Malešević: Ako Rusija izgubi rat u Ukrajini, više neće imati puno utjecaja ni na Balkanu

Ako Rusija izgubi rat u Ukrajini, ona više neće biti velika sila koja može imati puno utjecaja, uključujući i utjecaj na Balkanu, rekao je u intervjuu Al Jazeeri Siniša Malešević, profesor sa University Collegea u Dublinu, dok rat u Ukrajini bjesni već četvrtu sedmicu. No, uspije li okupacija, budućnost neće izgledati nimalo dobro, kaže Malešević, jer to može ohrabriti i druge države da pokrenu nove ratove i osvajanje teritorije.

Zasad, ishod rata za Putina je vrlo neizvjestan: ruska vojska je slabo motivirana za borbu, pa se ruski predsjednik mora oslanjati na dobrovoljce i plaćenike izvan Rusije, uključujući i one iz Sirije. Takva vojska, prema Maleševiću, teško da može zauzeti velike ukrajinske gradove.

• Čak i uz nadu da će rat u Ukrajini prestati uskoro, mnogi teoretičari vjeruju da svijet više neće biti onakav kakvog smo ga poznavali dosad. Kako budući svijet izgleda u vašim očima?

– Rat u Ukrajini je više kulminacija nekih procesa koje su se počeli odvijati ranije nego potpuno nova faza u razvoju svijeta u kojem živimo. Na primjer, ideja da se granice država ne mogu mijenjati silom, princip koji je utemeljen nakon Drugog svjetskog rata, već je bio dobro narušen u posljednjih nekoliko decenija. Uz poznate dugotrajne okupacije kao sto su Izraela nad Palestinom ili Maroka nad Zapadnom Saharom u posljednjih nekoliko godina vidjeli smo nagli porast okupacija teritorija suverenih država. Dijelovi teritorije Sirije i Iraka su prvo bile okupirane od strane ISIL-a, a njegovim porazom druge države su okupirali dijelove Sirije – Turska kontrolira veliki dio sjevera Sirije (od 2016) – Aleppo regiju, dok SAD kontrolira puno manje Al-Tanf područje (od 2015). Saudijska Arabija, a poslije i UAE su okupirali otok Socotra koji pripada Jemenu. Američke trupe su prije bile okupirale Irak i Afganistan. Ruske direktne ili indirektne okupacije mnogih teritorija susjednih država su vidljive od 1992 – Transnistria u Moldaviji, Abhazija i Južna Osetija u Gruziji (potpuna kontrola preuzeta nakon rata 2008), te okupacija Krima i dijelova Donbasa od 2014. Ruske vojne snage su isto tako prisutne u Siriji pod Al-Asadovom kontrolom. Već duže vrijeme vidimo vojne intervencije koje rezultiraju u okupaciju. Ruski pokušaj okupacije Ukrajine je najveći takav zahvat i predstavlja najozbiljniji udar na strukturu globalnog političkog poretka utemeljenog nakon Drugog svjetskog rata. Ako ova okupacija uspije budućnost neće izgledati nimalo dobro. To može ohrabriti i druge države da pokrenu nove ratove sa ciljem borbe za teritorije.

• U Vašoj posljednjoj knjizi Zašto je nacionalizam tako moćan?, koja je prevedena i objavljena u Hrvatskoj malo prije ruske invazije na Ukrajinu, navodite kako je ‘evropski projekt’ već desetljećima bremenit. Podsjećate na veliku recesiju iz 2008, rat u Ukrajini iz 2014, Brexit i migrantska kriza dodatno su mu uzdrmali temelje. Ipak, sada gledamo gotovo pa ujedinjenu Evropu protiv Rusije?

– Moja knjiga se više bavi transformacijom nacionalizama u svijetu u posljednjih 200 godina, a evropske krize koje ste naveli su samo mali segment u toj povijesnoj priči. Otkad postoji EU se susretala sa različitim većim i manjim krizama koje je ipak uspjela prebroditi. EU se uspjela izboriti sa jakim nacionalizmima prisutnim u mnogim od njenih članica. Brexit je svakako bio najveći udarac na EU jer je tad prvi put jedna članica napustila ovaj savez. Rat u Ukrajini je naglo zaustavio ove centrifugalne tendencije po principu koji je još početkom 20-tog stoljeća utvrdio njemački sociolog George Simmel – vanjski konflikti proizvode unutrašnju koheziju. Dok god traje rat u Ukrajini velika je vjerojatnost da će EU djelovati prilično kohezivno.

• Može li Evropa krizu koju ima na svom istoku uopće riješiti bez pomoći SAD-a? Kako bi mogli izgledati evropsko-američki odnosi nakon rata u Ukrajini?

– Prije ovog rata i EU i SAD su bili prilično oslabljeni, a za vrijeme Trumpove vladavine i međusobno sukobljeni. SAD je i dalje izrazito podijeljeno društvo gdje konzervativno i liberalno javno mnijenje ne mogu naći zajednički jezik oko ključnih pitanja u društvu. Uz to američko društvo karakterizira ogromna ekonomska nejednakost koja u nekim segmentima podsjeća na situaciju s kraja 19 stoljeća. I EU je znatno oslabljena gubitkom jedne velike i bogate članice kao što je Britanija. Ovaj rat je izazvao naglo približavanje između EU i SAD jer su time oboje ojačani. EU se uvijek oslanjala na američku vojnu moć u vrijeme krize. Tako da je ono što se sad događa nije nikakvo iznenađenje – pomoć SAD-a će biti neophodna i u vojnom kao i u ekonomskom i političkom smislu. Ako ovaj rat potraje, može se očekivati značajno jačanje evropsko-američkih odnosa kao i spremnost evropskih članica NATO-a da puno više uplaćuju u zajednički vojni budžet.

