Bivši šef diplomatije Azerbejdžana: Armenija je pogriješila vjerujući u Rusiju

Piše: Fahim al-Sourani

Bivši ministar vanjskih poslova Azerbejdžana Tofig Zulfugarov kaže da je Armenija polagala previše nade u rusku intervenciju u nedavnoj krizi u Nagorno-Karabahu jer se navikla već 30 godina dobivati vojnu, političku i finansijsku podršku Moskve.

Bivši azerbejdžanski ministar otkrio je u ekskluzivnom intervjuu za Al Jazeeru da se ruski pristup situaciji u Južnom Kavkazu počeo mijenjati prije nekoliko godina, kada je Moskva prestala doživljavati Armeniju kao “vrh svog isturenog koplja” u regionu.

Ako Iran nastavi prijetiti Bakuu, pojašnjava, njegova zemlja neće oklijevati potražiti pomoć od svojih prijatelja, uključujući Izrael.

Tursko-azerbejdžanski vojni savez bit će najvažniji i ključan savez u Centralnoj Aziji i na južnom Kavkazu, prema njegovim riječima. Ako ruske baze napuste Armeniju, pobjednik će biti Zapad, koji već dugo nastoji istisnuti Moskvu i protjerati je iz regiona.

• Kako tumačite ruski stav o dešavanjima u regionu Nagorno-Karabah? Je li Vas iznenadilo to što se Rusija odrekla Armenije, kako je to opisano, u nedavnoj konfrontaciji kada je Azerbejdžan preuzeo kontrolu nad regionom?

– Ovakav stav nije bio nikakvo iznenađenje za nas. Dozvolite mi da kažem i to da je prije nekoliko godina veliki broj ruskih stručnjaka počeo opisivati Armeniju kao „kofer bez ručke“, odnosno nešto što više nije upotrebljivo.

To je popraćeno i procesom ponovnog sagledavanja aktuelnih činjenica, a to znači da su Rusi shvatili da svoju stratešku sigurnost mogu garantirati kroz jačanje odnosa sa Azerbejdžanom, Turskom i Iranom, a da im armenski „pijun“ više nije potreban.

Uporedo s tim, u savezničkim odnosima između Azerbejdžana i Turske napravljen je veliki korak naprijed. Baku se sada smatra snažnim vojnim saveznikom Ankare. Dakle, ako Rusija želi ojačati odnose s Turskom, u tom slučaju će biti nužno uključiti i Azerbejdžan.

Rusija je promijenila svoj pogled na Južni Kavkaz. S druge strane, aktuelna vlast u Erevanu i dalje je pod utjecajem nekadašnjih iluzija da predstavljaju “vrh koplja” Moskve u regionu. Međutim, pokazalo se da su njihove kalkulacije pogrešne i dogodilo se ono što se dogodilo. Sada vojni savez između Azerbejdžana i Turske ima dominaciju u ovom regionu.

Također, pojedini kažu da je rat protiv Armenije uslijedio na zahtjev Rusije da se kazni Erevan, sa čime se teško složiti, jer vidimo kako se situacija u Nagorno-Karabahu promijenila. Više nema potrebe za ruskim mirovnim snagama na tom području, pa će najverovatnije napustiti region.

U Armeniji ne prestaju kritike na račun Rusije i postoji mogućnost da se ruske vojne baze povuku s armenske teritorije. Tu se onda nameće pitanje: ko će imati koristi od ovakvog razvoja situacije? Vidimo da je pobjednik Zapad, koji već dugo nastoji istisnuti Rusiju i protjerati je iz regiona.

U isto vrijeme, Moskva svoju ulogu u regionu ne vidi onakvom kakva je bila prije 20 godina, odnosno kroz raspoređivanje vojnih baza, već više kroz izgradnju višestranih odnosa sa zemljama regiona, posebno kako se povećava značaj Centralne Azije u svijetu. To se moglo uočiti i u kineskom prijemu lidera zemalja ovog regiona prije otprilike dva mjeseca. Sa njima se u New Yorku sastao i američki predsjednik Joe Biden, a isto je učinila i Evropska unija.

Sve jače tenzije i konfrontacija između Kine i Sjedinjenih Američkih Država sada su očiglednije nego ikad, pa su tako i stavovi centralnoazijskih zemalja postali predmet posebne pažnje. Zapad nije u stanju graditi svoje odnose sa zemljama ovog regiona bez izgradnje odnosa sa zemljama Južnog Kavkaza, prije svega s Azerbejdžanom.

Zapad sada može djelovati u Centralnoj Aziji oslanjajući se na Tursku, članicu Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i dugogodišnjeg partnera Evropske unije u regionu, a tursko-azerbejdžanska vojna alijansa bi osigurala političke i logističke temelje i elemente komunikacije za zapadne politike i poteze u centralnoj Aziji.

• Kako posljednje promjene na Južnom Kavkazu doprinose ulozi Turske u novom sistemu odnosa koji su počeli da se oblikuju na Južnom Kavkazu i Centralnoj Aziji?

– Neophodno je na početku istaći da je Armenija pokušala da bude oruđe koje je nekoliko zemalja nastojalo iskoristiti u geopolitičkim igrama protiv Turske.

Iako je Turska članica NATO-a i sastavni dio zapadne alijanse, istovremeno će biti prinuđena da vodi nezavisnu politiku prema Rusiji i Iranu, a uvjeren sam da će biti ista stvar i sa Kinom u bliskoj budućnosti.

Moramo uzeti u obzir da kada govorimo o tursko-azerbejdžanskom savezu, onda mislimo da su nastale nova situacija i činjenice. Organizacija turskijskih država (OTS) okuplja turkofone zemlje, a većina tih zemalja je iz Centralne Azije. Dakle, pred nama je nova geopolitička organizacija i grupa koja će odrediti tok situacije i budućnost regiona u narednim decenijama.

Želim skrenuti pažnju i na činjenicu da turkijski etnikum postoji i na granicama ovog regiona; prisutni su u Iranu, Afganistanu i samoj Rusiji, a to znači da će ovaj faktor postati jedan od najvažnijih elemenata političkih procesa u budućnosti.

• Kako onda komentirate nedavne iranske izjave, u kojima se upozorava na bilo kakve geopolitičke promjene na Južnom Kavkazu, iako je Teheran priznao suverenitet Bakua nad regijom Nagorno-Karabah?

– Kada Teheran kaže da se protivi promjeni granica, odnosno izazivanju geopolitičkih promjena, takav stav nije logičan, jer će se o pitanju demarkacije granice sa Armenijom razgovarati isključivo s Erevanom, a ne s Iranom ili bilo kojom drugom zemljom.

Također, moram naglasiti da se priča o demarkaciji granica sa Armenijom tiče četiri granice koje još uvijek nisu jasno i definitivno potvrđene od armenske strane, jer se ponekad govori o administrativnim granicama koje su postojale u trenutku raspada Sovjetskog saveza ili o onim koje su odobrene na konferenciji u Kazahstanu i slično.

Iran traži od nas da priznamo granice koje su postojale u doba Sovjetskog saveza, ali on sam do danas ne priznaje granice koje su utvrđene za Kaspijsko more, jer traži 20 posto njih, dok je ugovorom o demarkaciji bilo predviđeno da se Iranu dodijeli devet posto.

Zapravo, iza ovakvog iranskog stava kriju se strahovi od konačnog izlaska Rusije iz regiona, jer to otvara pitanje: ko će zamijeniti Rusiju, popuniti nastali vakuum i onda imati odlučujući utjecaj i moć?

Oni smatraju da takozvani “turski faktor” bilježi ubrzan rast. Ako strateški koridor Zangezur postane dio Azerbejdžana, utjecaj Turske u Centralnoj Aziji će se po prirodi stvari povećati. Dakle, ovdje se govori o dugoročnim geopolitičkim planovima Teherana, ništa više.

Iran također ima velikih problema. Da, oni mogu prijetiti, ali ne mogu ništa uraditi, jer su svjesni da – prema podacima američkih obavještajnih službi – u ovoj regiji (unutar Irana) živi oko 35 miliona pripadnika turkijskog naroda Azerbejdžanaca, pa kako Iran može voditi rat protiv Azerbejdžana ili Turske, u vrijeme kada ljudi azerbejdžanskog porijekla čine polovinu stanovništva zemlje i polovinu iranskih oružanih snaga.

Na osnovu toga vidimo da iranske prijetnje nisu ništa drugo nego propaganda. Osim toga, svjesni su da ćemo, ako nastave vršiti pritisak na nas, mi zauzvrat ojačati naše odnose sa svim iranskim protivnicima. Kao što znate, Iran ima mnogo protivnika u regionu. Postoji mogućnost da nam se u tom kontekstu pridruže zemlje poput Izraela, Pakistana i Afganistana koje imaju brojne probleme s Iranom.

• Što se tiče Izraela, kako se može objasniti ovako jak odnos koji imate s tom državom, do te mjere da pojedini opisuju Azerbejdžan kao ‘vrh koplja’ Izraela? Nisu li vam odnosi s Teheranom korisniji zbog ideološke dimenzije, susjedskih i ekonomskih odnosa?

– Prvo, moram istaknuti da Azerbejdžan uvijek naglašava da njegova teritorija neće biti polazna tačka za prijetnje bilo kojoj zemlji, ali ako nas neko napadne, pozvat ćemo prijateljske zemlje, odnosno sve koji nam mogu pružiti pomoć.

Azerbejdžan tradicionalno ima dobre odnose s Izraelom, jer je u davna vremena postojala jevrejska država Hazara, a Azerbejdžan je bio u njenom sastavu i smatra se jednom od zemalja koje kroz svoju historiju nisu bilježile slučajeve antisemitizma. U tom smislu, imamo koristi od takvih odnosa u jačanju naših odbrambenih sposobnosti i suočavanju s prijetnjama kojima bismo mogli biti izloženi.

Imamo skladnu saradnju s Izraelom, a naša vanjska politika je istovremeno zasnovana na principu da odnosi Azerbejdžana s Tel Avivom ne smiju štetiti njenim odnosima s arapskim zemljama i vjerujem da dobro uspostavljamo tu ravnotežu u odnosima.

Reći ću iskreno: Izrael nikada nije tražio od nas ništa što bi moglo štetiti našim relacijama s arapskim zemljama, s kojima imamo veoma dobre odnose.