Hoće li se hrvatska opozicija udružiti protiv HDZ-a?

Andrej Plenković najdugovječniji je hrvatski premijer – od rujna 2016. godine na čelu je Vlade kojoj sljedeće godine u ljeto istječe drugi mandat. Usprkos nizu afera njegovih ministara nagomilanih tijekom proteklih godina (u oba mandata smijenjena su ili pod nekim oblikom pritiska otišla čak 22 člana Vlade) Plenković i HDZ neokrznuto vladaju i održavaju tanku, ali postojanu parlamentarnu većinu.

Nekome se može učiniti neshvatljivim da vlada preživljava, a HDZ se čvrsto drži na vlasti s teretom svih tih afera i skandala. No, HDZ je nedodirljiv u anketama o popularnosti stranaka. U njima uvijek prednjači i rejting mu već godinama ne pada ispod 25 posto. Gotovo svi politički komentatori tumače taj fenomen istom tvrdnjom: slabošću opozicije.

Obezglavljena opozicija

U Hrvatskoj već godinama ne postoji stranka koja je predvodnica opozicije. Formalno, to je SDP kao najbrojnija opozicijska stranka u Saboru i redovito druga u rejting-anketama, ali preslaba da ugrozi HDZ i nemoćna da oko sebe okupi veći opozicijski blok. Štoviše, donedavna politička platforma nastala po uzoru na španjolski Podemos, a odnedavno stranka Možemo! (podemos u prijevodu sa španjolskom znači – možemo) hladno je odbila koalirati sa SDP-om uoči parlamentarnih izbora sljedeće godine.

No, ni Možemo! nije snažan kako se čini. Na vlasti su u Zagrebu (gdje su godinama bili aktivistička alternativa Milanu Bandiću), ali izvan glavnog grada Možemo! jedva da postoji.

Na parlamentarnom opozicijskom lijevom centru još su i Socijaldemokrati, stranka nastala nakon raskola unutar SDP-a, te Pametno, liberalna stranka koja drži vlast u Splitu, ali drugdje baš i nema ogranaka i istaknutijih pojedinaca. Na desnom krilu saborske opozicije stranke Most i Domovinski pokret su poput rogova u vreći, nespremni na međusobnu suradnju. Tu su još i Suverenisti te troje ‘otpadnika’ od Domovinskog pokreta, sada u stranci Za pravednu Hrvatsku.

Iako je hrvatska parlamentarna opozicija politički, ideološki i svjetonazorski šaroliko društvo koje, da ih ne vežu politički interesi, vjerojatno nikada ne bi zajedno ušlo ni u autobus, kamoli u nekakve široke koalicijske aranžmane, ponekad ipak nastupe zajednički, čak nevjerojatno jedinstveno.

Je li moguća repriza 2000. godine?

Posljednji takav slučaj bio je prilikom nedavne izvanredne sjednice Hrvatskog sabora. Povod je bio štrajk u pravosuđu i afera s preprodajom plina u koju su bile upletene državne tvrtke, a posredno i sama Vlada. U tri dana izvanrednog zasjedanja, vladajuća većina – HDZ, predstavnici nacionalnih manjina i nekoliko satelitskih stranaka – odbacila je sve predložene zaključke, ali je opozicija istupila neobično jedinstveno, izgledajući kao da je prevladala sve međusobne razlike i nesnošljivosti. Čak su na kraju zasjedanja zajedno pozirali za fotografiju koja se mogla gledati i kao slabašni znak zajedničkog izlaska na parlamentarne izbore sljedeće godine.

Hrvatska opozicija je u dva navrata uspjela pobijediti HDZ, ali u sasvim drugačijim okolnostima – 2000. godine nakon smrti Franje Tuđmana i 2011. nakon što je HDZ naprasno napustio Ivo Sanader ostavljajući stranku s teretom velikih korupcijskih afera i pravomoćnom presudom za izvlačenje novca iz državnih poduzeća i institucija. No čak i nasuprot takvom, za kriminal osuđenom HDZ-u, u međuvremenu opterećenom novim aferama i skandalima, stoji slabija i neuvjerljivija opozicija od one koja je dvaput na izborima rušila HDZ.

