Krizna svjetska žarišta u 2023: Gdje prijete ratovi?

Za mnoge zapadne lidere ruska invazija na Ukrajinu trenutno je ključna kriza u svijetu, što je, naravno, opravdano budući da se radi o otvorenom ratu u Evropi koji je doveo do novih strategija evropskih država i zbližavanja tranatlantskog saveza. S druge strane, ovaj rat doveo je do drugih kriza širom svijeta. Dodatno, globalno trenutno postoje žarišta koja prijete da se (ponovo) pretvore u ratove.

Američko Vijeće za vanjske odnose (CFR) objavilo je svoje godišnje istraživanje koje uključuje više od 500 američkih zvaničnika i akademika o tome koji će događaji ove godine, prema njihovom mišljenju, vjerovatno utjecati na američke interese. Rezultati se sortiraju u tri grupe potencijalnih kriznih žarišta, barem iz ugla Washingtona.

U izvještaju se primjećuje da je prvi put od 2008, kada se počelo raditi ovakvo istraživanje, isključena “mogućnost da strana teroristička organizacija” izvede napade na SAD ili njegovog saveznika, te se zaključuje da je iz perspektive učesnika istraživanja “era 11. septembra završena”. Prema ovom istraživanju, ključna žarišta u 2023. uključuju krizu oko Tajvana, eskalaciju rata u Ukrajini, nestabilnost u Rusiji, razvijanje nuklearnog oružja u Iranu i Sjevernoj Koreji.

Također, mnoge međunarodne organizacije objavile su svoje izvještaje o potencijalnim krizama ove godine. Međunarodni komitet spasa (IRC) i ove godine je objavio listu humanitarnih kriza za koje postoji opasnost da se još više pogoršaju. Dodatno, Međunarodna krizna grupa, transnacionalna neprofitna, nevladina organizacija, objavila je izvještaj o potencijalnim kriznim žarištima u 2023. Slijedi njihov pregled.

Ukrajina

Prošle godine u ovo vrijeme svi su se pitali da li će ruski predsjednik Vladimir Putin zaista izvršiti invaziju na Ukrajinu, nakon dugog gomilanja vojnih snaga i opreme na njenoj granici i upozorenja američkih obavještajnih službi.

Rat koji je počeo krajem februara 2022. još traje, a Moskva nije uspjela ono što je očekivala da će uraditi brzo – svrgnuti vlasti u Kijevu i postaviti proruski režim. Za sada, Ukrajina se uglavnom odupire ruskim napadima, zahvaljujući otporu Ukrajinaca i zapadnoj pomoći. Međutim, nakon gotovo godinu dana borbi, kraj rata se ne nazire.

Za sada, malo toga ukazuje da će se rat uskoro završiti, a nijedna strana nije zainteresirana za istinske pregovore. Moskva još zahtijeva da Kijev kapitulira, proglašavajući ukrajinsku vladu nacističkom. Zapad ne posustaje u svojoj jedinstvenoj podršci Ukrajini, a najbolji dokaz za to je posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Bijeloj kući krajem prošle godine. Nuklearna prijetnja je još tu, ali analitičari smatraju da Putinu to ne bi donijelo pobjedu u ratu, nego samo veći sukob sa NATO-om. Ipak, upozoravaju da se ta opcija ne može isključiti.

Tajvan

Iako se procjenjuje da je malo vjerovatno da će ove godine doći do sukoba oko Tajvana, taj otok ostaje ključno žarište, dok SAD nastavlja provođenje svog cilja osiguravanja primata u regiji, a Kina ne odustaje od svoje politike ujedinjenja. Kineski predsjednik Xi Jinping ponovio je prošle godine da će Tajvan ujediniti sa Kinom ako treba i silom.

SAD procjenjuje da je Xi postavio 2027. godinu kao rok kada će Peking biti vojno sposoban da preuzme Tajvan. Washington ostaje vjeran svojoj politici “strateške neodređenosti” prema kojoj nije jasno da li bi se SAD vojno umiješao u slučaju takvog scenarija.

Tenzije su se povećale prošle godine kada je predsjedavajuća Predstavničkog doma SAD-a Nancy Pelosi posjetila Taipei, što je Peking shvatio kao provokaciju te održao vojnu vježbu oko Tajvana i poslao ratne brodove i avione u Tajvanski moreuz. Fokus SAD-a na Kinu sve je veći, a u tome postoji dvostranačko slaganje u Washingtonu – i Bidenova administracija i Kongres vjeruju da je američka sposobnost odvraćanja kineske invazije smanjena.

