Novinari u bijegu iz Kabula: Izgubio sam najboljeg prijatelja

U četvrtak, 26. augusta – manje od dvije sedmice nakon što su talibani ponovo preuzeli kontrolu nad Afganistanom – eksplozije su odjeknule u blizini aerodroma, gdje su se skupile hiljade ljudi, pokušavajući da pobjegnu iz zemlje u strahu od povratka brutalne vladavine grupe, koji su vladali 90-ih godina. Više od 170 ljudi je ubijeno, a najmanje 200 ih je ranjeno. Novinar Alireza Ahmadi (35) bio je jedan od njih. Ovo je njegova priča.

Zadnji put sam razgovarao s Alirezom u noći 25. augusta – noć prije smrtonosnih eksplozija ispred kapije Abby kabulskog Međunarodnog aerodroma “Hamid Karzai”, gdje je moj najbolji prijatelj doživio posljednje trenutke na ovom svijetu.

Sjedio sam u svojoj hotelskoj sobi u Parizu – gdje sam bio od kad sam pobjegao iz Afganistana nakon talibanskog zauzimanja – dok je Alireza bio u maloj, iznajmljenoj sobi muškog privatnog doma u zapadnom Kabulu.

Većina njegove porodice je u Heratu, tako da je živio sam. Prije tri mjeseca se vjerio sa zaručnicom i spremao se da počne novo poglavlje u životu.

Iako smo bili na drugim krajevima svijeta, i dalje se činilo kao da smo zajedno, da razgovaramo oči u oči.

Naši razgovori nikada nisu bili laki i jednostavni, čak i kada sam bio u Kabulu. Biti novinar u Afganistanu ima svojih izazova, ali smo mi imali dodatni teret, jer smo bili iz progonjene hazarske zajednice. Naši životi otvorenih pojedinaca su konstantno bili ugroženi, ali naše prijateljstvo i međusobna podrška su nam pomogli da prebrodimo neka teška vremena.

Davali smo sve od sebe da jedan drugom održimo dobro raspoloženje usred terorističkih prijetnji, tokom svakodnevnih rizika s kojim se suočavali u našem poslu, dok smo pokrivali eksplozije bombi i otkrivali korumpirane zvaničnike. Dijelili smo naše brige u vezi budućnosti koja nas očekuje. Uvijek se činilo da živimo dan za danom, da se takmičimo s vremenom, bez ikakve sigurnosti šta će se sljedeće dogoditi.

Alireza je bio posvećeni afganistanski novinar – nesebičan, vrijedan, talentiran i motiviran da se čuju afganistanski glasovi, posebno oni iz njegove zajednice Hazara.

Odrastajući kao izbjeglica u Iranu, trpio je teškoće i suočio se sa životom stalne diskriminacije kao manjina. Proveo je većinu djetinjstva u Teheranu, gdje je završio školu.

Nakon pada talibanskog režima, u mjesecima nakon američke invazije 2001. godine, Alireza i njegova porodica su se preselili u Afganistan kako bi počeli novi život. Naselili su se u gradu Heratu.

Alireza se nekoliko godina kasnije preselio u prijestolnicu, kako bi studirao žurnalistiku na Univerzitetu u Kabuli, gdje je diplomirao 2010. godine.

Posljednjih 10 godina je pokrivao vijesti širom Afganistana za mnoge lokalne medije, uključujući Rahapress, afganistansku informativnu agenciju Sadaye, te dnevni list Rahe Madanyat. U skorije vrijeme je bio istraživački novinar za list AfghanistanMa, koji je podržavala vlada. Pokrivao je najvažnije priče i temeljito je istraživao i izvještavao kroz tematske i istraživačke članke o temama koje su pokrivale oblasti od politike do ekonomije.

Upoznali smo se u Kabulu, kada smo obojica izvještavali o afganistanskoj predsjedničkoj kampanji 2014. godine, kada sam bio mladi 23-godišnji novinar.

‘Htio je da ga vide, a ne ušutkaju’

Alireza je bio briljantan reporter, pisac i fotograf. Ali, poput mnogih afganistanskih novinara, suočavao se s opasnošću zbog svog izvještavanja, jer je u izvještavanjima talibane nazvao “teroristima”. Često smo razmjenjivali priče o prijetnjama koje smo dobili i savjetovali smo jedan drugog kako da ostanemo sigurni.

