Car bomba – Putinovo najsnažnije nuklearno oružje

Piše: Emin Habla

Svijet se već nekoliko mjeseci pribojava da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao pokrenuti nuklearni rat. Nedaleko od ratišta u Ukrajini, kriju se neka od glavnih i najopasnijih oružja za masovno uništenje, gdje su smještene nuklearne bombe sposobne da unište Zemlju i pretvore je u užarenu loptu.

Svijet ne želi ponovno gorjeti u plamenu, jer još uvijek nosi bolna sjećanja na bombe Hirošime i Nagasakija, te na rusku Car bombu koja je spalila veliki dio Arktika i pretvorila stoljećima gomilani snijeg u ugljenisanu masu, sposobnu da izazove razaranje bez premca u povijesti.

58 megatona TNT-a

Nakon dvije godine proizvodnje i razvoja, te nakon velikog truda sovjetskih naučnika, na čelu sa Andrejom Saharovom, poletio je divovski avion noseći najvažniju i najveću bombu u povijesti, “Velikog Ivana” ili “Car bombu” ili ”The Tsar bomb” kao je Zapad naziva. Ova bomba ima ogromnu razornu moć, koju su američki naučnici procijenili na 100 megatona TNT, što je tri hiljade puta više od bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki, a deset puta jače od svog streljiva korištenog tokom Drugog svjetskog rata. No Sovjeti su odlučili testirati samo polovicu te snage. I pored toga, njena razorna moć je bila desetke puta jača od bombi “Mali dječak” i “Debeli čovjek”, koje su bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, odnijevši na desetine hiljada života.

Ruska bomba je testirana u kontekstu nadmetanja sa Sjedinjenim Američkim Državama u proizvodnji straha. Sredinom četrdesetih, tačnije u zoru 16. jula 1945. godine, Washington je detonirao prvu nuklearnu bombu u povijesti svijeta, nakon dvije godine “proizvodnje i instaliranja smrti” na čemu je radio niz američkih naučnika, među kojima i mladi naučnik Theodore Hall (1925-1999).

Svakog jutra, Hall je gledao kako nastaje “smrt” u njegovim rukama i pred njegovim očima u vidu ”nuklearne bombe”, a zatim je pratio eksplozivnu silu i žestinu smrti dok je odnosila živote hiljada nevinih japanskih građana, brišući s lica zemlje gradove Nagasaki i Hirošimu.

Nakon takvih užasa, koji su otkriveni nakon što je raščišćena prašina američkog nuklearnog napada na Japan, mladi Hall je počeo odavati Sovjetskom Savezu nuklearne tajne u nastojanju da se stvori neka vrsta ravnoteže odvraćanja, kako svijet ne bi bio uvučen u rat koji ne ostavlja ništa pred sobom.

Informacije koju je Hall odao Sovjetima odigrale su značajnu ulogu u razvoju njihovog nuklearnog programa, nakon čega se zahuktala utrka. Četiri godine kasnije, Sovjeti su 29. avgusta 1949. godine u Kazahstanu uspjeli testirati svoje prvo nuklearno oružje.

Velika eksplozija

Moskva je dovršila razvoj Car bombe, koja je težila 26,5 tona. Kako bi je prevezli na poligon, sovjetski stručnjaci su morali izvesti gotovo 50 modifikacija na golemom avionu Tu-95. Te modifikacije su uključivale uređenje konstrukcije aviona, zamjenu svih električnih provodnika i premazivanje specijalnom bijelom reflektirajućom bojom kako ga ne bi zahvatio plamen nakon što divovska vatrena kugla bude ispuštena.

Pilot aviona, major Andrei Durnovtsev, bio je obaviješten o opasnoj misiji, a njegovi komandanti mu nisu krili prirodu i težinu misije, kao ni veličinu bombe koju će prevoziti.

Tridesetog oktobra 1961. godine sovjetska povijest se spremala za jedan od svojih najuzbudljivijih i najopasnijih dana. Kada je Tu-95V krenuo sa aerodroma Olenya prema poluotoku Kola, tlo aerodroma se treslo pod točkovima aviona koji je polijetao. Letio je u pratnji drugog kontrolnog aviona, krenuvši na put smrti kao najveći avion koji se može nositi s ovim izazovom.

Nakon što je letio određeno vrijeme, tačnije oko 11:32 ujutro po moskovskom vremenu, odjeknuo je zvuk gorućeg plamena. Bomba je bačena iznad jednog od nenaseljenih otoka arhipelaga Novaje Zemlja na Arktiku.

S visine od 10,5 kilometara ispuštena je kugla smrti koju je izbacio bacač modificiran desetak puta za ove potrebe kako bi u arhipelag ispustio bombu tešku 26,5 tona, dugu osam metara i promjera dva metra.

