Mostarska ‘Partiza’: Ljepota koju smo pretvorili u sramotu

Mostarska Partiza, kako u gradu uz Neretvu zovu Partizansko spomen-groblje s potpisom velikog Bogdana Bogdanovića, ponovno se, po tko zna koji put, našla na meti vandala, a Mostar se po tko zna koji put našao na stranicama crne kronike, potom i u prepucavačkim priopćenjima stranaka. Njima, naime, svako ludilo u ovoj zemlji dobro dođe da bi uperivali prstima u druge i veličali sebe. Polomljeno kamenje ionako šuti, a lomljivac se negdje smije svemu.

Većina od 630 kamenih ploča koje asociraju na presječeno deblo stabla, koje pak predstavlja prekinutu mladost, polomljeno je nekada u utorak, a mediji su dan kasnije izvijestili javnost o novom skrnavljenju zanemarenog arhitektonskog remek-djela. Policija je izašla u polomljeni kompleks, zaključila da ne može pobrojati polomljeno, napravila zapisnik i zatvorila još jednu stranicu vandalizma uz najave ministra unutarnjih poslova kako će počinitelje naći. Kaže, uvijek ih nađu, iako se malo tko sjeća da je neki vandal, kojem bi zbog rušenja i uništavanja nacionalnog spomenika zaprijetilo i do pet godina zatvora, pronađen i kažnjen.

Zbog toga se “ničija zemlja” u Mostaru ponovno, umjesto u turističkim brošurama, našla u rubrikama crne kronike. A ničija je jer se godinama prebacuje loptica oko nadležnosti nad spomeničkim kompleksom. Politika, jeftino i jadno, klikćući o svetinjama koje potom iskorištava za jeftine političke poene, prstom upire u mostarskog gradonačelnika i ni krivog ni dužnog ga optužuje da uzgaja fašizam. On, naime, nije sposoban uzgojiti komunalne redare, kamoli grupu fašista razbijača koje od policije – ali na svim stranama u Mostaru – spašavaju zvučni očevi i majke na velikim funkcijama.

S druge strane, malo tko upire prstom u federalnu razinu koja je zakonski zadužena za spomenički kompleks jer je riječ o službenom nacionalnom spomeniku koji se, eto, jedino spominje kad ga netko, prizeman i plitak, iskoristi za liječenje svojih frustracija. Ako takvim frustracijama uopće ima lijeka.

Jad neznanja, plitkoće i neiživljenosti

Naime, zakonski je za nacionalne spomenike na području entiteta Federacija BiH (bila) zadužena Vlada Federacije. Potom je, da bi se napravio dodatni kaos i da bi se mlatilo novcem puno lakše, odlučeno da se zakon mijenja pa se umjesto Vlada odgovornom proglašava Federacija BiH.

Tako u Ministarstvu prostornog uređenja Federacije BiH postoji funkcija pomoćnika ministra “za zaštitu nacionalnih spomenika i energetsku efikasnost u zgradarstvu”. Doduše, malo je tko za njega čuo i malo je tko vidio njegov rad. Druga je, i duža, priča kako je to brižna vlada strpala spomenike među izolaciju i stiropor na zgradama. Zbog izmjena u zakonu jako je teško uprijeti prstom u federalnog krivca jer se nadležnost na nacionalnim spomenicima skrilo pod fasadu brige za koju nikog nije briga.

Federaciju BiH smo vidjeli na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru kad se polažu vijenci i kad se prospe netko izjavama o borbi protiv antifašizma. Valjda bolje zvuči. A onda se, kad se dogodi vandalski čin poput ovog, slije salva etiketa o fašizmu.

