Pod izraelskim napadima: Ko su kršćani Gaze?

Piše: Lorraine Mallinder

U jednom od ključnih trenutaka dosadašnjeg izraelskog rata protiv Gaze, smrtonosna eksplozija u bolnici al-Ahli 17. oktobra ubila je blizu 500 ljudi.

Dva dana kasnije, Izrael je bombardovao crkvu Svetog Porfirija, najstariju u Pojasu Gaze, ubivši najmanje 18 ljudi.

Smrtonosni napadi na bolnicu, anglikansku ustanovu, i crkvu doveli su u centar pažnje kršćansku manjinu u enklavi, a koja je, kao i ostatak Pojasa Gaze, pod napadima nemilosrdnog izraelskog bombardovanja.

Jerusalemska pravoslavna patrijaršija opisala je napad na crkvu kao “ratni zločin”.

Kršćanska zajednica ostala je uzdrmana, ali većina nije napustila opkoljeni grad, koji polaže pravo na bogato kršćansko nasljeđe unazad dva milenija.

Koliko kršćana živi u Gazi i odakle su došli?

Broj kršćana u Gazi se smanjio posljednjih godina. Danas ih je ostalo samo oko 1.000, što je veliki pad u odnosu na 3.000 registriranih 2007. godine, kada je Hamas preuzeo potpunu kontrolu nad enklavom.

Prema Kamelu Ayyadu, glasnogovorniku crkve Svetog Porfirija, većina stanovništva je iz same Gaze. Ostali su pobjegli tu nakon stvaranja države Izrael, koja je raselila oko 700.000 Palestinaca, događaj koji nazivaju Nakba, ili “katastrofa”.

Nakon što je Hamas preuzeo vlast nad Pojasom Gaze, Izrael je uveo kopnenu, zračnu i pomorsku blokadu, ubrzavajući bijeg kršćana iz siromaštvom pogođene enklave. “Ljudima je postalo vrlo teško živjeti ovdje”, kaže Ayyad. “Mnogi su kršćani otišli na Zapadnu obalu, u Ameriku, Kanadu ili arapski svijet, tražeći bolje obrazovanje i zdravstvo.”

Dok većina kršćana u Gazi pripada grčkoj pravoslavnoj vjeri, manji broj se moli u katoličkoj crkvi Svete porodice i baptističkoj crkvi u Gazi. Prva je nedavno objavila video župne djece koja se mole, dok u pozadini odjekuju bombe.

Kršćanska zajednica u Gazi je promjenjiva, s mnogim porodicama koje se sastoje od članova različitih denominacija. Fadi Salfiti, čija je porodica pobjegla iz Nablusa u Gazu 1948, išao je sve crkve.

“Nedjeljom ujutro išli bismo u pravoslavnu crkvu, poslijepodne u katoličku, a navečer u protestantsku crkvu”, rekao je.

Salfiti je prisustvovao konferenciji mladih u Madridu kada je Izrael pokrenuo kopnenu ofanzivu 2008. Do danas je ostao u Španiji gdje sada predaje menadžment. U napadu na Svetog Porfirija stradalo je troje djece njegovog rođaka: Majd, 10, Juli, 12 godina i Suhail, 14.

Koliko dugo kršćani žive u Gazi?

Kršćansko naslijeđe Gaze seže sve do dana kada su se vjernici tretirali kao sekta koja je obećavala spas potlačenima.

Prema Bibliji, nakon raspeća Isusa Krista, apostol Filip putovao je pustinjskim putem od Jerusalema do Gaze kako bi širio svetu riječ. Prema spisima, Filip je bio prisutan na svadbi u Kani u Galileji, gdje je Isus pretvorio vodu u vino.

Crkva Svetog Porfirija je najstarija u enklavi. Izvorno je osnovana u 5. stoljeću nakon smrti istoimenog biskupa koji je obratio gradske pagane na kršćanstvo, paleći idole i hramove. Nakon perzijskog osvajanja u 7. stoljeću, crkva je pretvorena u džamiju. Kasnije su je križari obnovili u 12. stoljeću.

