Nova pakistanska nuklearna strategija je kriza u nastajanju

Pišu: Manpreet Sethi, Radm Sudarshan i Arun Sahgal

Na nedavnom samitu NATO-a u Vilniusu, svjetski lideri izrazili su zabrinutost zbog nuklearnog stava Rusije i raspoređivanja taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji, s obzirom na aktuelni sukob između Rusije i Ukrajine koju podržava Zapad. Ipak, međunarodna zajednica također treba obratiti pažnju na jednako važna dešavanja na Indijskom potkontinentu. Nedavni govor pakistanskog general pukovnika Khalida Kidwaija izazvao je šok u cijeloj regiji, potencijalno signalizirajući da je Islamabad možda upravo promijenio vlastitu nuklearnu doktrinu – i to ne nabolje.

Ako se provedu, ove promjene bi mogle biti veoma destabilizirajuće ne samo za regiju, već i za ostatak svijeta. Washington bi trebao obratiti pažnju i uzeti u obzir činjenicu da će ovaj razvoj utjecati na njegovu indopacifičku strategiju.

Nuklearna ‘horizontala’ i ‘vertikala’

Kidwaijev govor, održan na 25. godišnjicu pakistanskih nuklearnih proba, važan je zbog dva glavna razloga.

Prvi razlog je taj što je došao od samog Kidwaija. Kao bivši šef Odjela za strateške planove, koji upravlja svim politikama i strategijama u vezi s pakistanskim nuklearnim i raketnim programima, i savjetnik Nacionalnog komandnog tijela države, Kidwai je jedan od najviših i najodlikovanijih pakistanskih generala. Opisan je kao glavni um koji stoji iza pakistanske nuklearne politike i doktrina odvraćanja, te kao „arhitekt“ nuklearnog energetskog programa zemlje. On je, zapravo, glavni autor i autoritet pakistanske nuklearne strategije.

Drugi razlog je ono što je Kidwai zapravo rekao u svom govoru. Ponavljajući pakistansku strategiju nuklearnog odvraćanja, Kidwai je opisao tekuće napore zemlje da osigura „odvraćanje punog spektra“ (FSD), podržane nuklearnom trijadom kopnenih, zračnih i morskih kapaciteta. Ovo je, ukratko, pakistanska politika koja će joj omogućiti da ima dovoljno kapaciteta da odgovori na širok spektar prijetnji – vjerojatno porijeklom iz Indije.

Ipak, Kidwai je otišao korak dalje, opisujući dvije dimenzije FSD-a: „horizontalnu“, koja se sastoji od snažnog inventara s tri usluge različitog nuklearnog oružja, i „vertikalnu“, koja obuhvata adekvatan domet svojih vektora od „nula metara do 2.750 kilometara“, sadržavajući „destruktivne kapacitete pogodne za strateški, operativni i taktički nivo“. Tako razrađen arsenal, tvrdi on, pruža Pakistanu „strateški štit“, otupljujući postojeću konvencionalnu asimetriju s Indijom.

Drugim riječima, Kidwai naizgled sugeriše da bi Pakistan mogao, ili trebao, razviti nuklearno oružje kratkog dometa, potencijalno čak i na frontu. To bi moglo uključivati ​​sve – od nuklearne artiljerije do nuklearnih nagaznih mina.

‘Nula metara’

Na jednom nivou, ovaj predloženi pomak u nuklearnoj doktrini, koliko god drsko zvučao, nije neobičan. Trenutna doktrinarna razmišljanja i razvoj pakistanskih sposobnosti rezultat su Indo-pakistanskog rata 1971, u kojem je Pakistan izgubio. Taj sukob je imao veliki utjecaj na psihu pakistanske vojske, što rezultira načinom razmišljanja koji percipira nuklearno oružje kao krajnji garant sigurnosti zemlje. Dakle, pakistanska vojska ima za cilj potkopati vojnu superiornost Indije brzim raspoređivanjem nuklearnog oružja i određivanjem niskih pragova.

Ipak, očigledan i značajan problem nastaje kada Pakistan doktrinarno pokušava iskoristiti nuklearno oružje, posebno nuklearno oružje na bojnom polju, da podrži politiku prekograničnog terorizma.

Kidwai je prvo objasnio vrijednost taktičkog nuklearnog oružja (TNW) kada je balistička raketa vrlo kratkog dometa, Nasr, prvi put testirana u aprilu 2011. On je rekao da će „politi hladnom vodom Hladni početak“ – što je referenca na indijsku doktrinu kaznenog odgovora. Iako su ga od tada odbacili indijski vojni čelnici, New Delhi je ipak razvio pažljivo osmišljenu strategiju kaznene odmazde protiv terorističkih napada koje sponzorira Pakistan. Ovo je, zapravo, pokazalo neefikasnost pakistanskog nuklearnog oružja. Na kraju krajeva, od kakve je koristi TNW kao sredstvo odvraćanja ako Indija može provesti pažljive napade odmazde, daleko ispod nuklearnog praga, protiv terorističkih napada koje podržava Pakistan?