Usporedba sadašnje sa situacijom iz 2000. godine, kaže politički analitičar Davor Gjenero, naprosto ne stoji jer je, kaže, Hrvatska do tada imala nedemokratsku vlast i demokratsku opoziciju, a danas ima vlast koja je demokratska, iako uz demokratske deficite te opoziciju koja je prilično razorena i koja sve više gubi demokratske političke odlike.

“Koaliranje slabašnih demokratskih stranaka s populistima daje male izglede za neki politički uspjeh”, smatra Gjenero.

Nema govora o opozicijskom frontu

Na pitanje može li opozicija stvoriti neki zajednički front protiv HDZ-a, Gjenero kaže da nema govora o tome. Smatra da konce iz pozadine vuče predsjednik Zoran Milanović.

“Jasno je da Milanovićev politički projekt spajanja koalicije ljevice i centra s Mostom nakon izbora ne može proći. U Mostu su shvatili kakvu im je zamku on pripremio eventualnim predizbornim koaliranjem sa SDP-om, strankom koja u političkom smislu više ne postoji, a čime bi oni bili dovedeni u poziciju mlađih partnera i nakon izbora primorani na stvaranje tog Milanovićevog političkog koncepta”, kaže Gjenero. “U međuvremenu je silno potonuo i drugi Milanovićev favorit – Ivica Puljak iz stranke Pametno. SDP je nestao s političke scene, Možemo! je snažan u Zagrebu i do neke mjere u Istri i – to je to. Most i Domovinski pokret nisu političke organizacije koje spadaju u ustavni luk. S njima, jednostavno, politička suradnja unutar tog luka nije moguća”.

I Davorko Vidović, predsjednik Socijaldemokrata, druge najbrojnije opozicijske stranke u Hrvatskom saboru, nastale raskolom unutar SDP-a, također smatra kako nije realno očekivati da opozicijske stranke na sljedeće parlamentarne izbore izađu zajednički ili barem s nekom zajedničkom platformom.

“Na sreću ili na žalost, ovisi kako se gleda, smatram da to nije moguće. Čak i u najidealnijim okolnostima stvaranje nekih velikih, općih oporbenih koalicija, osim u situacijama doista izvanrednih okolnosti, nije uobičajeno. To se ne događa ni drugdje, osim u slučaju da se pojavi doista velika autoritarna opasnost radikalne uzurpacije Ustava. U ovom trenutku je izvjesno da imamo dva ideološki vrlo raznolika oporbena bloka – desni i lijevo-centristički – i moguće su neke kombinacije zajedničkog izlaska na izbore, ali samo unutar ta dva bloka”, kazao je Vidović.

‘Ne treba puno očekivati’

Napominje kako sama činjenica da se ide na rušenje HDZ-a nije dovoljno jak motiv za brisanje ideoloških razlika.

“Budući da imam iskustvo jedne velike koalicijske vlade [Vidović je bio ministar rada u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. godine, nap.a.] mogu samo reći da djelovati u jednoj raznorodnoj koaliciji, kao što je bila naša sastavljena od šest stranaka, može biti jako tegoban posao. Mi smo bili efikasna, neki kažu i najbolja vlada. Napravili smo veliki politički i civilizacijski iskorak za ovu zemlju, ali nismo ponovili taj rezultat jer je percepcija javnosti bila da se ne slažemo između sebe. Treba, dakle, razmišljati što poslije izbora. To je odgovoran pristup prema građanima i biračima”, smatra Vidović.

Secirajući parlamentarnu opoziciju u Hrvatskoj, Gjenero kaže da o desnoj opoziciji ne treba ni raspravljati jer je ona “nedemokratska i populistička”, pa kao takva “ne može osigurati racionalnu javnu vlast”.

