Adisa Vatreš Selimović, umjetnica koja živi teatar

Scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović oduvijek je znala da će se baviti umjetnošću. Nakon srednje umjetničke škole, svoju kreativnu energiju nastavila je razvijati na Odsjeku produkt dizajna Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Čarobni svijet teatra, u kojem danas vrijedno radi pronalazeći kreativna umjetnička scenografska i kostimografska rješenja, ušla je 2008. godine, nakon što je stupila u kontakt sa Dubravkom Zrnčić Kulenović (Studio lutkarstva Sarajevo) koja je, kaže nam, objeručke prigrlila svakoga ko je pokazao interes za teatar i lutkarstvo.

“Moj prvi angažman je bio u timu na kompletnom vizualu predstave. Lutke su bile jedan segment cjeline, ali meni izuzetno drag. Lutkarstvo, ako ga osjetiš, zavoliš i znaš, postaje zadovoljstvo, prirodno i svojstveno čovjeku. Stvaraš male lutke koje glumac pretvara u bića, poput majke i oca”, pojašnjava Vatreš Selimović.

Uporedo s lutkarstvom, počela se baviti kostimografijom i scenografijom koji danas čine njeno primarno zanimanje. Popis pozorišnih predstava na kojima je radila prilično je dugačak, a nerijetko je za svoj rad bila i nagrađena. Posljednja u nizu nagrada stiže sa Sterijinog pozorja gdje je za rad na predstavi Schindlerov lift reditelja Kokana Mladenovića, a u produkciji Kamernog teatra 55, dobila nagradu za scenografsko ostvarenje.

• Na nedavno održanom Sterijinom pozorju ste za predstavu Schindlerov lift dobili nagradu za scenografsko ostvarenje. Kako se osjećate? Šta vam nagrade znače i kako ste konkretno ovu doživjeli?

– Stati pred publiku u Srbiji sa predstavom Schindlerov lift, sa tako bolnom i osjetljivom temom, već je pobjeda. Tu pobjedu je potvrdila i reakcija ljudi koji su imali priliku pogledati predstavu, a i žiri je to dijelom potvrdio. Ova ogromna čast jeste kruna na moju teatarsku zrelost i potvrda da je vrijedilo godinama živjeti u teatru i za teatar.

• Riječ je o još jednoj predstavi koja je u Vašu matičnu kuću – Kamerni teatar 55 – dovela renomiranog reditelja Kokana Mladenovića. Kako izgleda Vaša saradnja, s obzirom na to da ste već sarađivali na višestruko nagrađivanoj predstavi Sjećaš li se Doli Bel?

– Kokan je čovjek čija je religija teatar. Njegovo vjerovanje i procjena potencijala svakog pojedinca unutar predstave motivira i obavezuje na lični maksimum. Koncept, kontekst i cilj definisanog vizuala je uvijek izazovan za njegove saradnike, ali njegovo potpuno povjerenje u moj talent je najveći kompliment i motivacija za mene kao autoricu.

• Vjerujem da je roman Darka Cvijetića, kako za dramaturga i reditelja, bio izazovan i Vama. Jesam li upravu? Kako je izgledao Vaš rad na ovoj predstavi i šta Vam je bio najveći izazov?

– Roman koji govori o nesreći, nevolji i zlu čovjeka kroz činjenice smo postavili u kontekst igre, djetinjstva i bezbrižnosti kako bi približili jednostavnost raspona ljudskih emocija i stanja – od dobra do zla. Kako i zlo u jednom momentu postane zabavno, razigrano onome ko ga čini, a mučno i bolno onome ko ga posmatra i doživljava.

Na taj način publika kroz pravičnu, objektivnu vizuru može sagledati sve emocije koje se prožimaju kroz roman/predstavu, a mnogo ih je. 13.000 lego kockica od kojih glumci kroz predstavu grade i razgrađuju Crveni soliter, vertikalno selo. Igralište i tobogan za bezbrižnu dječiju igru ili kao “sprava za mučenje i izbacivanje leševa”, sve su to scenografski elementi kroz koje glumci pričaju priču. Prisustvo i involviranost Darka Cvjetića je bilo dragocjeno, jer je još mnoštvo redaka u njegovoj glavi koje papir knjige nije zadržao. Darko je riznica sjećanja i simbol hrabrosti jednog vremena.