Alireza me uvijek inspirirao svojim idejama i načinom na koji je iznosio svoje stavove. Bio je osoba koja je neprestano težila slobodi, demokratiji i jednakosti. Htio je da ga vide, a ne ušutkaju. On je jedan od najneustrašivijih ljudi koje sam ikada upoznao.

Naš zadnji razgovor nije bio ništa neobično. Izrazio mi je zabrinutost zbog visokog nivoa stresa i osjećaja depresije; kazao mi je da ne može da spava, što je nešto s čim sam se veoma dobro mogao povezati.

Mjesecima i godinama uoči talibanskog zauzimanja i mog konačnog bijega iz Afganistana, i ja sam doživljavao stres, iscrpljujuću tugu i nesanicu.

Tokom naših telefonskih razgovora jako smo se trudili da nađemo način kako da ga što prije izvučemo iz Afganistana.

Alireza nije radio ni za jedan strani medij, stoga nije mogao dobiti nikakvu podršku za dobijanje vize, niti je bio stavljen na listu za evakuaciju.

Znao je da je prepušten sam sebi.

Tako da je odlučio da ode na aerodrom i okuša sreću. On i njegov mlađi brat Mojtaba su čuli da su ljudi bez dokumenata uspjeli proći. Mojtaba (30) je već jednom neuspješno pokušao.

Dana 25. augusta smo razgovarali do ranih jutarnjih sata, misleći da ćemo moći nastaviti naš razgovor narednog dana.

To je bio naš posljednjih razgovor. Volio bih da mogu vratiti vrijeme i da mogu još jednom čuti njegov glas.

Kada se okončao naš telefonski razgovor, poželio sam da sam još s njim.

Ali, odkako su talibani počeli s vojnim napredovanjem prije četiri mjeseca, znao sam da moram napustiti Afganistan. Kao novopečeni otac jednogodišnje bebe, nisam imao izbora osim da nađem način da izvučem moju porodicu na sigurno.

Kada su SAD i njihovi saveznici počeli odlaziti, svi su bili iznenađeni kako brzo su talibani uspjeli napredovati. I kada je predsjednik Ashraf Ghani pobjegao iz Kabula i predao vlast talibanima, bio sam devastiran.

Uvijek sam znao da će moj život biti u neposrednoj opasnosti ako talibani preuzmu kontrolu.

Godine 2015. bio sam dio tima 1TV-a koji je ekskluzivno pokrivao borbu za grad Kunduz, na sjeveru. Talibani su zvanično objavili saopćenje u kojem su naš tim označili vojnom metom. Ali, nikada nisam prestao izvještavati o njihovim zločinima. Kao novinaru, usađeno je u nas da izvještavamo istinu unatoč riziku.

Srećom po mene, bio sam perzijski dopisnik za francusku medijsku organizaciju Radio France Internationale tokom proteklih tri godine. Na dan kada su talibani zauzeli Kabul, osigurali su nam vize za Francusku. Napustio sam Kabul sa suprugom i kćerkom u francuskom vojnom avionom za Pariz, stigavši tamo 19. augusta.

Počeo sam dobivati poruke od mojih kolega novinara, koji su tražili pomoć da pobjegnu. Neki od nas su krenuli da odlaze, mnogi su počeli pakovati nešto od stvari, očajni da nađu način da odu, ne znajući šta će im biti naredni korak.

Djelovalo je kao lančana reakcija.

Jednu stvar smo svi znali, a to je da Afganistan neće biti isti pod novom vladom.

‘Nisam mogao disati’

Kada sam prvi put čuo vijesti o eksplozijama, mozak mi je stao i potpuno sam počeo paničariti.

Prije napada čuo sam da je vladao veliki haos, s hiljadama ljudi – sa i bez dokumenata – koji su stajali u redu duž perimetra aerodroma u očajničkom pokušaju bijega.

Osjećao sam se izbezumljen, razmišljajući kako se sve srušilo u nekoliko sekundi.

Imam mnogo članova porodice i prijatelja koji su još u Kabulu, bio je izazov da saznam gdje se nalaze i da su svi na sigurnom.

Oko podneva 27. augusta dobio sam poziv za koji bih volio da ga nisam dobio.

Zajednički prijatelj me nazvao da mi kaže da su Alireza i Mojtaba otišli na aerodrom dan ranije te da niko ništa o njima nije čuo od eksplozija.

Bojao sam se da nedostatak vijesti možda nije dobra vijest.

Osjećao sam se ukočen od šoka. Nisam mogao disati, kao da je moje cijelo biće progutano ovom tamom koja me gušila.

