Koliko daleko će Xi otići da pomogne očajnom Putinu?

Svako ko je bio u vezi zna da postoje dobri i loši dani. Iako su povjerenje i poštovanje osnov za zdravo partnerstvo, koristoljubive, pa čak i toksične veze su pokazale, nebrojeno puta, da mogu biti jednako dugotrajne. Nekada i dugotrajnije. Zato će „brak iz koristi“ kineskog lidera Xi Jinpinga i ruskog predsjednika Vladimira Putina potrajati, ne uprkos nedavnim ruskim neuspjesima na ratištu, već zbog njih, piše Craig Singleton za Foreign Policy.

Pošteno govoreći, navodi autor, Xi izgleda zabrinut zbog akumuliranih Putinovih gubitaka u Ukrajini. Kineski posmatrači, baš kao i njihove zapadnjačke kolege, vjerovatno su očekivali da će rat trajati sedmicama, ne mjesecima. Još je manje onih koji su mogli predvidjeti da će Kijev izvesti uspješne kontraofanzive udarajući duboko u teritoriju pod kontrolom Rusije. Ali ovakav razvoj događaja na stranu, malo je vjerovatno da će se Xi okrenuti protiv Putina, čak i ako Rusija pribjegava prijetnjama upotrebom nuklearnog oružja i tobožnjim referendumima koji izazivaju dugogodišnji antisecesionistički stav Pekinga.

Xi je uistinu u braku s Putinovim ratom jer Kina može mnogo dobiti geopolitički od ruske pobjede i potencijalno još više izgubiti od ruskog poraza. I jednako važno: Xi podržava Putinov revizionizam, uprkos činjenici da je Peking morao uložiti dodatni napor da izbjegne kršenje sankcija koje bi mogle nanijeti štetu kineskoj ekonomiji. Ta procjena rizika mogla bi se promijeniti ako Xi ocijeni da se Putinov režim počinje urušavati, što se više ne čini previše dalekim da bi se moglo ignorisati. Još manje razumljivo je to koliko daleko bi Xi mogao otići da spasi Putina, rezultat čega će testirati trajnost njihovog partnerstva „bez granica“.

Odsustvo sa sahrane kraljice Elizabete

Prema članku Foreign Policyja, ne iznenađuje što ni Xi ni Putin nisu prisustvovali sahrani kraljice Elizabete u Londonu ili sjednici Generalne skupštine UN-a u New Yorku prošli mjesec. Njihovo odsustvo je bilo namjerno. Obojica su umjesto tog otputovala u Uzbekistan na sastanke Šangajske organizacije za saradnju (SCO) koju predvodi Peking. Prioriteti putovanja Xija i Putina odražavaju njihov obostrani prezir prema poretku sa Zapadom na čelu, utjelovljen u transatlanticizmu, savezima iz perioda Hladnog rata i uspostavljenim multilateralnim institucijama. Njihova odluka također označava njihov sve veći interes za gradnju alternativne međunarodne arhitekture koja ne samo da odražava autokratske vrijednosti već ciljano isključuje Sjedinjene Američke Države i najbliže demokratske saveznike SAD-a. Xi i Putin se već mogu hvaliti da SCO predstavlja više od 40 posto svjetske populacije, a više zemalja, poput Irana, pa čak i članice NATO-a Turske, traže da se pridruže.

Baš kao i sjednica Generalne skupštine UN-a, ni samit SCO-a nije donio značajne konkretne rezultate. Ali, za razliku od UN-a, SCO je smišljeno ispodprosječan. Razlog: ni Xi ni Putin ne žele da SCO postane nadnacionalni div sposoban da drži predavanja svojim članovima ili rješava sporove. Umjesto toga, mandat SCO-a bez intervencija utjelovljuje kinesku, i u manjoj mjeri rusku, želju da se vrate na početak i preoblikuju globalni narativi o upravljanju, često pod zastavom pravednijeg i poštenijeg multipolarnog svijeta. Za sada se takav okvir pokazao privlačnim za mnoge države, kao što je Indija, koje se osjećaju ili oklevetani ili izignorisani od UN-a i drugih multilateralnih tijela. Rastuća privlačnost SCO-a pokazuje da su Xi i Putin, zaista, sposobni da oforme nove međunarodne koalicije ne zahtijevajući „istomišljenike“ kao što što to Zapad čini, uključujući toleranciju za to što neke članice osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu i kinesku podršku za istu. No, više zabrinjava to što je rastuća uloga SCO-a učvrstila Xijev stav da je Kini potrebna pomoć Rusije u izazivanju SAD-a i njegove mreže saveza kako bi se ubrzalo povlačenje Zapada sa njihovih periferija.

Ipak, SCO i njegova agenda nisu privukli najviše pažnje na samitu u Uzbekistanu. Pažnju je privukla Putinova sugestija da Peking ima „pitanja i razloge za zabrinutost“ zbog ruskih postupaka u Ukrajini što je prikriveno priznanje da Kina ima sumnje vezane za nastup Moskve na bojnom polju. Jasno je da nastojanja Moskve da prekroji evropske granice nisu pošla po planu. Ali Putinova izjava i Xijeva suzdržljivost, do mjere da ih interpretiraju (ili pogrešno interpretiraju), ne odražavaju seizmički kinesko-ruski raskol. Prije će biti da oni signaliziraju sve veću asimetriju moći između ove dvije države i, zloslutno, želju Pekinga da Moskva nastupi snažnije kako bi dobila rat, a ne da ga sasvim napusti.