Međutim, analitičari procjenjuju da Kina neće uskoro izvršiti invaziju na Tajvan, pogotovo ne nakon jedinstva Zapada protiv Rusije, a Peking je, smatraju, zasigurno iskalkulirao sve vojne i ekonomske rizike takve operacije. SAD u međuvremenu pokušava da osnaži odbrambene kapacitete Tajvana kako bi odvratio Peking od akcije.

Ipak, ako Kina smatra da suzdražavanje od napada daje prostora SAD-u i Tajvanu da steknu uvjete za trajno odvajanje otoka, onda će njene kalkulacije više ići ka ratu. Čini se da je Biden ovoga svjestan, te je rekao Xiju tokom susreta na sastanku G20 u novembru da politika SAD-a ostaje nepromijenjena. Kineski predsjednik je uzvratio da Peking nastavlja da teži ka mirnom ujedinjenju. Ovo je bitno ako se ima u vidu i da je Kevin McCarthy rekao da će posjetiti Tajvan ako naslijedi Pelosi na mjestu predsjedavajućeg Predstavničkog doma SAD-a, što bi moglo ponovo povećati tenzije.

Armenija i Azerbejdžan

Utjecaj rata u Ukrajini pogotovo se osjeti na jugu Kavkaza. Dvije godine nakon što je posljednji rat oko Nagorno-Karabaha završen, čini se da Armenija i Azerbejdžan idu prema novom rastu tenzija. U posljednjim borbama 2020, koje su trajale šest sedmica, ubijeno je više od 7.000 vojnika. Rusija je na kraju posredovala u primirju. Procjenjuje se da armenska vojska još nije obnovila svoje snage i zalihe oružja, jer je njena saveznica Rusija ‘zauzeta’ invazijom na Ukrajinu.

Istovremeno, Turska je podržavala azerbejdžanske snage koje su sada bolje opremljene. Povećana potražnja Evrope za azerbejdžanskim gasom također je ohrabrila Baku. Također, azerbejdžanske snage su u martu i augustu zauzele još teritorije na Nagorno-Karabahu, dok su u septembru osvojile i određenu teritoriju koja pripada Armeniji.

Rat u Ukrajini je smanjio šanse za mirovne pregovore, jer je Moskva tradicionalno tu igrala posrednika. Ukrajina sada gleda na svaki pokušaj evropske diplomatije kao potez da se smanji ruski utjecaj u toj regiji. Zbog toga postoje dva nacrta mirovnih sporazuma, jedan koji je pripremila Rusija a drugi koji su kreirale Armenija i Azerbejdžan uz podršku Zapada. Prema stručnjacima, najgori scenarij bi bio da ovi razgovori nigdje ne odvedu te da se odbace oba sporazuma, a Azerbejdžan uzme teritoriju silom.

Iran

Masovni antirežimski protesti, obračunavanje sa demonstrantima i pogubljenja, te naoružavanje Rusije, ostavilo je Teheran više izoliranim nego ikada u momentima kada propadaju pokušaji obnavljanja nuklearnog sporazuma. Deseci hiljada mladih ljudi izlaze na ulice nakon što je u septembru u pritvoru preminula djevojka Mahsa Amini koju je privela policija za moral zbog navodnog neprikladnog nošenja marame. Iranska vlada je ubila stotine ljudi te izvela pogubljenja demonstranata. Hiljade ljudi je zatvoreno, a Teheran je optužio strane službe za poticanje protesta.

S druge strane, pregovori o oživljavanju nuklearnog dogovora iz 2015. zastali su, dok su se nuklearne sposobnosti Teherana razvijale su se tokom proteklih godina, kao i kapacitet za obogaćivanje uranija. Istovremeno, Teheran je ograničio pristup svojim nuklearnim kapacitetima za inspektore Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Također, ove godine ističe rok naveden u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a koja je usvojena 2015, a prema kojoj se Iranu zabranjuje izvoz raketa sa dometom većim od 300 kilometara do oktobra 2023. To je pogotovo značajno u kontekstu rata u Ukrajini, i već postojeće isporuke iranskih dronova Rusiji za borbe. Kako procjenjuju stručnjaci, jedina opcija Zapada je da ukine ovaj rok sa sankcijama UN-a Iranu, što će vjerovatno dovesti do povlačenja Irana iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, što bi možda SAD-u i Izraelu bio potencijalni razlog za sukob. U tom kontekstu, za Zapad je bitno da za sada drži diplomatiju otvorenom, iako su zapadne zemlje svjesne da daju legitimitet iranskom režimu razgovarajući s njim u jeku masovnih protesta i isporuke oružja Rusiji.