• Možete li nam približiti – kako izgleda taj kreativni proces pronalaska rješenja za svaki problem koji je potrebno riješiti tokom nastanka jedne teatarske predstave?

– Komunikacija je najbitniji segment rješavanja problema u svakoj sferi mog života – od običnog, usputnog razgovora na pauzi probe do skice koja svako rješenje približi sagovorniku, uvažavajući njegov stav i mišljenje.

Reditelj, glumci, produkcija, tehničko vodstvo i osoblje… Kroz skicu su svi involvirani u realizaciju projekta i niko se ne može naći zatečen nekim rješenjem. Takav princip rada uveliko pomaže da predstavu svi osjećamo svojom i na taj način su glumci uvijek prijatelji vizualu i u skladu gradimo “našu” predstavu.

• Koji je najbolji dio posla u scenografiji/kostimografiji i kako uopće izgleda Vaš radni dan?

– Moja specifičnost je u tome što se ne odvajam od glumaca i glumica, što sam prisutna na svim probama, jer posmatrajući i slušajući njih iznalazim rješenja. Nakon ili između proba se bavim realizacijom i nabavkom, što od mene zahtijeva svo slobodno vrijeme. Kada sam u teatarskom procesu, onda tu i “živim”, dođem među prvima, a odem među zadnjima, jer mi to pričinjava radost i jer jedino svojim maksimumom mogu pomjerati vlastite granice.

• S obzirom na to da ste se bavili modom i dizajnom, zbog čega je konačni izbor pao na teatar? Šta Vas je privuklo teataru?

– Diplomirala sam na Odsjeku produkt dizajna Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, a to je odsjek koji nudi široko obrazovanje od primjenjenog do konceptualnog dizajna. Teatar je moje primarno opredjeljenje, ali tim odabirom nisam odbacila mogućnost djelovanja u drugim sferama dizajna. Rekla bih da je najveća ljepota rada u teatru to što je interdisciplinaran, uključuje sve oblasti dizajna i likovne umjetnosti, pa na taj način obuhvata sva moja interesovanja i afinitete.

• Šta znači biti kostimograf danas u BiH?

– S obzirom na tešku poziciju kulture u našoj zemlji, svaka disciplina iz domena umjetnosti, ne samo teatarske, oslanja se na ljubav i entuzijazam pojedinca. Ali neskromno ću reći da je ogromna privilegija baviti se kostimografijom i scenografijom u bosanskohercegovačkoj realnosti i živjeti od toga. Iz te vizure imam obavezu svoj posao obavljati najbolje što mogu.

Nerazumijevanje i nekompetentnost vlasti spram uloge kulture u našem društvu dovodi do nedostatka finansijskih sredstava za realizaciju predstava, filmova, ali i drugih performativnih i scenskih izraza, kao i drugih formi umjetnosti umjetnosti i kulturnog sadržaja. Ulaganje u kulturu i umjetnost ne treba povećati samo kvantitet, nego i standard. Brojnost svakako nije garant kvalitete, ali svi mi imamo mnogo više za pokazati, iznjedriti, ostvariti od onoga što uz skromne budžete, rijetkih projekata i filmova radimo.

Moji kapaciteti, ali i kapaciteti mojih kolega i kolegica su puno već od količine posla. U ovu kategoriju svakako ne spada predstava Schindlerov lift, jer je produkcija ogromnim naporima iznašla sredstva za njenu realizaciju, pa je samim tim ovakav rezultat bio neminovan.

• Kakvi su Vam dalji planovi, radite li već na nečemu novom? 

– Kamerni teatar 55, moja matična teatarska kuća, tokom ljeta planira male turneje naših uspješnih repertoarskih predstava. Nakon poteškoća koje je izazvala pandemija COVID-19 to je veliko osvježenje. Radujem se početku nove sezone i projekta u najavi, u nadi da ćemo svi raditi ipak malo opuštenije nego u prethodne dvije teatarske sezone.