No, ruska eskalacija će testirati Peking na načine na koje nije naviknut ili pripremljen. Da bi pomogao osigurati Putinov revanšizam, Peking bi mogao biti prisiljen da preduzme akcije koje uništavaju njegove sebične instinkte i potkopavaju njegove nacionalne interese. Naprimjer, da bi održao rusku ekonomiju na površini, Peking bi mogao prihvatiti rublje kao valutu plaćanja za bilo šta što Rusija treba kupiti. Ako to napravi, mogla bi se suočiti sa novim kreditnim rizikom za Narodnu banku Kine, koji bi zapravo doveo obaveze i rizike ruske ekonomije na njen bilans. Ove i druge potencijalne mjere kojima se zaobilaze sankcije, mogle bi, zauzvrat, ubrzati odsjecanje Kine od zapadnjačke tehnologije i kapitala potrebnih da podrži njihov razvoj.

Kineska podrška Putinu

Kineska sve dublja podrška Putinu također će umanjiti njenu sposobnost da ubjedljivo nadigrava obje strane. S tim u vezi važno je pogledati i kako izgleda sukobljeni ekonomski odgovor na ovaj rat. S jedne strane, skup ukupne robe kojom se trgovalo između Kine i Rusije skočio je za 31 posto na 117 milijardi dolara tokom prvih osam mjeseci 2022, u poređenju sa istim periodom prošle godine, a na putu su ka prošlogodišnjem rekordu od 147 milijardi dolara. Prodaja kineskih poluprovodnika Rusiji, kao i neke razmjene robe, na sličan način su vrtoglavo porasli. Ipak, Kina je odbila ruske molbe za eksplicitnom vojnom podrškom, a odbila je i preduzimanje konkretnih mjera koje bi mogle rezultirati time da Kina ili kineske kompanije postanu predmetom sankcija.

Međutim, sve veće oslanjanje Moskve na Kinu blagodat je za Peking. Iskorištavajući sve veću rusku izolaciju, Peking je povećao kupovinu dosta jeftinije ruske nafte kako bi zadovoljio trenutnu i buduću potražnju u Kini. A transferi poluprovodnika? Kina je ostvarila čisti profit od prodaje viška čipova Rusiji ranije ove godine, sve i ako bi ti dobici mogli biti kratkog daha nakon što je američko Ministarstvo trgovine zabranilo takvu prodaju u augustu. Kina je čak pribjegla preprodaji viška svog tečnog prirodnog plina kupljenog od SAD-a, evropskim državama koje očajnički žele diverzificirati svoje izvore energije, potkopavši Putinovu strategiju korištenja evropskog oslanjanja na ruski plin kao oružja. Iako je takvo dvostruko ukrštavanje tipično za kineski poslovni način razmišljanja u kojem Kina dobija dvaput, postoji razlog za sumnju da bi se Peking uskoro mogao približiti vanjskim granicama svoje strategije ograđivanja, posebno sada kada rat ne ide po planu.

Hoće li Peking, naprimjer, prkositi američkim sankcijama na poluprovodnike ili drugu tehnologiju pruživši Rusiji onaj vid pomoći koji joj je očajnički potreban da održi ratni napor? Kako će Xi odgovoriti ako Putin ispuni svoju prijetnju da će upotrijebiti taktičko nuklearno oružje? Isto tako, hoće li Kina priznati rezultate ruskih tobožnjih referenduma, iako bi to moglo potkopati kinesku osudu tajvanskog referenduma za nezavisnost u budućnosti? Ova i druga kratkoročna neodgovorena pitanja pokazuju da se smanjuju broj ruskih opcija, kao i kineska sposobnost da ima i jare i pare.

Dok se nazire potencijalni ruski poraz koji prijeti da potkopa veliku kinesku revizionističku agendu, Xi će, možda prije nego što bi volio, trebati razmotriti opciju poduzimanja smjelijih koraka kako bi unaprijedio rusku ekonomiju i sposobnost ratovanja. Takva podrška, barem na početku, vjerovatno će biti daleko od kršenja sankcija. Ukoliko bi se rat odužio, Kina bi se mogla upustiti u provokativnije aktivnosti koje bi mogle izazvati međunarodni odgovor, uključujući i ograničeno kršenje sankcije i, možda, nesmrtonosnu vojnu pomoć.

Ipak, teško je zamisliti scenario u kojem Kina stavlja ruske potrebe iznad vlastitih, barem ne bez jasnog vraćanja investicije ili uvjerljivih dokaza da će takva pomoć značajno pomjeriti zamah rata u rusku korist. Negativne reakcije dijelova kineske ogromne partije-države također bi mogle inhibirati intenzivniju kinesku podršku, sa različitim birokratskim krugovima koji se boje da bi kršenje sankcija moglo ozbiljno umanjiti njihovu sposobnost da ostvare Xijeve ambiciozne razvojne ciljeve.

Ukratko, Peking će se suočiti sa paralizom analize, nedostatkom koji je previše poznat po trenutnoj nevoljkosti da provede bolne ali potrebne reforme da stabilizuje kinesku ekonomiju koja se ubrzano hladi. I dok se Kina još možda nada da će se njeni ekonomski problemi riješiti uskoro, vrijeme možda nije na strani Rusije. Jednako zabrinjava činjenica da Peking ne može popraviti ono što uistinu muči Putinova ratna nastojanja: ogromne neuspjehe strategije, organizacije, komande i logistike, kao i ozbiljan manjak vojnika. Kao rezultat, Xijev ključni izazov u budućnosti možda ima manje veze sa osiguravanjem da Putin pobijedi, a više sa odgonetanjem koliko daleko je Kina spremna otići da Putin ne izgubi. To možda ne zvuči kao spoj nastao u raju. Ali zapamtite da niko nikada nije ni rekao da će biti, zaključuje Craig Singleton.