Tragedija u Beogradu: Život nikad nije manje vrijedio

Beograd dan poslije tragedije nije isti. Ljudi su u šoku. Dječak sa nepunih 14 godina uradio je nešto nezamislivo za ljudski um. U krvavom pohodu na školu koju je pohađao ubio je iz očevog pištolja devet, a ranio sedam osoba, uglavnom svojih vršnjaka. Hladnokrvni ubica isplanirao je napad, došao sa spiskom onih koje želi likvidirati, poslije toga zvao policiju i predao se, a nije, prema policijskim izvorima, izrazio trunku kajanja nakon onog što je učinio.

O događaju koji ledi krv u žilama svakog normalnog, tome šta je moglo dovesti do poremećaja u društvu, posebno kod mlađih naraštaja razgovarali smo s nekolicinom građana.

Malo pažnje se posvećuje djeci

„Verujem da dosta utiču na decu i mediji, kako oni u Srbiji tako i oni inostrani, koji puštaju neke sumnjive likove koji ne bi trebali ni smeli biti primeri nikome“, kaže Veljko Smajević, penzionisani kustos Muzeja istorije Jugoslavije koji je svojevremeno radio i u Kući cveća na Dedinju.

„Ako nisu zadovoljna sredinom u kojoj žive, u kojoj uče, u kojoj idu u školu, deca rade neke stvari koje nisu normalne. Ovaj dečak sa nepunih 14 godina je vanredno inteligentan, svestran, volio glumu, trenirao karate… Mislim da je dobrim delom ovde krivica njegovog oca koji ga je vodio u streljanu. Bio je očigledno svestan svega. Rekao je da je pobio drugove i da se ne kaje“, napominje Smajević.

Prema njegovim riječima, inspiracija je tom dječaku bila to da pokaže šta on može da uradi. Strašno mu je da su dječaka neki na društvenim mrežama proglasili herojem.

„Malo se pažnje posvećuje deci. Imamo problem u društvu što su mnoga deca već zastranila, pa su ga na društvenim mrežama neki proglasili i herojem. Niko normalan ne može to shvatiti“, kaže Smajević. Prenosi i kako su mediji u Srbiji izvještavali o događaju, ali i kao pozitivan primjer ističe jednu od televizijskih stanica u Hrvatskoj na kojoj je prikazana emisija u kojoj „sagovornici nisu napadali Srbiju kao društvo, već pokušali da objasne koliko je važna hemija između roditelja i dece“.

„Pokušavajući da naprave sebi neke karijere, roditelji zaboravljaju na decu. Otac ovog dečaka je bio uspešan lekar, bavio se mikrobiologijom. Činjenica je da mu dečak nije bio u fokusu. Ako je osetio da dete ima smisla, da želi da se bavi glumom, mogao ga je usmeriti. Naravno, nije sebi mogao dozvoliti da vodi dečaka u streljanu da vežba pucanje“, upozorava Smajević.

Ima utisak da, kako kaže, „ljudski život nikad nije manje vrijedio nego danas, da se nikada nije sadržajnije živelo nego danas, ali da smo se pre više voleli, više posećivali i imali više razumevanja“. Zajedno smo sada, tvrdi, samo onda kada je svima loše.

Djeca i virtualna stvarnost

Feđa Bogdanović je slobodni umjetnik koji živi u Zemunu. Bavi se slikarstvom i piše poeziju. Šokiran je zbog onoga što se dogodilo.

„Ovo je stvarno ogromna tragedija. Ko zna šta se mota po glavama tih mlađih naraštaja i koliko su tu roditelji krivi. Verovatno je sistem kriv za ovo, a najviše roditelji. Manje se pažnje poklanja u današnje vreme deci. Deca su manje-više prepuštena sama sebi i toj modernoj virtuelnoj stvarnosti. Roditelji rade više poslova, manje imaju vremena za decu“, ističe Bogdanović.

Glumac Željko Ninčić tvrdi da plaćamo cijenu „te nekakve amerikanizacije“ i da su problemi koje mladi ljudi doživljavaju veoma složeni, ali da svi „živimo u društvu koje se pogoršalo“.

„Pod medijskom agresijom smo svega i svačega, od primitivizma, agresivnih serija i filmova do reality programa. Zvijezde ovog našeg podneblja postali su ljudi sa ulice koji nemaju ništa iza sebe. U epicentru su zbivanja, oko njih se svijet vrti. Loši su primjeri za sve. Nažalost, takvi karakteri su u fokusu. A sve što se dešava u medijima su pokriće za takve stvari koje ozbiljno društvo treba da rješava. Imate emisije na nekim televizijama u kojim govore kriminalci sa ulica. Ne priča se o inženjerima, o uspješnim radnicima, roditeljima koji se žrtvuju. Nažalost, predstavljaju se uspješnim oni koji su loši“, naglašava Ninčić.

Opomena svima

Džemaludin Ramić, penzionisani novinar BH Radija 1, kaže da mediji koji afirmišu mediokritete, loše ljude, čak i kriminalce, dobijaju u Srbiji nacionalne frekvencije, dostupne svima. Tim kanalima dobijaju priliku da „napadaju“ publiku porukama estradnih zvijezda, umjesto da se ljudima obraćaju uspješni sportisti koji bi pozivali mlade da se bave sportom.

„Važnije je postalo medijima da li se Ronaldo posvađao sa svojom Georginom, nego o nečemu što je pozitivno. To je radi zadovoljavanja niskih strasti ljudskih. Suština je da gledamo bilo šta što je zapravo virenje kroz ključaonicu. Nema da se ugledamo na nekog vrijednog radnika, na poljoprivrednika. Za rudare čujemo samo kad je štrajk. Njihov život je itekako vezan za naš život. Djeca se ugledaju na loše. Crna hronika u pojedinim novinama je najčitanija i daje joj se najviše prostora“, ističe Ramić.

I danas, dan nakon tragedije u Beogradu, događaj se rekonstruiše do najsitnijih detalja. Kome to treba? Kako je dječak ušao u školu, kako je pucao, kako je pričao, šta je nosio… On je, kaže Ramić, dječak koji je ubio osmero djece, a ranio ih još šestero.

„Uz sve to oglašava se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji iznosi detalje da je dječak bio zaljubljen, da je bio odličan đak, da je promijenio razred, da je… ne znam šta više. Otkud njemu te informacije i šta mu to treba? To su stvari za stručnjake – psihologe, sociologe, pedagoge, a ne za političare. Neka vodi državu, a školu neka prepusti onima koji su u tome stručni“, kaže Ramić.

Ova tragedija treba da bude opomena svima da djeca ne smiju biti prepuštena sebi, da im uzori ne postanu zvijezde reality programa, sumnjivi likovi, starlete i kriminalci, da što više krvi u filmovima i serijama ne budu nešto što može biti pojam nečega šta uraditi da bi u svojim očima i onih koji su zastranili postali „faca“ u društvu. Ovo nije samo vezano za Srbiju, već za cijeli Balkan, za kompletnu Evropu, za čitav svijet. I da, ljudski život nikad nije manje vrijedio nego danas. A problem je i što su poremećene ljudske vrijednosti.