Palestinski kršćani, kojih je ukupno 50.000 na okupiranim područjima, ponekad se nazivaju ‘živim kamenjem’, metaforom koju je prvi koristio apostol Petar, bivši ribar pozvan da bude Isusov učenik, kako bi opisao ulogu vjernika u izgradnji duhovne Božje kuće. Danas taj izraz ukazuje na njihov poseban status kao čuvara vjere rođene na njihovoj zemlji.

Kakvi su odnosi između kršćana i muslimana u Gazi?

Živeći pod opsadom, kršćani u Gazi potvrđuju duh solidarnosti koji je ujedinio vjere u njihovoj borbi za opstanak i njihov san o slobodi.

“Svi smo mi Palestinci. Živimo u istom gradu, s istom patnjom. Svi smo pod opsadom i svi smo isti”, rekao je Ayyad.

Općenito govoreći, kršćanska je zajednica oduvijek igrala važnu ulogu u palestinskom životu, stvarajući prosvjetitelje kao što su Issa El-Issa, osnivač vrlo utjecajnih novina Falastin sa sjedištem u Jaffi, ključni pokretač palestinsko-arapskog nacionalizma tokom britanskog mandata, i Edward Said, koji je napisao poznato djelo “Orijentalizam”.

U Gazi, također, članovi male zajednice igraju veliku ulogu.

“Oni su obično vrlo obrazovani, sa snažnom prisutnošću u poslovnom sektoru i nevladinim organizacijama”, kaže Salfiti.

Naprimjer, YMCA-om, koja nudi sportske, umjetničke, obrazovne i socijalne aktivnosti za Palestince u Gazi svih vjera, upravljaju kršćani. Bolnica Al-Ahli, razorena u prošlomjesečnom izraelskom zračnom napadu, u kojem su poginule stotine ljudi, u vlasništvu je i pod upravom anglikanaca.

Odsječena od svijeta pod blokadom koju vodi Izrael, zajednica se ponekad osjećala ranjivo. Godine 2007. potreslo ih je ubistvo Ramija Ayyada, upravitelja Teacher’s Bookshopa, baptističke trgovine u ulici koja je također bila bombardovana nekoliko mjeseci ranije. Niti jedna grupa nije preuzela odgovornost za ubistvo, koje je Hamas osudio, rekavši da “neće dopustiti nikome da sabotira” muslimansko-kršćanske odnose.

Ali ubice nikada nisu privedene pravdi.

Sveukupno, zajednice su ujedinjene u otporu kolektivnoj zarobljenosti u onome što se naziva najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu.

Baš kao što su muslimanima uskraćene dozvole za posjetu jerusalemskoj džamiji Al-Aksa, kršćani također nisu mogli posjetiti mjesta poput Betlehemske crkve rođenja, koja se poštuje kao mjesto Isusova rođenja. Obje su zajednice odsječene od članova porodica na Zapadnoj obali.

Kakva je trenutna situacija za kršćane u Gazi?

Pod nedavnim izraelskim bombardovanjem, kršćani i muslimani podjednako su tražili utočište kod Svetog Porfirija.

Nakon napada, svi su se preselili u obližnju crkvu Svete porodice, udaljenu 400 metara. Tu se sada nalazi oko 560 ljudi, kaže Nisreen Anton, glavna voditeljica crkve.

Župni svećenik Gabriel Romanelli ostao je u Betlehemu od početka rata i ostaje u kontaktu sa svojim vjernicima. U poruci snimljenoj 24. oktobra pozvao je na prestanak bombardovanja i otvaranje humanitarnog koridora.

“Molim vas, neka znaju da je župa puna običnih ljudi i susjeda muslimana. To su civili koji nikome ne predstavljaju opasnost”, rekao je.

Kao i mnogi Palestinci u Gazi, Anton je odlučna ostati tu. Sa svoje tri kćerke, od osam, devet i 12 godina, boravi u crkvi te kaže da je situacija svakim danom sve gora.

“Kršćani pate kao i svaki drugi narod Gaze”, rekla je. “Ovo je naša zemlja i nećemo otići. Možete li zamisliti da vas je neko pozvao i natjerao vas i vašu porodicu da odete na drugo mjesto?”

“Ostat ćemo.”