Čaušević: Kulturno naslijeđe antifašizma nam daje nadu

Balkan je dio Evrope, ali uvijek na nekoj perifernoj osnovi. Balkan sam sebe doživljava tako, jer fali samouvjerenosti i samosvijesti i to prihvata igrajući se s terminima kao što je East meets West, ili što je bilo jako moderno nedavno, da se na primjer, Sarajevo predstavi kao ‘evropski Jeruzalem’. To možda nama ovdje zvuči dobro, ali takve marketinške priče zaista potkrepljuju predrasude. Najveći problem je što sa samom interpretacijom stavljamo se u takav položaj, govori dr. Senija Čaušević, profesorica kulturoloških i marketinških studija u Školi orijentalnih i afričkih studija (SOAS) na Univerzitetu u Londonu.

Smatra da je osmansko kulturno naslijeđe i njegova prezentacija i interpretacija uvijek bilo i ostalo na periferiji, što je jedan veliki izazov za sve.

„Osmansko kulturno naslijeđe u Evropi i evropskoj kulturi, ne gleda se kao evropsko kulturno naslijeđe, nego kao osmansko kulturno naslijeđe koje se nalazi na evropskom tlu. Interpretacija osmanskog kulturnog naslijeđa se svodi na diadičku projekciju. Turistički radnici to jako vole. Sarajevo, na primjer, se jako dugo prezentira kao ‘mjesto gdje se istok susreće sa zapadom’ gdje je prezentacija ‘istoka’ sumirana u obliku osmanske kulturne baštine, a ‘zapad’ je interpretiran kao Austro-Ugarska“, kaže sagovornica.

Nastavlja kako će u Sarajevu interpretacija ići prema tome da je glavni grad Bosne i Hercegovine mjesto gdje se zapad susreće s istokom, što na prvu zvuči jako primamljivo, posebno turističkim radnicima.

„Sarajevo se, na primjer, pozicioniralo kao destinacija gdje se istok susreće sa zapadom. Iako to zvuči jako trivijalno, to je problematično jer na takav način stvaramo binarnu poziciju između istoka i zapada. Mi je sami stvaramo, to smo mi odlučili tako interpretirati. S ovakvom prezentacijom, formalno je osmanska kulturna baština isključena iz formiranja evropske kulturne baštine.“

Prema njenim riječima, osmanska kulturna baština, iako je prisutna u Evropi, kako materijalna tako i nematerijalna, ona na ovaj način nije percipirana u stvarnosti.

„Naši još istočniji susjedi, Bugarska, na primjer već jako dugo prikazuje bugarsku kulturnu baštinu koja uopće ne uključuje 500 godina koje je Bugarska provela pod Osmanskom imperijom. Puno je problema i oko toga što se stvari interpretiraju dosta politički. Ideje interpretacije i komodifikacije kulturne baštine baziraju se ne toliko na historijskim činjenicama, nego na tome šta je u trendu, tako je i s osmanskom kulturnom baštinom. Početkom ovog milenija, interpretacija je bila više u tome da se pokaže evropska tolerancija prema susjedima, opet s primarnom porukom koliko je Evropa civilizirana, tako da tolerira ‘barbarske susjede’, koji su bili pod Osmanlijama. Opet ta parola East meets West jako puno pomaže u ovome“, navodi Čaušević.

Dodaje da je izazov i u tome što se jako površno prilazi osnovnim pojmovima, te se tako na primjer, osmanski i turski koriste kao sinonimi, što pravi mnogo problema u interpretaciji.

„Na primjer, ako kažete, Tursko carstvo to asocira na neko osvajanje s istoka, ali ako kažete Osmansko carstvo, onda to zaista signalizira kompleksnost, jer jako puno ljudi iz ovih naših balkanskih krajeva je tokom postojanja Osmanskog carstva imalo jako važne funkcije u tom carstvu, to su historijske činjenice. Dok sam radila etnografsko istraživanje o ovome, turistički vodiči su mi odgovorili da interpretaciju moraju simplificirati, prvo zbog toga što turisti vole jako jednostavne priče, koje mogu staviti u svoje neke kalupe. Osmansko se onda zamijeni s turskim, jer tako je lakše turistima da razumiju“, objašnjava sagovornica.