Stoga je, osim razbijačkog vandalizma, svakako veliki problem politički i priopćenički vandalizam kojem su izložene oči i uši onih kojima se podmeću reakcije na još jedno uništavanje mostarskog lica. Naime, zaboravilo se kako su se brzi jezici opekli, a velika pera prenaglila, u izjavama oko poruka na automobilima u Gornjem Vakufu – Uskoplju kad se pokazalo da je maštoviti mladić, koji je sreću pronašao u dijaspori, pred svojom kućom sam zakuhao nacionalne tenzije. Tad su svi poletjeli ispisati etikete i staviti kolektivnu metu na čelo onima “s druge strane”. Pokazalo se kako je kolektivni fašizam u tom slučaju bio prevara, ali nitko nije odgovarao. Ni pisac poruka niti oni koji su zalili još jednu klicu mržnje. Stoga je naivno očekivati da će, prema ministrovim najavama, počinitelj iz Mostara biti uhićen, ali i da će zbog razbijanja spomenika odležati i do pet godina zatvora.

Dakle, sav jad neznanja, plitkoće, neiživljenosti, frustracija i manjka osjećaja za lijepo iskalio je netko na 630, koliko je službeno ploča na kompleksu, a ne 700 kako su neki prebrojali na brzinu. Nečiji bijes zbog nemogućnosti da se ostvari na nekim drugim poljima, da krikne negdje gdje bi ga se čulo, baš na dan kad se glasa o policijskom komesaru i, radi mira u kući, njegovom zamjeniku druge nacionalnosti, slio je sav bijes javnosti na Mostar ne dopuštajući mu da se čuje i osuda Grada zbog uništavanja nečega što mu je bilo i što mu je moglo biti na ponos.

Ljepota pretvorena u sramotu

Podaci kažu kako je u Bogdanovićevom spomeniku isklesano 12.000 komada profiliranih kvadrova, da je u oblaganje zidova utrošeno 1.193 četvornih metara ploča od pločasto lomljenog kamena, pretežno skinutih sa starih mostarskih kuća koje je zamijenio crijep te da je kaldrma, površine 871 četvornih metara duž spomenika, popločana s 87.000 riječnih oblutaka. Brojke, naravno, nikome ništa ne znače. Danas znače djela, a njih, kad je u pitanju mostarska Partiza – nema.

Čulo se u predizbornoj kampanji zakašnjelih mostarskih izbora raznih ideja što učiniti s kompleksom. No, ništa nije urađeno – osim blentavih izgreda, ponekog košenja trave i iskorištavanja plohe za parking. Mostar bi, da ima potencijala razmišljati izvan utabanih okvira, kompleks mogao iskoristiti otkrivajući svijetu da krije još jedan bitan spomenik koji, kako sam Bogdanović reče, korištenjem “univerzalnih simbola elemenata Sunca, planeta i Mjeseca, postaje blizak svima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora”.

No, čini se da je spomenik bliži svima osim nama. Tako su kolege novinari snimajući posljedice vandalizma zatekli strane turiste kako se čude i ljepoti i kaosu polomljenih dijelova u isto vrijeme. Nitko im ništa nije pokušavao objasniti jer za kolo u kojem se vrtimo – objašnjenja nema.

Mostarski spomenik, uz kojeg se mogu nadoziđivati građevine čak i onda kad su inspekcijske vrpce na gradilištu, sigurno je, još će dugo biti tema raznih rasprava i, uglavnom, nacionalnih prepucavanja koja završavaju pitanjem bez odgovora tko to tamo ruši, a tko to tamo više voli zemlju. Spomenik, sa svom svojom simbolikom koju razbijači nikada neće shvatiti, mirovat će na istom mjestu čekajući se da galamdžije s obje strane preuzmu odgovornost i pretvore predivan prostor u mjesto druženja, zelenila, koncerata i odmaka od svih novih asfalta koji se lijepe gradom. I od etiketa.

No, prije svega treba stati na mostarski oblutak, kao na loptu, i zaustaviti pokliče koji mogu napraviti ponovnu štetu u jedva zacijeljenim odnosima. A onda sjesti sa svima kojih se tiče i koje zakon obvezuje i riješiti problem još jedne svoje ljepote koju smo pretvorili u samo tuđu sramotu.