Koliko života može spasiti politika samo ako se dogovori
Bolesnicima sa zapada Bosne i Hercegovine najbliži interventni kardiološki centar udaljen je 320 kilometara, što je predaleko da se na vrijeme djeluje i spriječi smrt u mnogim slučajevima.
Infarkt srca je najsmrtonosnija bolest u svijetu. Statistika kaže da godišnje od akutnog infarkta umre skoro deset miliona ljudi, što ga stavlja na prvo mjesto po pojedinačnom uzroku smrti u svijetu. Radi se o izuzetno smrtonosnoj bolesti što podrazumijeva da se prema njoj treba ophoditi vrlo ozbiljno.
U Bosni i Hercegovini infarkt srca je prvi na listi smrtnosti, a kardiovaskularne bolesti učestvuju sa preko 55 posto od ukupne smrtnosti što znači da svaka druga osoba koja umre u BiH, umrla je smrću koja je uzrokovana kardiovaskularnim bolestima. Navedeno upućuje na potrebu ozbiljnog ophođenja prema ovom problemu.
Nažalost, zdravstveni sistem u BiH ima puno propusta i nedostataka, zbog čega nije adekvatno odgovorio na ovo pitanje.
Predaleko da bi se spasili
U najtežem položaju su bolesnici iz Unsko-sanskog kantona, gdje još uvijek ne postoji interventni kardiološki centar, a najbliži takve vrste udaljen je 320 kilometara što je predaleko da se na vrijeme djeluje i spriječi smrt u nekim slučajevima.
“Prema kardiološkim smjernicama, određena područja moraju imati interventni kardiološki centar u kojem se mora raditi koronografija, dijagnostička metoda putem koje se dijagnosticira stanje na arterijama srca, da li su sužene ili su začepljene i da se tu vrši implantacija stentova, odnosno da se omogući nesmetani protok krvi kroz arterije srca. Nažalost, imamo nekoliko područja u Bosni i Hercegovini koji nisu adekvatno pokriveni ovim centrima, a jedno od tih područja je Unsko-sanski kanton”, kaže dr. Elmir Jahić, jedan od najeminentnijih interventnih kardiologa u Bosni i Hercegovini i regiji, te profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli i direktor Medical Institute Bayer.
To je, kaže, civilizacijsko dostignuće putem kojeg bi se stanovnicima tog dijela Bosne i Hercegovine učinio dostupnim interventni kardiološki centar kako bi se spasili ljudski životi i smanjila invalidnost kod te vrste pacijenata.
“Mi u velikoj mjeri zbrinjavamo pacijente sa Unsko-sanskog kantona u našoj bolnici Medical Institute Bayer i to radimo vrlo kvalitetno. Međutim, postoje određena stanja gdje je neophodno i vrlo bitno da se to uradi na vrijeme i u što kraćem vremenskom roku od nastanka infarkta srca. Nadam se da će u narednom periodu doći do otvaranja interventnog kardiološkog centra u Bihaću i da će se na taj način podići nivo zdravstvene usluge u tom dijelu Bosne i Hercegovine”, kaže dr. Jahić
Dodaje kako otvaranje takve vrste centra, pored finansijskih sredstava, zahtjeva pozitivan odnos svih onih koji su involvirani u taj proces, a ono što je posebno bitno, ističe dr. Jahić, neophodno je medicinsko osoblje, prije svega interventni kardiolozi i iskusni medicinski tehničari koji taj projekat mogu iznijeti na kvalitetan način.
Uvijek neko ili nešto koči
U Unsko-sanskom kantonu imaju različita mišljenja. Dok se Muris Halkić, ministar zdravstva, i Hajrudin Havić, direktor Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, slažu oko realizacije koja je, tvrde, moguća samo kroz Zakon o javno-privatnom partnerstvu, Almin Handanagić, specijalista interne medicine i subspecijalista kardiolog, koji je i zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona, smatra da se projekt može realizirati vlastitim sredstvima i onim dobijenim sa federalnog nivoa vlasti.
“Smatram da ova priča ne mora čekati projekat javno-privatnog partnerstva da bi je realizirali jer kroz sredstva Zavoda zdravstvenog osiguranja i Vlade Unsko-sanskog kantona te Vlade Federacije BiH koja je po Zakonu o konsolidaciji zdravstvenih ustanova izdvojila 18 miliona konvertibilnih maraka (oko devet miliona eura) za Kantonalnu bolnicu, to se može realizirati. Upravo iz tih sredstava je moguće izdvojiti tri miliona maraka (1,5 milion eura) za Kat Lab gdje bi se vršila koronarografija i ne treba nam uplitanje privatnog sektora u tom dijelu”, mišljenja je dr. Handanagić.
Prostor i opremu mogu finansirati vlastitim sredstvima kaže, a stručnom kadru treba omogućiti dobru finansijsku podlogu koja bi ih motivisala da rade u Bihaću jer je to težak posao koji iziskuje mnoštvo izdvajanja vremena i truda.
Kantonalna Vlada je imenovala radno tijelo koje će raditi na pripremi dokumentacije i svega onog što je potrebno za raspisivanje javnog poziva kako bi se javili potencijalni partneri. Cilj je da se napravi jedan tim koji će raditi na stvaranju pretpostavki da u okviru Kantonalne bolnice građani mogu dobiti usluge iz interventne kardiologije i radio-terapije.
