Dan bivše republike: Je li Jugoslavija ikada više moguća?

Izgubile su sve države nastale raspadom SFRJ. Što imamo danas u odnosu na ono što smo imali 1980. ili 1985. godine, pita hrvatski antifašist Franjo Habulin.

Danas je 29. novembar, dan kojeg se sjete nešto stariji – Dan Republike nekadašnje SFRJ (AP)

Da li je Jugoslavija ikada više moguća? Želi li je iko? Ko? Da li bi upšte bila potrebna? Da li bi ljudima od Vardara pa do Triglava u njoj bilo bolje?

Danas je 29. novembar, dan kojeg se sjete nešto stariji – Dan Republike nekadašnje SFRJ.

Da, bilo je i loših, ali isto tako i dobrih stvari. Mnogi kažu da je uništena država koja je pružala sigurnost, davala besplatnu zdravstvenu zaštitu stanovnicima i besplatno školovanje, omogućavala zaposlenje svima koji su željeli raditi pri tom ne praveći drastične razlike među ljudima u bogatstvu. Država koja je omogućavala mir, sigurnost i poštovanje.

Svi su na gubitku

„I Hrvatska i ostale države koje su nastale iz republika jugoslavenske federacije su izgubili. Tito je rekao jednom prilikom da je svaka republika sama za sebe nitko i ništa. Nismo mi daleko od toga. Što imamo danas u odnosu na ono što smo imali 1980. ili 1985. godine, pa i do samog završetka postojanja Jugoslavije kao federacije jugoslavenskih republika? Da li živimo bolje? Da li nam je sigurnije“, pita se Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske.

(EPA)a

Habulin je podsjetio na najznačajniju odluku sa Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održanog 29. novembra 1943. godine u Jajcu, po kojoj će se Jugoslavija izgraditi na federativnim principu i što je „odgovor na najznačajnije nacionalno pitanje“.

„Kad je pozivao na ustanak Tito je rekao: ‘Živjet ćemo u bratstvu i jedinstvu, gradit ćemo državu ravnopravnih naroda i narodnosti, ravnopravnih građana ove zemlje’. Tu je dao odgovor na nacionalno pitanje koje je bilo bitno za sve narode i narodnosti na prostoru Jugoslavije. Rat od 1991. do 1995. nije se smio dogoditi. Ukoliko nismo mogli nastaviti živjeti zajedno u istoj državi, mogli smo ostaviti veze. Mi smo se zapravo zatvorili u nacionalne državice. Sa granicama koje smo podignuli presjekli smo gospodarske tokove i gospodarsku povezanost. Na taj način smo uništili gospodarstva svih republika“, tvrdi Habulin.

Dragan Mitov Đurović, generalni sekretar Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, rekao je da je „u legendarnom gradiću Jajcu,  AVNOJ sagradio prvi put topli dom za sve do tada porobljene jugoslovenske narode i narodnosti“.

„Pobjeda nad fašizmom i domaćim izdajnicima u Drugom ratu imala je svoju tragičnu završnicu u Bosni i Hercegovini, gdje žar starih strahota i dalje čeka pogodan vjetar da se proširi na Balkan, koji voljom malih političara koji su zauzeli velike kuće i dalje ostaje kuća u plamenu. Živi se u kantonima i državama, koje su protektorati velikih sila, koje zbog ličnih interesa crtaju nove karte i žele prekrajanje granica AVNOJ-a i stvaranje nove mape uticaja“, naglasio je Đurović.

Prema njegovim riječima, „kad se tuku veliki, stradaju mali, jer veliki nemaju milosti“.

„Oni su dobrovoljni davaoci tuđe krvi, ribari ljudskih duša koji su dozvolili da slobodarskim jugoslovenskim prostorima ovlada etnički nacionalizam i vjerski fanatizam. Zajedno to je čisti fašizam, koji će, ako se usnula Evropa i međunarodna zajednica ne probude, na kartu nekadašnje Jugoslavije staviti novi kukasti krst. Jer, istorija se prekraja, poražene snage i izdajnici svog naroda u Drugom svjetskom ratu, sada novim metodama, nastavljaju izgubljenu bitku. Boraca koji su ratovali protiv fašizma nema, novi antifašisti su tek blijeda slika onih koji su davali živote za slobodu“, kaže Đurović.

„Hoću da vjerujem kako svijetu nije potreban još jedan rat na Balkanu koji je ponovo željan mira i suživota u svojim državama, koje su rođene odlukama AVNOJ-a i koje i danas svijetle među narodima i narodnostima koje, nažalost, vode i zavode, u ne malom broju slučajeva mali političari“.