Jemen

Rat u Jemenu traje već osam godina. Primirje iz aprila, između pobunjenika Husija i međunarodno priznate vlade koju podržavaju Saudijska Arabija i UAE, prekinuto je u oktobru. Velike borbe nisu nastavljane, ali obje strane se pripremaju da ponovo ratuju.

U novembru 2021, činilo se da Husi koji kontroliraju većinu sjeverozapada zemlje pobjeđuju u ratu. Da su uzeli grad Marib i obližnja naftna i gasna postrojenja, to bi vjerovatno značilo njihovu pobjedu. Međutim, to su spriječile snage povezane sa UAE-om koje su zauzele ovo strateško mjesto u januaru prošle godine. Husi su odgovorili prekograničnim napadima na UAE i Saudijsku Arabiju.

Onda je ukrajinski rat izazvao svjetsku nestašicu hrane i goriva što je utjecalo na obje strane i otvorilo prostor za mirovne pregovore. U aprilu je UN proglasio dvomjesečno primirje između jemenske vlade i Husija, a Rijad je to podržao. Nekoliko dana kasnije, Abdrabbuh Mansur Hadi odstupio je sa mjesta predsjednika a zamijenjen je predsjedničkim vijećem od osam članova (PLC) koje su izabrali Saudijska Arabija i UAE.

Nakon dva produženja, pregovori koje je vodio UN o još jednom produženju primirja propali su u oktobru, zbog zahtjeva Husa da vlada osigura i pobunjeničkim borcima plate. Međutim, borbe su uglavnom stale i bez primirja, ali tenzije rastu. Husi su pokrenuli akcije na gasnu i naftnu infrastrukturu, zbog čega je došlo do zastoja u izvozu nafte i samim tih u prihodima. Prema izvještajima, obje strane nagomilavaju snage i vojnu opremu na ključnim prvim linijama te je rizik od obnove rata ogroman.

Etiopija

Jedan od najsmrtonosnijih ratova u 2022, koji se odvijao u regiji Tigraya, za sada je stao. Vlada etiopskog premijera Abiy Ahmeda i pobunjenička Narodna oslobodilačka fronta Tigraya (TPLF), koja je dominirala političkom scenom decenijama prije nego što je Abiy uzeo vlast 2018, potpisali su sporazum u novembru. Međutim, primirje ostaje krhko jer je ključno pitanje neriješeno, a to je da li će se snage iz Tigraya razoružati te da li će predsjednik Eritreje Isaias Afwerki, čija se vojska borila uz etiopske snage, povući svoje vojnike na međunarodno priznatu granicu.

Borbe su počele krajem 2020. kadu su snage Tigraya zauzele niz vojnih baza u regiji. Tokom dvije godine sukoba, bilo je nekoliko primirja da bi se borbe ponovo rasplamsale u augustu prošle godine.

Postoje procjene da je do tada poginulo 600.000 civila. Sve strane u ratu su optužene za zločine, kao i za seksualno nasilje, dok je vlada u Etiopiji držala Tigray pod opsadom, ostavljajući građane bez struje, telekomunikacija, hrane, lijekova i drugih potrepština.

Stručnjaci smatraju da je mirovni sporazum bila pobjeda za Abiya. Lideri u Tigrayju pristali su na ponovno uspostavljanje federalne vlasti i razoružavanje u roku jednog mjeseca. Etiopske vlasti su obećale da će ukinuti blokadu i odluku da se TPLF proglasi terorističkom organizacijom. Od tada primirje traje, ali se nije desilo razoružavanje TPLF-a ni povlačenje etiopskih snaga te rizik od ponovnog sukoba još uvijek postoji.

Haiti

Otkako je 2021. ubijen predsjednik Jovenel Moise, Haiti je pogođen političkim krizama i nasiljem bandi. Javne službe su se urušile, a zemljom se širi kolera.

Ariel Henry, prelazni premijer koji je uzeo vlast nakon ubistva predsjednika, ima podršku stranih sila ali ne i ljudi u zemlji, a suprotstavila mu se i grupa opozicionih političara i predstavnika civilnog društva. Henry je trebao provesti tranziciju Haitija kroz izbore, ali se glasanje nije desilo.

Stotine bandi kontroliraju više od polovine zemlje. One blokiraju ceste i provode teror, uključujući silovanja i prijetnje djeci. Bande na Haitiju postoje već decenijama i često su povezane sa političarima, ali sada je nasilje učestalije. Prošle godine, u borbama bandi je ubijeno više od 200 ljudi u jednoj sedmici. Nakon toga, Henry je određenim političkim potezima doveo do porasta cijena goriva što je izazvalo masovne proteste kojima su se bande pridružile.