Ipak, pakistanski afinitet za TNW, ili taktičke nuklearne odgovore općenito, nastavlja se kao preventivna mjera odvraćanja, uprkos rastućoj asimetriji u konvencionalnim vojnim sposobnostima između ove dvije države. U stvari, Kidwai je sada skovao novi termin pod nazivom „nula metara“. Iako nije objasnio njegovo značenje, protumačeno je da znači nuklearne artiljerijske granate, atomsku municiju za rušenje ili nuklearne nagazne mine. Zaista, takvi TNW-ovi – uključujući pomorske krstareće rakete koje se nose na konvencionalnim podmornicama/brodovima, ili rakete manjeg dometa – općenito postoje otkako je NATO rasporedio ovo oružje u Evropi kako bi odvratio Sovjetski savez. U skladu sa svojom strategijom, pakistanska vojna komanda, čini se, vjeruje da može vješto složiti ratove na tri uredna nivoa, te da će se njena raznolikost bojevih glava i raspona sistema isporuke suprotstaviti svakom potezu Indije.

Ipak, kako je britanski historičar i glavni strateg Lawrence David Freedman istakao u kontekstu strategije NATO-a, takve stvari se nikada neće odvijati uredno, a TNW-ovi bi mogli predstavljati nekoliko značajnih izazova. Sve je to stalno iznova potvrđivano kroz mnoge ratne igre i vježbe.

Podrška ludilu

Indija, pak nikada nije prihvatila postepenu ljestvicu nuklearne eskalacije i umjesto toga slijedi doktrinu masovne odmazde protiv bilo kakve nuklearne upotrebe, bez obzira na to kako prvi korisnik opisuje oružje ili ga upotrebljava. Zapanjujuće je da pakistanski stratezi vjeruju da će sve što urade biti izuzeto od ove doktrine.

Nerazboritost ove nove pakistanske strategije prozivaju i pakistanski analitičari. U tekstu koji pogađa ravno u centar, objavljenom u pakistanskom Friday Timesu, Ejaz Haider, istaknuti pakistanski novinar i komentator za pitanja odbrane, prepričava klasičnu literaturu o nuklearnom odvraćanju kako bi osporio način na koji bi Kidwaijeva „nelogika nestabilnosti za stvaranje logike strateške stabilnosti“ uopće mogla funkcionisati. Sitara Noor, istaknuta pakistanska nuklearna analitičarka, upitana je u časopisu Foreign Policy da ako je „strateški cilj“ oružja nultog dometa odvraćanje od „novouočenog jaza“ nakon izvođenja preciznih napada od strane Indije, kako bi se onda ono moglo upotrijebiti u korist Pakistana? Bez obzira na logiku koja vodi takvu strategiju, ona je s pravom smatra problematičnom iz razloga operativnog izvođenja i regionalne stabilnosti.

Ohrabrujuće je što pakistanski nuklearni analitičari razmišljaju o svom pogrešno shvaćenom nuklearnom doktrinarnom razmišljanju utemeljenom u ideji „postepenog ratovanja“. S obzirom na mnoge nepoznanice koje nastaju nakon upotrebe nuklearnog oružja, kako god se ono moglo nazvati, zgodna shema nuklearne upotrebe na svakom nivou koji Kidwai, čini se, sugeriše, vjerovatno se neće odigrati kako je zamišljeno. Ovo je opasno i potpuno destabilizirajuće razmišljanje koje u krajnjem slučaju može rezultirati pogrešnim proračunom i eskalacijom.

Vrijedi razmisliti o potencijalnim posljedicama poremećaja odvraćanja i odgovorima koji iz tog proizilaze. „Šta“ se dešava nakon proboja?

Ne samo da bi se takav potez pokazao samoubilačkim za prvog korisnika, već bi izazvao veliki haos u regiji i šire. Nesputani efekti nuklearnog oružja su ono što ih izdvaja čak i od najrazornije od svih konvencionalnih bombi, a opuštena priča o njima bila je isto toliko tabu kao i njihova upotreba ili prijetnja upotrebom. Neodgovornost Pakistana s nuklearnom strategijom mogla bi se pokazati problematičnom u rasponu daleko većem od njegovog glavnog protivnika.