“Imate situaciju da Most jača, a istovremeno nema stranačkih ogranaka. Nema razvijanja alternativnih politika, nema investiranja u ljude koji bi, ako dođu na vlast, bili sposobni provoditi javne politike i izgrađivati državne institucije. To govori da Most nije politička stranka u pravom smislu riječi”, ističe Gjenero.

S druge strane, dodaje, “dogodilo se da je nakon smrti Ivice Račana, SDP prestao obavljati sve tri funkcije demokratske političke stranke i pretvorio se u nakazu kakva je danas”. Prema njegovim riječima, “HDZ ima vrlo ozbiljne demokratske deficite, što se vidi već iz toga kako sastavlja vlade, ali u okolnostima degradirane stranačke scene HDZ, uza sve svoje mane, na prvi pogled djeluje kao relevantan politički akter”. Zato mu se čini da “od idućih parlamentarnih izbora ne treba ništa puno očekivati”.

“Možemo! je u nešto boljoj situaciji nego drugi, ali i oni imaju problem s izgradnjom stranačkih organizacija. Možemo! nema problem s javnim politikama i zagovaranjem svojih prioriteta, ali itekako ima problem s ‘izgradnjom’ ljudi sposobnih voditi javne politike. To im je glavni deficit, ali u boljem su stanju nego drugi. A koliko Hrvatskoj nedostaje ozbiljna stranka, pogotovo liberalna –- poput one kakva je nekoć davno bio HSLS, a nakon toga i HNS – najbolje se vidi u Splitu gdje su liberalni demokrati dobili vlast, ali nisu u stanju izgraditi gradsku upravu”, kažee Gjenero.

‘Plenković nosi apaurin u džepu’

Šef Socijaldemokrata Davorko Vidović smatra da zajednički izborni nastup sadašnje parlamentarne opozicije trenutno nije nužda.

“Nismo u situaciji da nam se događaju prosvjedi, kao u Srbiji, protiv Vučićevog režima koji je doista poklopio sve institucije te zagušio čitav politički sustav i medije. Ni hrvatski građani ne percipiraju da smo u situaciji da bi se tražila ta vrsta zajedničkog izbornog istupa. Plenković je jako dobar u anestetiziranju javnosti. On u džepu nosi taj ‘apaurin’ i jako dobro stvara dojam normalnosti. Plaće se isplaćuju, smanjuje se nezaposlenost, ljudi rade, turistička sezona ide… ništa se dramatično ne događa” ističe Vidović.

Ipak misli da se “u pozadini događaju vrlo dramatične stvari, jer se Hrvatska ni u kom slučaju ne razvija onako kako bi se morala razvijati”.

“Imamo dubinske strukturne probleme koji se ne rješavaju. To je ključni problem, ali nije vidljiv pa ne može mobilizirati ljude da iziđu na ulice, što se onda vidi i po visokom rejtingu HDZ-a. Oni jesu klijentelistička stranka i teško mogu pasti ispod 20 posto podrške. Dakle, 15 do 20 posto ljudi su interesno vezani za HDZ. Tko god vodio tu stranku, oni će dobivati tih svojih 20 posto, barem u ovim okolnostima”, ukazuje Vidović.

Dodaje da je na opozicijskim strankama da budu uvjerljive, da ponude ozbiljne programe, da ukažu na suštinski važne probleme koji se guraju pod tepih i da pokažu ljudima zašto je to važno.

Gjenero, pak, kaže da u Hrvatskoj ne treba očekivati smjenu vlasti se dok SDP i nekakva liberalna opcija ne počnu graditi stranku u pravom smislu riječi.

“Ako bismo dobili smjenu vlasti, dobili bismo je nagore. Dobili bi potkapacitiranu administraciju koja nema jasno definiranu ni političku filozofiju, ni ideologiju, niti javne politike, a ni ljude koji bi bili sposobni voditi javne politike”, skeptično je zaključio Gjenero.