• Prateći Putinove poteze posljednjih dana prepoznajem mnoge dijelove iz Vaše knjige, u kojima opisujete metode autoritarnih vladara, od potpune kontrole nad masovnim medijima do oslanjanja ne ideologiju (nacionalizam)… Može li se baš reći da je ruska vojna invazija na Ukrajinu stil ratovanja iz 18. stoljeća vratila u globalizirani svijet 21. stoljeća, kako je nedavno napisao kolumnista The New York Timesa?

– Putin razmišlja slično kao imperijalni vladari iz 19. stoljeća. On je pokrenuo osvajački rat ne obazirući se na katastrofalne posljedice na Ukrajinu, a dugoročno još više na Rusiju. Međutim, mislim da se ne može govoriti o stilu ratovanja iz 18. stoljeća. U propalom pokušaju blitzkriega na Ukrajinu ruska vojska se više oslanjala na profesionalne vojnike, sigurnosne jedinice, te Wagnerovu grupu koja funkcionira kao Putinova privatna paravojska, ali kako se ukrajinska obrana pokazala efektivna morali su se sve više koristiti obične vojne obveznike koji su slabo obučeni i potpuno nemotivirani za borbu. Rusija posjeduje veliki fond naoružanja – najviše nuklearnog oružja, kao i najveću broj tenkova na svijetu. Uz to je druga na svijetu po veličini mornarice i zrakoplovstva. Međutim, vojska kao i većina ostalih institucija u Rusiji je zarobljena korupcijom, nepotizmom i klijentelizmom. Vojnici su vrlo slabo motivirani za borbu tako da se Putin sad mora oslanjati na dobrovoljce i plaćenike izvan Rusije, uključujući i ove iz Sirije. Takva vojska neće moći lako zauzeti velike ukrajinske gradove. Kako je britanski vojni sociolog Anthony King pokazao u svojoj novoj knjizi Urban warfare in the 21st century (2021) ratovanje u gradovima je izrazito teško, sporo i neučinkovito, a uz to rezultira i ogromnim civilnim žrtvama. Takvo su iskustvo Amerikanci i Britanci imali u Iraku (npr. potpuno uništavanje Fallujah).

• Je li rat u Ukrajini rezultat isključivo Putinovog kaprica? Ima li krivice i na Zapadu zbog koje Ukrajincima danas padaju rakete po glavama?

– Putin je daleko najodgovorniji za ovaj rat. Znamo iz više izvora da je sam donio ovu odluku odbacujući sugestije svoji najbližih saveznika. Naravno da postoje strukturalni i geopolitički razlozi zašto je ovaj rat bio moguć. Ali mislim da argument o obećanju iz 1991. da se NATO neće širiti na istok ne stoji. Ne postoji nikakav pravni akt kojima se NATO obavezao na tako nešto. Uz to građani Ukrajine imaju demokratsko pravo da sami odluče da li će se priključiti nekom vojnom savezu ili ne. S druge strane postoji nekoliko potpisanih ugovora između Rusije i Ukrajine kao sto su Massandra ugovor iz 1993. i Budimpeštanski ugovor iz 1994. kojim je Ukrajina predala svoje nuklearno naoružanje Rusiji uz garancije da je Rusija ili SAD neće nikad napasti. Znači, Rusija je prekršila nekoliko pravnih ugovora koje je potpisala sa Ukrajinom. Da je Ukrajina zadržala taj arsenal od 1.900 nuklearnih bojevih glava i 176 interkontinentalnih balističkih raketa, Putin se nikad ne bi usudio napasti.

• Postoje dvije teze u vezi trenutnog ruskog odnosa prema zemljama Zapadnog Balkan: jedna je da bi Putin tu mogao potaknuti haos kako bi smanjio fokus Zapada sa Ukrajine, druga je da je Rusiji na Zapadnom Balkanu sada sužen prostor za destruktivno djelovanje. Argument je, naprimjer, da je proruska vlada u Crnoj Gori ‘pala u tišini’?

– Mislim da je ova druga teza puno uvjerljivija. Kako god završi ovaj rat Rusija će biti jako oslabljena – vojno, politički, ideološki i ekonomski. Ako Rusija izgubi rat u Ukrajini, ona više neće biti velika sila koja može da ima puno utjecaja na Balkanu. Politička moć i ideološki prestiž Rusije će jako pasti. Ako ostane nekakva pat pozicija, ruska ekonomija pod ovakvim rigidnim sankcijama će krahirati i vrlo je vjerojatno da će to izazvati otpor među običnim građanima u Rusiji. Čak i da uspije okupirati Ukrajinu, Putin neće moći kontrolirati 40 miliona ljudi koje ne žele biti pod njegovom vlašću. Kao što pokazuju iskustva Vijetnama, Iraka i Avganistana danas je gotovo nemoguće dugoročno vladati kroz okupacijsku upravu koja ne posjeduje narodni legitimitet.