Nostalgija za budućnošću

S obzirom na to da teške i jako populističke retorike dobivaju sve veću medijsku pažnju, kako globalno tako i na Balkanu, ocjenjuje da stanovništvo onda pronalazi neku utjehu u antifašističkom naslijeđu, koje dobiva na pozornosti u velikom dijelu populacije bivše Jugoslavije.

„To nije jugonostalgija; to je, kako bi Mark Fisher rekao: nostalgija za budućnošću, budućnošću koja je obećana, ali nije se ostvarila; to je nostalgija za vremenima kada smo vjerovali da će sutra biti bolje nego danas. Toga više nemamo i taj osjećaj je to zašto smo nostalgični. Onda pokušavamo pronaći utjehu u posjećivanju antifašističkih spomenika, za koje se nadam da će čvrsto stajati i dalje.“

Tvrdi da se u našem regionu, antifašističko naslijeđe najviše sačuvalo u Istri, gdje se nikada nije niti prestalo poštovati i njegovati.

„Antifašističko kulturno naslijeđe nam sugeriše da je moguće ponovo stvoriti zdravo društvo – ako smo mogli pobijediti fašizam ‘40-ih, možda možemo opet. Kulturno naslijeđe antifašizma nam daje tu neku nadu da možda i nije sve izgubljeno. To sam zaključila nakon višegodišnjeg etnografskog istraživanja ove teme s kojom se i dalje bavim“, ističe Čaušević.

Mišljenja je da je Hrvatska napravila možda najbolji svjetski projekt kako ponovno postati jedna od vodećih turističkih zemalja svijeta.

„Niti jedna zemlja to nije to tako dobro uradila kao Hrvatska. Već zaboravljena oficijelna kampanja Hrvatske turističke zajednice do 2015. godine, ‘Mediteran kao što je nekada bio’, odvojila je Hrvatsku od svih mediteranskih konkurenata. Osvrnula bih se i na snimanje serije Igra prijestolja. Niti jedna zemlja u kojoj je snimana serija Igra prijestolja nije tako dobro iskoristila to kao Hrvatska. Hrvatska kao zemlja u kojoj je snimana ta serija predstavila je sebe kao jednu mitsku zemlju, odvojenu od trenutnih zbivanja u svome okruženju, ali i svijetu u kojem postojimo i radimo. I taj razvoj hrvatskog turizma utječe i na sve zemlje u regiji“, jasna je sagovornica.

Alternativna percepcija događanja

Nadalje, analizirajući ulogu kulturnog naslijeđa i kreativnih industrija u normalizaciji društvenih odnosa u postkonfliktnim i postkriznim vremenima, napominje da to ovisi o tome kako gledamo na kulturno naslijeđe i koji nam je cilj.

„Na sjeveru Irske, u Belfastu i Derryju, murali kroz koje su se protezale poruke o ideološkom kontekstu građanskog rata, jako su puno pomogli da projiciraju alternativnu percepciju događanja. Dok mediji kroz posljednjih pola stoljeća izvještavaju većinom o tome kako je konflikt na sjeveru Irske religiozni konflikt između protestanata i katolika, kroz murale u Belfastu i Derryju dobivamo nove spoznaje koje spominju i ideološki konflikt.

Najlakše je uvijek sve nekako svesti na religiju, jer ljudima je to interesantno i lako za razumjeti, jer evo, naviknuli smo kroz historiju sve konflikte simplificirati kroz religijske konflikte, ali kroz prezentaciju kulturne baštine i kroz kreativnu industriju, uspijevamo predstaviti ove interpretacije koje ukazuju na to da je puno kompleksnija situacija, i kritički pristupiti ovim manje ‘popularnim’ interpretacijama, koje su jako bitne, ali nisu toliko medijski zastupljene.“

Na kraju izražava nadu da će se na Balkanu zaštititi prirodna i kulturna bogatstva, kao što su izvori vode i spomenici kulture.

„Ponovno bih se osvrnula na stvari koje se događaju u globalnoj sferi trenutno, jer balkanske zemlje nisu u nikakvom vakuumu. Trenutna situacija je jako loša – klimatske promjene, ekološki problemi, licemjernost globalne elite, ratovi, razaranja, uništavanja, te generativna umjetna inteligencija. To sve utječe i na pozicioniranje Zapadnog Balkana za koji se nadam da neće sada privatizirati i prodati ono prirodno i kulturno bogatstvo što posjeduje“, zaključuje dr. Senija Čaušević.