno o tome kakvu poruku želi poslati. Anglizmi u hrvatskom su posljedica političke, ekonomske, pa onda i kulturne dominacije Washingtona, kao što su nekoć na našim prostorima bili dominantni i Beč, Mleci ili Carigrad. Kome smeta hegemonija SAD-a, protiv toga se mora boriti prije svega na političkoj razini, a ne se zgražati što se u nas koriste neke engleske riječi ili izrazi. U konačnici, nitko nikoga ne tjera da upotrebljava bilo koju riječ ili izraz ako neće”, smatra Kapović.

Nema jezika bez stranih riječi

Što se samih tuđicâ tiče, Kapović napominje kako nema jezika bez stranih riječi i to nije ništa neobično.

“Broj tuđicâ u jeziku ne određuje kvalitetu jezika, niti je moguće reći kada je tuđicâ ‘previše’ – to bi opet bilo vrijednosno procjenjivanje koje je neznanstveno i čime se suvremena lingvistika ne bavi. Ako govorimo o engleskim riječima, ima jezika koji ih imaju puno više od nas – na primjer japanski. Ako govorimo o stranim riječima kroz povijest općenito, hrvatski ih ima na nekoj uobičajenoj razini za jezik koji je bio u doticaju s brojnim drugim jezicima. Postoje mnogi jezici, kao npr. sâm engleski, velški, albanski, japanski ili korejski koji imaju puno više posuđenicâ, često i preko 50 posto vokabulara”, podsjeća Kapović. Prema njegovim riječima, hrvatski standardni dijalekt sasvim lijepo i normalno funkcionira, kao što funkcionira i govorni hrvatski jezik sa svim dijalektima i na svim drugim jezičnim razinama.

Argumentaciju da je zakon o hrvatskom jeziku potreban, ne samo zato što većina članica Europske unije ima neki zakonski propis o svome jeziku, već i da bi se spriječilo “kvarenje” jezika, Kapović smatra besmislicom jer nijedan jezik ne može biti “loš” ili “siromašan” sve dok ima svoje izvorne govornike koji ga govore odmalena kao prvi jezik.