Ahmed-paša Hercegović: Vezir pod tuđim nebom

Kada je vijest o osmanskom osvajanju bosanskog kraljevstva 1463. godine odjeknula izvan granica Bosne, naročito u vladajućim krugovima Ugarske, kao zalog odanosti novom vladaru, poraženi je Herceg Stjepan Kosača na carigradski dvor otpremio svog sedmogodišnjeg sina, Stjepana.

Tada niko nije ni slutio da će baš taj mladić bosanskih korijena, koji je djetinjstvo proživljavao u sjeni očevih ratovanja, stasati u vrsnog, obrazovanog i uspješnog osmanskog vojskovođu. Rođen je, vjerovatno, 1456. godine u Herceg Novom (Kastel Nuovo).

Nakon dolaska u Istanbul prihvatio je islam za svoju vjeru, a za sebe novo ime – Ahmed.

Na osmanskom dvoru

Tri godine kasnije, kada je 1466. godine umro njegov otac, on ostaje na dvoru Visoke porte obrazujući se kod najboljih carskih učitelja. Osim što je ostao privržen maternjem jeziku, vrlo brzo je savladao osnove arapskog i perzijskog, te orijentalno-islamske poetike.

Svjestan svog plemićkog porijekla, ispunjen uspomenama na zemlju koju je još kao dječak napustio, on i njegova djeca s ponosom su nosili prezime Hercegović (tur. Hersekzade). Koliko je brzo napredovao u dvorskoj službi, najbolje govori podatak da se već 1478. godine u osmanskim dokumentima spominje u zvanju miralema (čuvar sultanove zastave i šatora), učestvujući u vojnom pohodu na Skadar.

Uskoro je postavljen za upravitelja sandžaka u okrugu Hamidije, da bi nakon smrti Mehmeda Fatiha 1481. godine službu nastavio u sandžaku Hudavendigar. Njegov doprinos u ratovanjima cijenio je i sultan Bajazid II, koji ga je imenovao na položaj beglerbega Anadolije. Naklonost koju je Bajazid II imao prema njemu donijela mu je 1484. godine uspjeh najveći od svih: zaključio je brak sa princezom Hundi hatun, postavši zetom osmanske dinastije.

Službovao je za vrijeme vladavine trojice sultana: Mehmeda Fatiha, Bajazita II, čiji je bio i zet, i Selima. U zvanju velikog vezira imenovan je pet puta – prvi put 8. marta 1497, kad mijenja Daut-pašu do 8. marta 1498. godine, zatim, na taj položaj drugi put dolazi 1503. i ostaje do 7. septembra 1506. godine.

Veliki vezir Carstva

Na položaj velikog vezira Carstva imenovan je treći put od 1511. do 1512. godine, četvrti put 18. decembra 1514, i posljednji, peti put, od 4. marta 1515. do 25. aprila 1516. godine. U periodu od 1506. do 1511. godine, kad nije bio na položaju velikog vezira, bio je na funkciji zapovjednika osmanske flote (kapudan-i derya). U tom zvanju je predvodio osmansku flotu prilikom osvajanja Midilije, kao zapovjednik 300 ratnih lađa. Kao član carskog divana predvodio je osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji i Nahčevanu.

U vrijeme bitke na Čaldiranu, boreći se rame uz rame sa sultanom Selimom, komandovao je dijelom kapu-kulu konjice i janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismaila. Poslan da spriječi dalje napredovanje egipatske vojske u pograničnim beglucima Carstva, nakon zadivljujuće hrabrosti kojoj su svjedočile vojske obiju strana, teško ranjen napustio je bojno polje i pao u zarobljeništvo egipatskog vladara. Zatočeništvo sultanovog zeta iskorišteno je za potpisivanje privremenog primirja. Njegovo oslobađanje bilo mu je i posljednje značajnije ratno iskustvo.

Spoznaja o historijskom liku Ahmed-paše Hercegovića ne bi bila potpuna bez shvatanja iskustava njegovog duhovnog života, iz kojeg, sasvim sigurno, nikada nije mogao u zaborav potisnuti svoju zemlju, oca Herceg Stjepana, i svoju sestru, posljednju bosansku kraljicu Katarinu.

Imao je petero djece: četiri sina, Ali-bega, Mustafu-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega, i jedino žensko dijete među njima, kćerku Humu, djevojčicu kojoj je nadjenuo ime prema imenu svoje domovine.

Upravo ona se oglasila carskim fermanom od 1551. godine, zahtijevajući da se zaustavi uzurpacija njene imovine i posjedi u okolini Dubrovnika, koja joj je pripala kao nasljedstvo od oca. Njen suprug bio je hercegovački namjesnik Mehmed-beg Alibegović.

Zadužbine i posljednji dani

Osim blistave vojničke i državničke karijere Ahmed-paša je gradio zadužbine po cijelom Carstvu. Svoj imaret je 1517. godine “osnovao na putu što je vodio do Carigrada u Damask, i to kod prve stanice nedaleko od Izmitskog zaliva”, da bi nakon izvjesnog vremena taj imaret prerastao u grad Hersek.

Kako je naselje steklo status kasabe, njegovi su stanovnici zakonom oslobođeni poreza, a Ahmed-pašinim zalaganjem i novčanim sredstvima podignuta je džamija s njegovim imenom, oko nje prostrano dvorište, četiri kružna kubeta i dva velika kubeta koje su pridržavali stupovi. U istom mjestu, prema osnivačevoj volji, izgrađen je i jedan imaret za siromašne i han kao pristanište za putnike.

Objekti koji su podignuti izdržavani su iz prihoda 75 dućana. Hamam, koji je bio jedan od najreprezentativnijih objekata imao je kvadratnu osnovu kupole, kao i odvojene dijelove i prostorije za grijanje i hlađenje vode. Taj vakufski kompleks, kulliye, koji su činile Ahmed-pašina džamija, han, česma i hamam, podignut je, prema podacima koje daje Vakufnama Ahmed-paše Hercegovića, 1511. godine.

Godine 1517. Ahmed-paša Hercegović svoju posljednju bitku izgubio je u Bursi, gdje je, Božijom voljom, preselio na bolji svijet. Ukopan je jula iste godine u turbe čudesne ljepote i jednostavnosti, podignuto uz Ahmed-pašinu džamiju, u mjestu Dil Iskelesi (Yalova), koje njemu u čast nosi ime Hersek (Hercegovina).

Donji dio turbeta popločan je najkvalitetnijim rezanim kamenom, sa čijeg pročelja vodi devet stepenica koje se, u simboličnom značenju visina vezirske časti uzdižu ka raskošno ukrašenim vratima i iza njih mermerom postojanom mezaru, tihom mjestu Ahmed-pašina vječnog počivališta. Po lijepo uglačanoj površini, na kojoj se prepoznaju stari urezi načinjeni vještom rukom, u brazdama plitkoga reljefa još i danas ispisane stoje riječi: ”Hersekzade Ahmet-paša”, ime nesuđenog vladara svoje jedine domovine, zemlje Humske.