Neke od njih su čak zauzele glave naftne terminale, ostavljajući zemlju bez goriva. Rezultat ovakve situacije je humanitarna katastrofa, a polovina populacije od 4,7 miliona ljudi suočena je sa glađu. Nedostatak čiste vode doveo je do širenja kolere. Svjetska zdravstvena organizacija saopćila je da je u zemlji zabilježeno više 13.000 slučajeva krajem prošle godine, sa gotovo 300 smrtnih slučajeva, a procjenjuje se da je taj broj i veći.

Zbog ovih problema, Henry je u oktobru pozvao na stranu vojnu podršku, međutim to je teško izvodivo zbog uloge bandi i protivljenja opozicije, ali i zbog toga što nijedna strana zemlja nije voljna da pošalje svoje snage. SAD i Kanada su uvele neke sankcije određenim političarima povezanim sa bandama.

DR Kongo

Borbe pobunjeničke grupe M23, za koju UN smatra da je podržava Ruanda, na istoku Demokratske Republike Kongo dovele su do toga da su desetine hiljada ljudi napustile svoje domove, a nemiri prijete da se razviju u veći regionalni posrednički rat. Grupa M23 uključuje bivše vojnike DR Konga, od kojih su mnogi Tutsiji, a opet se pojavila dobro naoružana i organizirana nakon što se povukla 2013.

Vlada DR Konga pokušava da ponovo uspostavi vlast na istoku zemlje, gdje su stacionirane i neke druge pobunjeničke grupe, uključujući one iz susjednih zemalja. Prošle godine je DR Kongo čak pozvao vojsku Ugande da se bori protiv pobunjeničke grupe iz te zemlje koja je povezana sa ISIL-om. Također su odobrene i operacije snaga Burundija na tlu DR Konga. S druge strane, UN optužuje Ruandu da podržava pobunjenike kako bi došla do resursa DR Konga, iako lideri iz Ruande odbacuju takve tvrdnje.

Situacija se dodatno usložnjava kada se uzme u obzir da se ove godine održavaju izbori u DR Kongu, ali ne i na istoku zemlje, što bi moglo dovesti do osporavanja rezultata i većih tenzija. UN ima oko 14.000 pripadnika mirovnih snaga u zemlji, ali se oni ne suprotstavljaju pobunjenicima i nisu popularni među stanovnicima. Lokalno stanovništvo se nada pomoći Kenije koja s druge strane želi da uključi M23 u diplomatske razgovore. Ako to ne uspije, onda će biti uključena u nešto što prijeti da postane regionalni sukob, zbog prisustva toliko snaga drugih zemalja na istoku Konga.

Regija Sahela

Nemiri u Burkini Faso, Maliju i Nigeru se nastavljaju, a zapadne zemlje koje su bile uključene u smirivanje situacije nisu adekvatno odgovorile na državne udare u ovim državama, smatraju analitičari.

Procjenjuje se da oružane grupe kontroliraju 40 posto teritorije Burkine Faso. U borbama su ubijene hiljade ljudi a gotovo dva miliona je raseljeno. Prošle godine u zemlji su se desila dva državna udara. Također, u Maliju su se desila dva udara u 2020. i 2021, a na sjeveru zemlje se odvijaju borbe između boraca povezanih sa ISIL-om i Al-Kaidom, koji se bore jedni protiv drugih, dok istovremeno traju sukobi sa Tuarezima, zajednicom koja se proteže i izvan Sahela. U centralnom dijelu zemlje se dešavaju druge borbe – snage Malija zajedno sa plaćenicima Wagner grupe borbe se protiv drugih oružanih boraca, a obje strane krše ljudska prava.

Situacija u Nigeru je malo bolja, a vlada je tamo uspjela uključiti pobunjenike u regularne snage ili je odbila da ih naoruža. Međutim, i u toj zemlji se desio državni udar 2021, ali ga je predsjednik Mohamed Bazoum uspio preživjeti. Ipak, hapšenja vojnih komandanata mogu dovesti do razdora i neprijateljstva vojske.

Nakon francuske intervencije u Maliju 2013, Zapad sada želi spriječiti širenje boraca prema Gvineji. Istovremeno, prisustvo Wagner plaćenika je sve veće, a ruski utjecaj se širi i putem dezinformacija. Zbog toga se neki lideri u ovim zemljama okreću Moskvi, što zasigurno ne odgovara Zapadu.