Zapravo, ironično je da je Kidwai spomenuo Youm-e-Takbir, dan veličine, kako bi veličao spremnost pakistanskog stanovništva da prihvati lišavanje zarad svog programa nuklearnog oružja. Čak i dok njegova zemlja prolazi kroz period neviđenih političkih i ekonomskih previranja, i prema vlastitim standardima čak, čini se da Kidwai, poput apokrifnog odgovora Marije Antoanete, potiče svoje sunarodnjake da ne očajavaju zbog nedostatka hljeba, nego da se raduju postojanju nuklearnih bombi.

Razlozi za zabrinutost koje treba imati na umu

Kontinuirana pakistanska strategija subkonvencionalnih provokacija i nuklearnog balansiranja, da ne govorimo o njegovim širim društvenim previranjima, zajednička su briga i Indije i Sjedinjenih Američkih Država. U stvari, teška vojna ruka u pakistanskom aparatu za donošenje odluka ne samo da iskrivljuje demokratski proces, već ima tendenciju da se naginje ka „prvoj mogućnosti“, kao što je istakao Ejaz Haider.

Postoje najmanje četiri glavna razloga za zabrinutost u vezi s Pakistanom koji bi mogli imati regionalne, pa čak i globalne implikacije, i treba ih ozbiljno shvatiti.

Prvo je izrazito nestabilno političko-ekonomsko okruženje u zemlji, uključujući mogućnost da socijalni nemiri izmaknu kontroli.

Drugo su duboki rasjedi unutar pakistanske vojske, kao što se vidi u pojavi rivalskih klika viših oficira, što ima domino efekat među nižerangiranim činovima. Tendencija vojske da periodično „spašava“ zemlju od nesposobne demokratske vlasti bila je podržana od strane ujedinjenog vojnog vrha. Čini se da to više nije slučaj, što samo postaje sve veći razlog za zabrinutost kako raste broj bojevih glava, sa širokim spektrom novijih tipova manjih i još raspršenijih „nuklearki“ koje se pridružuju arsenalu.

Treće, trenutni bijes javnosti, posebno u pakistanskom „središtu“, neobičan je čak i za naizgled veoma otpornu pakistansku vojsku. Uzmite u obzir napad 9. maja na kuću komandanta korpusa u visoko zaštićenom garnizonu u Lahoreu – to više liči na ciljani napad nego na spontani bijes koji vodi do nečeg većeg od simboličnog probijanja zidova.

Četvrto, prisutni su uloga i utjecaj Kine u predloženoj nuklearnoj strategiji i arsenalu „od nula do 2.750 kilometara“. Sasvim je moguće da se proizvodi nuklearno oružje niskog učinka za pakistanske pomorske platforme, posebno kineske podmornice klase Yuan. Tehnički, izazov bojevih glava koje se uklapaju u torpedne cijevi od 533 milimetra nije nepremostiv, a Peking je možda već pomogao da se to riješi. Planovi i namjera za pomorski dio nuklearnog odvraćanja nisu novi. Ali, potencijalno nuklearne pomorske krstareće rakete koje se prenose u konvencionalnim podmornicama/brodovima/patrolnim avionima mogle bi biti veoma destabilizirajuće, s obzirom da ih Indija ne vidi samo kao „taktičke“ ili „operativne“.

Sa ovom vrstom nuklearne strategije koju Pakistan, čini se, slijedi, on bira stajati na rubu nuklearne litice. Izjava o „nultom dometu“ može se u Odjeljenju za strateške planove shvatiti kao velika doktrinarna promjena, ali to ne mijenja mnogo šta za Indiju. Za New Delhi je i dalje važno da marljivo nastavi poboljšavati efikasnost i opstanak sopstvene trijade. Uz navedenu indijsku strategiju odmazde za nanošenje neprihvatljive štete, za protivnika bi okidač mogao biti bilo šta. Odgovor bi, nažalost, bio daleko više od nule za tu zemlju, životnu sredinu, regiju i svijet.

Pakistan treba duboko razmisliti o ovom pogrešno shvaćenom pojmu odvraćanja. Kako je Haider napisao, takve odluke „ne mogu biti prepuštene nekolicini u zatvorenom klubu“. U međuvremenu, odjekuju riječi američkog predsjednika Josepha Bidena: „Mislim da je (Pakistan) možda jedna od najopasnijih nacija na svijetu… s nuklearnim oružjem bez ikakve kohezije.“

Formulacije poput odvraćanja punog spektra, podstaknute novim oružjem, mogu se činiti kohezivnim Rawalpindiju. Ali, to nije slučaj ni u New Delhiju, ni u Washingtonu. Kreatori politike iz obje ove prijestolnice trebali bi to jasno staviti do znanja pakistanskom vojnom vodstvu.