Odmah nakon poziva, upitao sam neke od naših zajedničkih prijatelja u Facebook grupi da potraže Alirezu u obližnjim bolnicama gdje su odveli ranjene.

I počeo sam se iz očaja moliti. Žestoko sam se molio da će nekako neko nazvati i reći da nikada nije bio tamo i da je živ i na sigurnom.

Morao sam si odvratiti pažnju, pa sam neko vrijeme čitao naše razgovore dok smo se dopisivali i gledao sam njegove zadnje objave na društvenim mrežama.

Dan prije nego što je umro (25. august 5:48 ujutro) napisao je da je prodao 60 njegovih knjiga za 50 afganija (manje od jednog dolara). Kada ga je prijatelj upitao zašto je to učinio, odgovorio je “jer moram emigrirtim”. Znao je da mora otići.

Nakon četiri sata intenzivne potrage s njegovim rođakom, naši prijatelji su našli njegovo tijelo u bolnici Jamhuriat. Bio je jedva prepoznatljiv, ali je njegov rođak identificirao njegovo lice.

Također su našli njegovu tazkiru (afganistanski identifikacijski dokument) u njegovom džepu.

Mojtaba i dalje nije pronađen.

Kada sam čuo vijesti o Alirezinoj smrti, bio sam potresen i nisam mogao prestati nekontrolirano jecati.

Milion misli mi je prolazilo kroz glavu, razmišljajući kakvi su mu posljednji trenuci bili, koliko bola je morao podnijeti.

Nekoliko trenutaka od naših sedam godina dubokog i iskrenog prijateljstva mi je proletjelo ispred očiju.

Alireza se često brinuo zbog terorističkih napada i postao je žrtva jednog. Otvoreno je jednom rekao da bi radije da umre brzo u eksploziji nego da bude mučen, ali sam se nadao da neće uopće biti ubijen.

Bio je jedan od više od 170 ubijenih ljudi. Mnogi drugi su povrijeđeni, a neki i dalje nisu pronađeni nakon smrtonosnog napada za koji je ISKP preuzeo odgovornost.

To je tragedija koja je samo dodala nove nemire u zemlji već pogođenoj velikim nemirima.

Njegova tragična i prerana smrt je posebno pogodila afganistansku novinarsku zajednicu.

Kao novinarima, naša dužnost je da otkrivamo istinu – a kao afganistanski novinari, otkrivali smo korupciju, terorizam i sve nepravde koje su doprinijele stanju u kojem se zemlja danas nalazi. Zbog toga smo morali platiti, ponekad vlastitom krvlju.

Nekoliko naših kolega novinara je već ubijeno u prethodnim godinama. U proteklih pet godina 27 lokalnih novinara je ubijeno u Afganistanu, u ciljanim napadima ili u razmjeni vatre.

Novinari širom zemlje su bili mete napada, pretučeni su, ubijani su, a njihove porodice su progonili. Oni koji su ostali u zemlji riskiraju mračnu sudbinu. Neće više biti slobode govora za afganistanske novinare.

Ali, naš narod podržava posao koji radimo.

Na Twitteru i Facebooku su objavljeni nebrojeni postovi proteklih dana u kojima se prepoznaje Alirezin doprinos novinarstvu u Afganistanu.

Bio je poznat po skromnosti, iskrenosti i posvećenosti. Silno su ga voljeli njegova porodica, prijatelji i kolege.

I tako, iako osjećam neizmjernu bol zbog gubitka našeg prijateljstva, znam da trenutno postoje ogromne praznine u mnogim životima dok se svi nosimo s gubitkom našeg dragog Alireze.

Uvijek je bio i uvijek će biti jedan od mojih najboljih prijatelja, i više od toga, moj brat. Čuvat ću sjećanje na njega u svom srcu, zauvijek.

I dok pišem ovo, ne mogu zaustaviti suze koje mi liju niz lice. Svaki dio mog tijela osjeća bol zbog njegovog gubitka, ali ću pokušati naći utjehu u saznanju da sam razvio posebno prijateljstvo s posebnom osobom.

Uvijek ću se sjećati naših interakcija, naših memorija. I iznad svega, sjećat ću se njegovog veselog lica i njegovog blistavog osmjeha. Unatoč njegovoj patnji, uvijek je ostao pozitivan. Njegova smrt je gubitak ne samo za one koji su ga znali, već i za one koji će ga spoznati tek sada kada ga više nema.

Priča ispričana Robyn Huang.