“Mi očekujemo i nadamo se da će Kantonalna bolnica u skorije vrijeme raspisati javni poziv kada je u pitanju interventna kardiologija, a ono što mi kao Ministarstvo sa svoje strane planiramo uraditi i već provodimo neke aktivnosti u tom pravcu, jeste da ćemo pomoći da se u okviru Kantonalne bolnice izgradi dodatni objekat u svrhe smještaja interventne kardiologije”, kaže Muris Halkić, ministar zdravstva Unsko-sanskog kantona, te dodaje kako se, prije svega, politika mora odrediti i postići konsenzus oko ovog pitanja.
Osnovni problem su kadrovi
Hajrudin Havić je aktuelni direktor Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću i kada je u pitanju volja i htjenje menadžmenta ove ustanove kaže da je ona neupitna, ali kako jedna narodna poslovica kaže: želje su jedno, mogućnosti su drugo.
“Ovdje je osnovni problem kadar. Nama treba određeni vremenski period da educiramo kadar, trebaju nam mladi ljudi koji će to raditi. Mi smo ovaj problem aktualizirali u mom prvom mandatu za vrijeme Vlade premijera Hamdije Lipovače, pa je i dr. Dervišević, koji je iza toga bio direktor, nešto pokušavao uraditi po tom pitanju. Svi smo nailazili na zid i nismo mogli ići dalje u realizaciji jer je glavni problem kadar”, smatra Havić.
Dodaje kako je jedini način da se ovaj problem riješi, kroz sistem javno-privatnog partnerstva u smislu da partner koji bude dio ovog projekta, nema zakonskih niti finansijskih prepreka za dovođenje gotovog kadra.
“Mi ne možemo dovesti ljekare sa strane da rade kod nas jer ljudi neće da rade za plaće koje mi nudimo. Radi se o dvostruko većim sredstvima, a mi to ne možemo realizirati zbog kolektivnog ugovora i zakona koji nas u svemu tome obavezuje. Ali kada bi te usluge radio privatnik, on bi putem slobodne pogodbe dogovarao usluge sa ljekarom koji će taj posao raditi i mi tu nemamo obaveza”, pojašnjava direktor Havić.
U tom kontekstu je bilo određenih razgovora s ljudima iz Tuzle, koji za Unsko-sanski kanton već rade procedure stentiranja i kardiohirurške operacije ali oni, ističe ministar Halkić, trenutno nisu u mogućnosti da idu u ovu priču s obzirom da ni sami nemaju dovoljan broj ljekara koje bi poslali u Bihaću.
“U interventnom kardiocentru morali bi konstantno da budu prisutna dva ljekara koja bi to radila. Dakle, Vlada Unsko-sanskog kantona bi finansirala izgradnju objekta unutar Kantonalne bolnice, a kroz sistem javno-privatnog partnerstva bi se definisali detalji od toga ko bi osigurao prostor, u ovom slučaju to smo mi, a ko bi obezbjedio opremu i ko bi osigurao kadar. Osim toga bi se definisalo kako će se troškovi dijeliti i konačno u kojem omjeru će ko učestvovati u dobiti”, kaže ministar Halkić.
Godišnje izgube deset miliona
Značaj otvaranja ovakvog centra za Unsko-sanski kanton u finansijskom smislu je ogroman, o čemu svjedoče i finansijski troškovi koji se na godišnjem nivou izdvoje samo za prijevoz osoba koje zbog kardiovaskularnih problema moraju ići na dijagnostiku i liječenje van kantona.
“Kada sam bio direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona, uradili smo analizu putnih troškova za kardiološke pacijente koji se upućuju u kliničke centre radi daljnih tretmana koronografije, ugradnje stentova i sl. Utvrdili smo da je samo za period 2014-2018. godine, potrošeno 1,6 miliona konvertibilnih maraka (800.000 eura), a troškove zahvata finansira Federalni fond solidarnosti. Dakle, naš kanton je tokom proteklih osam godina potrošio 3,2 miliona konvertibilnih maraka (1,6 miliona eura) samo za troškove prijevoza kardioloških pacijenata”, ističe dr. Handanagić.
Da Unsko-sanski kanton tokom godine izgubi ogromna finansijska sredstva zbog nepostojanja centra ovakve vrste, potvrđuje i direktor bolnice Havić. On smatra da viši nivoi vlasti, iako nemaju zakonske obaveze da pomognu, imaju određene ingerencije u cijeloj priči.
“Mi smo jedan od kantona koji ima najveći broj kardioloških pacijenata i troškovi koje naš Kantonalni zavod izdvaja su ogromni. Radi se o deset miliona konvertibilnih maraka (pet miliona eura) sredstava koja se godišnje potroše za to”, pojasnio je direktor Havić.
A dok se u Unsko-sanskom kantonu ne dogovore kako da krenu u realizaciju projekta izgradnje i otvaranja interventnog kardiološkog centra, pacijenti koji dožive infarkt srca još uvijek će se liječiti zastarjelim metodama razbijanja ugrušaka u srčanim arterijama i nadati se da će im sudbina biti naklonjena u pogledu šansi za preživljavanje.
“U Kantonalnoj bolnici se služimo starim metodama i jedini u Bosni i Hercegovini nemamo mogućnost ‘zlatnog sata’ u kojem se pacijentu koji je doživio akutni infarkt miokarda, treba pružiti interventna kardiološka zdravstvena usluga. Mi jesmo podigli nivo zdravstvene zaštite na viši nivo nego što je to bio slučaj ranije, ali nam još uvijek nedostaje dio metoda putem kojim bih spašavali ugrožene slučajeve”, kaže na kraju kardiolog Handanagić.