Izgubljena srednja klasa

Veljko Smajević je profesor historije iz Beograda. Radni vijek je proveo kao kustos Muzeja istorije Jugoslavije, u sklopu kojeg se nalazi Kuća cvijeća, gdje je grob maršala Josipa Broza Tita.

„Raspad Jugoslavije se završio ratom u nekadašnjoj zemlji. Činjenica je da posebno u Bosni i Hercegovini ima mnogo ljudi koji i dan-danas sa zadovoljstvom razmišljaju o tome da treba da smo zajedno. Puno ljudi iz bivših republika posećuje Titov grob“, kaže Smajević.

Ustvrdio je da je velika šteta što smo „svi izgubili srednju klasu“ koje je nekada najviše i bilo, da su ostali izuzetno bogati i oni koji se nekako snalaze i preživljavaju.

„Ne verujem da će se u nekoj budućnosti desiti neko spajanje. Imamo dve republike koje su postale članice Evropske unije – Sloveniju i Hrvatsku, a ostale… svaka ima svoje probleme. Srbija ima problem Kosova, Crna Gora ima problem nestabilne vlasti, a Bosna i Hercegovina problem što tri naroda nikako da se dogovore da rade timski“, ukazuje Smajević.

Banjalučanin Slobodan Pešević, novinar u penziji, poredeći „onaj“ i „ovaj“ period kaže da „nije jedina prednost što je onomad bio mlađi već i što je živio i radio u organizovanoj i sigurnoj državi“.

„Ima jedna pjesma: brzo prođe sreća, mladost i ljepota i šta ostane – kusur od života. Taj stih definiše živote generacije rođene ‘50-ih godina prošlog vijeka i nešto kasnije. Kao novinar imao sam veću profesionalnu i ljudsku slobodu u bivšoj velikoj državi. Nekada su novinari bili cijenjeni i poštovani kao korektori tadašnje vlasti. Kritička riječ je imala odjeka u javnom prostoru. Danas tog nema. Novinari su izloženi uticaju stranačkih lidera iz vrha vlasti. Pojedini novinari masno naplaćuju svoje usluge, čemu svjedoče brojni tabloidi posebno u Srbiji, a sve u službi vladajuće elite“, rekao je Pešević.

Dodao je i da su socijalne razlike dostigle zabrinjavajući nivo, „od onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem (većina) do bahatih i pijanih milionera, pa i milijardera“.

„Većina je to enormno bogatstvo steklo nakon ulaska u vlast i na pljački društvene i državne imovine. Prodali su sve što su mogli, a radnike i njihove porodice ostavili na ulici. U Banjaluci, gdje živim, postojao je nekada ‘Rudi Čajavec’, privredni gigant u oblasti elektronske industrije. U njihovom restoranu hranilo se više od 8.000 radnika. Danas je u tom prostoru kladionica. Nekadašnji pogoni i ondašnje velike fabrike prodati su ispod realne cijene – za staru štednju“, istakao je Pešević.

Mala škola antifašizma

Sretko Radišić, antifašista iz Zenice, ispričao je kako nas je „rodio antifašizam iz Narodnooslobodilačkog rata“, te da se od 1945. do 1990. godine „živio duh Titovog antifašizma“.

Mala škola antifašizma u Zenici (Ustupljeno Al Jazeeri)

„To je bila vječna životna inspiracija i to uvjerenje me nikad nije napustilo. Trebamo nositi lijepu uspomenu i lijepo sjećanje na zajednički život, na vrijeme bratstva i jedinstva u toj državi. Prije 80 godina donesene su istorijske odluke, a istorijski značaj Drugog zasjedanja AVNOJ-a je neprevaziđen. Imali smo zajedničku državu i nesporno lijep život u toj zajedničkoj državi nepunih pola vijeka. Dolazak na scenu demokratije, uvođenje višepartijskog sistema, dominacija stranaka sa nacionalnim predznakom, te ratovi koji vođeni na prostoru bivše Jugoslavije učinili su da ta zemlja nestane“, rekao je Radišić.

Na kraju, prenio je kako Savez udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945 Zeničko-dobojskog kantona, na čijem je čelu, organizuje „Malu škole antifašizma“. Izrazio je nadu da će njihov primjer slijediti ostala udruženja antifašista na prostoru bivše Jugoslavije, te da će jednog dana se antifašizam uvesti u nastavne programe svih nivoa obrazovanja.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada