Kako rat i izraelska blokada utječu na mentalno zdravlje palestinske djece

Piše: Indlieb Farazi Saber

Djeca Pojasa Gaze vrlo dobro znaju šta je patnja. Od rođenja žive pod djelimičnom izraelskom blokadom, siromaštvom i nasiljem.

A sada, s eskalacijom izraelske ofanzive i potpunom blokadom nakon raketnih i kopnenih napada Hamasovih boraca, njihova će se patnja vjerovatno samo pogoršati.

Dr. Iman Farajallah, psihologinja iz Sjedinjenih Američkih Država i dr. Mamoun Mobayed, psihijatar iz Katara, imaju veliko iskustvo u istraživanju trauma iz djetinjstva i pružanju pomoći u njima.

Al Jazeera je s njima razgovarala o izraelskom ratu protiv Hamasa i njegovom utjecaju na mentalno zdravlje djece u Pojasu Gaze.

Evo što trebate znati o traumama s kojima se nose djeca u Gazi:

Kako život u Pojasu Gaze utječe na mentalno zdravlje djece?

Farajallah, rođena i odrasla u Gazi prije nego što se preselila u Kaliforniju prije dva desetljeća, iz prve ruke zna kako je živjeti pod “izraelskom okupacijom”.

“Zato sam postala psihologinja, kako bih pomogla drugima koji žive s traumom”, rekla je.

U istraživačkom radu koji je Farajallah objavila prošle godine o utjecaju rata na palestinsku djecu, otkrila je da djeca koja prežive ratove ne izlaze nepovrijeđena i mogu platiti visoku cijenu psihološki, emocionalno ili bihevioralno.

Njezino istraživanje pokazalo je da 95 posto djece iz Pojasa Gaze pokazuje simptome tjeskobe, depresije i traume.

“Gledaju kako im ubijaju članove porodica, susjede i prijatelje, to kod njih izaziva bijes i frustraciju, skloni su biti agresivniji i pate od depresije, anksioznosti i kontinuiranog traumatskog stresnog poremećaja”, rekla je.

Sada specijalizirana za liječenje trauma kod izbjeglica i manjinskih grupa, Farajallah se vraća u Gazu “što je češće moguće” i svjedoči kako traume iz djetinjstva ostaju s djecom u tinejdžerskoj dobi.

Prisjetila se kako je nedavno upoznala dvije djevojčice, 14-godišnjakinju koja sjedi sa svojom četverogodišnjom sestrom u krilu, a koje su izgubile dom i sve članove porodice u izraelskom napadu 2014. godine.

“Nikada neću zaboraviti. Četrnaestogodišnjakinja sebe nije čak ni smatrala djetetom, bila je prisiljena na brižnu ulogu jer nije imala drugog izbora”, rekla je.

Farajallah je rekla da joj je starija sestra rekla: “Kada hodam ulicom, ljudi uvijek pričaju o tome kada dolazi sljedeći rat”, a zatim je, pokazujući na svoju bebu, upitala: “Kako ćemo zaštititi ovu djecu?”

“To je utjecaj rata na Gazu”, rekla je Farajallah.

Kakav učinak imaju siromaštvo i loša infrastruktura?

“Oni ne žive tipične živote djece”, rekla je Farajallah.

Mnoga djeca u Gazi ne mogu redovno pohađati školu zbog vojnih akcija i imaju ograničen pristup osnovnim školskim sredstvima, rekla je.

Prema ženevskom Euro-Med Human Rights Monitoru, Gaza se bori sa stopom nezaposlenosti od 47 posto, ali sumorna budućnost s kojom se djeca suočavaju nije toliko štetna za njihovu motivaciju da postignu uspjeh u školi kao drugi uvjeti.

“Obrazovanje je vrlo važno u palestinskoj kulturi, bilo da postoje izgledi za posao ili ne”, rekla je Farajallah. “Ali s malo hrane, djeca su pothranjena, a dronovi koji zuje iznad njih 24 sata dnevno utječu na njihov san, ne mogu se koncentrirati, njihovo djetinjstvo je uništeno.”

Koje još traume izaziva rat?

Dijete izloženo ratu može unijeti traumatičan element u igru i razgovor, rekla je Farajallah.

Farajallah je posmatrala djecu kako igraju igre u kojima su „učestvovali izraelski vojnici i Palestinci“ i usporedila to s djecom na Zapadu koja se igraju “Kauboja i Indijanaca”.

“Ovdje drže palice i zamišljaju da drže oružje”, rekla je.

Neki pak pokazuju nezainteresiranost za svakodnevni život, povlače se u sebe, dok se drugi ponašaju asocijalno. Svako dijete traumu prikazuje na svoj način.

“Jedan dječak kojeg sam upoznala, od devet godina, rekao mi je da kada čuje bombu odjuri kući i zavali se ispod pokrivača. To je učinio u nadi da ga niko neće vidjeti i da ga neće bombardirati”, rekla je.

Neki mogu pokazati nemir, nazadovanje ili nasilno ponašanje.

“Drugi možda neće htjeti ispustiti svoje majke iz vida, neće čak ni izaći iz sobe da odu u kupaonicu ili kuhinju bez svojih majki, a ja ovdje govorim o tinejdžerima”, kaže Farajallah.

Dr. Mamoun Mobayed, psihijatar konsultant i direktor liječenja i rehabilitacije u Katarskom centru za bihevioralno zdravlje, rekao je da ratni uvjeti progone djecu dok spavaju.

“Noćne more se često doživljavaju, a neki dožive mokrenje u krevet zbog noćnih mora”, rekao je.

Postaju li djeca s vremenom imuna na ova stanja?

Mobayed, koji je od 2002. putovao u okupiranu Palestinu kao volonter u Katarskom društvu Crvenog polumjeseca, rekao je da “ljudi ne postaju imuni na traume i smrt”.

“Mogu doći do stanja naučene bespomoćnosti. To je stanje očaja u kojem postoji spoznaja da je sve što rade neučinkovito, ne mogu pobjeći od situacije, zarobljeni su“, rekao je Mobayed. “Ironično, ovaj je fenomen otkriven kada su se psiholozi bavili jevrejskim narodom u nacističkim koncentracijskim logorima.”

Farajallah se slaže i kaže da je teško postati desenzibiliziran na teška stanja koja još uvijek traju.

“Ne možete postati imuni na nedostatak vode ili hrane na stolu. To je sada realnost.”

​Kako će ova trauma utjecati na njihovu budućnost?

“Trauma utječe na kognitivno ponašanje, utječe na funkcioniranje, kako to možemo potpuno zanemariti? Život u ratnoj zoni, generacijama će utjecati na vas”, rekla je Farajallah, dodajući da će nasilni odgoj dovesti do više nasilja.

“Ne govorimo o pojedincima koji ovdje žive u mirnom, zdravom okruženju. Kad toj djeci ukradete nadu, ukradete im sredstva za život i djetinjstvo, šta očekujete da će proizvod biti?”

Mobayed, koji ima desetljeća iskustva u radu s ljudima pogođenim ratom, raseljavanjem i traumom, rekao je da je svjedočio obrascu transgeneracijske traume.

“Trauma se, nenamjerno, prenosila s jedne generacije na drugu. Nisu imali vremena za kognitivno-emocionalnu obradu, za samoizlječenje i tako se ciklus nastavlja”, rekao je.

“To je alarmantno jer znači da će na horizontu biti više nasilja, a ne manje.”

Može li se trauma povezana s ratom ikada poništiti?

“Iz vlastitog iskustva, rekao bih ne”, rekla je Farajallah. “Ali možemo raditi na tome da popravimo dio štete, razvijemo prihvatanje, izgradimo otpornost i nastavimo sa životom.”

Govoreći iz ličnog iskustva, Farajallah je rekla da joj je ratna trauma ostala do danas. Prošlo je 20 godina otkako je Farajallah napustila Gazu, a ona još uvijek ne može podnijeti gledanje vatrometa. Zvukovi je vraćaju životu u Gazi kada je bila napadnuta.

“Rješenje se ne nalazi u psihologiji – jedino rješenje je mirno političko rješenje za rješavanje pitanja Palestine”, rekla je.

“Mi smo ljudi i kao i svi ostali želimo imati zdrave porodice i zajednice u kojima možemo ponovno uživati u životu.”