Međutim, izbacivanje “Cara” iz bombardera nije bio nimalo jednostavan korak, stoga se odvijao pod nadzorom brojnih stručnjaka. Bomba je izbačena padobranom specijaliziranim za taj zadatak i težak gotovo tonu, s ciljem  da uspori brzinu slijetanja ogromne bombe, kako bi se avion i njegova posada mogli spasiti i udaljiti na sigurno.

Dok je “Car” padao prema tlu, avion se brzo udaljavao, utrkujući se s vremenom. Kada je došlo do udara i eksplozije “Ivana”, avion, njegova posada i njihovi timovi udaljili su se 39 kilometara od mjesta ogromne eksplozije.

Unatoč tome, avion je ponirao oko 1000 metara od siline eksplozije, koja je uništila tri od četiri motora aviona. Neki dijelovi aviona su se istopili i deformirali, a bijela reflektirajuća farba kojom je prefarban prije polijetanja je izgorjela.

Ipak, smatralo se da je posada imala sreću jer je izbjegla smrt koja se širila na horizontu. Također, komandant misije je unaprijeđen u viši čin nakon uspješno obavljenog zadatka spaljivanja Arktika. Međutim, konstruktor bombe je imao drugačije mišljenje, kada je vidio šta je uspio napraviti svojim rukama i dokle njen plamen može stići ako se razvije put proizvodnje ovih bombi.

Tri minute i 67 kilometara od plamena

Bomba je detonirana preko barometarskih senzora postavljenih na njoj oko 188 sekundi nakon što se odvojila od aviona, te nakon što je dosegla predviđenu visinu od oko 4500 metara nadmorske visine. Vatra je bjesnila 67 kilometara u visinu i 40 kilometara u širinu. Svijetlost plamena mogla se vidjeti s udaljenosti veće od 1000 km. Što se tiče prečnika plamena, on se sa svega dva metra povećao na 4,6 kilometara.

Bio je to najveći svjetski događaj što se tiče Sovjetskog Saveza. Udar je izazvao potrese koji su se osjetili širom svijeta, prema ruskim medijima, a Američki geološki institut je istakao da je eksplozija bombe generirala značajne seizmičke signale, iako se dogodila u atmosferi. Drugi izvori su govorili da je eksplozija izazvala atmosfersku turbulenciju.

BBC je izvijestio kako su senzori zabilježili da su udarni talasi kružili oko planete ne jednom, nego tri puta.

Što se tiče područja na kojem se desila katastrofa, sravnjeno je sa zemljom, a došlo je i do topljenja ledenjaka. Smrtonosni odjek se proširio i uništio selo Severny, iako se nalazio na 55 kilometara udaljenosti. Na objektima su razbijeni prozori, a krovovi sravnjeni, premda su se nalazili 160 kilometara od plamtećeg arhipelaga.

Uprkos svemu navednom, svijet nije mogao svjedočiti ovim užasima, niti vidjeti mnoge detalje onoga što se dogodilo. Sve do 4. avgusta 2020. godine, kada je Rusija objavila video snimak koji dokumentira trenutak eksplozije u 30-minutnom klipu, kako bi svijet posvjedočio koliko je ta eksplozija bila masivna i zastrašujuća.

Veliki ruski inžinjer i naučnik Andrej Saharov osjetio je ogroman strah i nemir u srcu, pa je kasnije postao aktivista koji se borio protiv nuklearne utrke, te istaknuti zagovornik nuklearnog razoružanja i jedan od najvažnijih svjetskih lidera javnog mišljenja koji je zahtijevao slobodu i prava. Time je okrenuo sovjetski režim protiv sebe, dok je u očima Zapada postao simbol borbe, a onda mu je 1975. godine dodijeljena i Nobelova nagrada. Također je bio inspiracija za nagradu za slobodu i građansku borbu koja se dodjeljuje u njegovo ime.

Na 61. godišnjicu, opasnost od nuklearnog zračenja još uvijek je “izrazito prisutna”, a svijet i dalje osjeća strah od nuklearnog rata.

Strah od nuklearnog oružja prisutan već desetljećima pretvorio se u bič u rukama Zapada kojim maše nad glavama ”odmetničkih” zemalja. U potrazi za tim smrtonosnim bombama, Sjedinjene Američke Države spalile su Irak, upustile su se u ratove blokade i pregovore sa Sjevernom Korejom i Iranom. No danas se, kako smatraju posmatrači, pojavila druga prijetnja koja se nadvila nad Zapadom i oživljava njegove strahove da će novi car u Rusiji razvezati vreću smrti i pustiti nuklearnog duha prema starom kontinentu. Hoće li Zapad izdržati taj napad?