Jović: Hrvatska nema vanjsku politiku prema BiH nego slijedi politiku HDZ-a BiH

Hrvatska nominalno želi potaći ulazak BiH u EU, ali u stvarnosti koristi svoje članstvo da postavi BiH zahtjeve koji su povezani sa unutrašnjim pitanjima, kao što je Izborni zakon, kaže u intervju za Al Jazeeru Dejan Jović.

Ako se model upravljanja Zeleno-lijeve koalicije Zagrebom pokaže dobrim i atraktivnim, ona može postati ozbiljna nacionalna snaga, smatra Jović Foto: Igor Soban/PIXSELL (Pixsell)

Hrvatska nominalno govori da želi potaći ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju što prije, ali u stvarnosti koristi svoje članstvo da postavi dodatne zahtjeve koji su uglavnom povezani sa unutrašnjim pitanjima kao što je Izborni zakon BiH, ističe u intervjuu za Al Jazeeru Dejan Jović, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu i Beogradu.

Dodaje da Izborni zakon u Hrvatskoj, s kojim Bošnjaci iz Hrvatske nisu zadovoljni, nije stvar oko koje bi Hrvatska dopustila da dobija savjete bilo iz Evrope ili iz susjednih zemalja.

Jović komentira i lokalne izbore u Hrvatskoj te uspjeh Zeleno-lijeve koalicije za koju smatra da, ako se njen model upravljanja Zagrebom pokaže dobrim i atraktivnim, može postati ozbiljna nacionalna snaga.

Također, prema njegovom mišljenju, sve zemlje Zapadnog Balkana trebale bi odmah ući u EU, bez dodatnih zahtjeva jer bi se tako ohrabrile progresivne snage i demokratizacija, međutim, dodaje da u EU postoji “diskretni” orijentalizam u odnosu na Zapadni Balkan, stigmatizacija Bošnjaka i Albanaca kao muslimana, te Srba zbog devedesetih.

Iako je presuda Ratku Mladiću pokazala još jednom podijeljenost na Balkanu, Jović ne vjeruje da je moguće obnoviti ratne sukobe, a ističe i veliku ulogu Haškog tribunala, prvenstveno na stvaranju arhive i svjedočanstava koje će moći koristiti i buduće generacije.

S Jovićem smo razgovarali i o izboru novog visokog predstavnika u BiH, ulozi SAD-a na Zapadnom Balkanu te odnosima Srbije i Kosova.

  • Na lokalnim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo poraz HDZ-a, ali i SDP-a u nekim od najvećih hrvatskih gradova. Zeleno-lijeva koalicija već četiri godine je sve jača, dok neki čak smatraju da je možda krenula ka smjenjivanu SDP-a kao vodeće opozicijske snage u Hrvatskoj. Da li se slažete s tim? Koliko su glavne stranke ‘ranjene’ ovim izborima? 

S jedne strane očigledno je da postoji želja da se duopol koji postoji u hrvatskoj politici od 90-tih godina, premda ne sa istim partijama, zamijeni sa jednim više pluralističkim partijskim sistemom. I već smo imali u nekoliko prethodnih krugova izbora pokušaja da se probije neka treća opcija i to su bile neke koje su relativno kratko trajale ali su bile značajni izazivači. Na ljevici je to bio ORaH, koji je u jednom trenutku izgledao kao partija koja će možda sustići SDP, a pojavio se i Živi zid, Laburisti, pojavio se onda više na desno Most i sada Domovinski pokret.

Mi već imamo neku povijest pokušaja da se pojavi neka treća snaga u hrvatskoj politici, ali tu treba biti oprezan jer dosad ti pokušaji na nacionalnom nivou nisu uspjeli. Koliko god ljudi na lokalnom nivou glasaju za partije kao što je sada Možemo! u Zagrebu i u Pazinu, ili ranije za lokalne političare koji ostaju dugo gradonačelnici ali nisu članovi nijedne partije, na državnom nivou još uvijek je HDZ dovoljno jak da može sa manjinama ili sa vrlo malim brojem nezavisnih zastupnika i malim partijama održati nacionalnu vlast, bez drugih koalicijskih partnera. Na predsjedničkim izborima također su u drugi krug prošli put ušli samo kandidati HDZ-a i SDP-a. Ipak, ako se pogleda ukupan broj glasova, prije pet, šest godina to je bilo oko 70 posto zajedno HDZ i SDP, sada je to oko 50, ako i toliko. Znači da pada podrška velikim partijama. Ali ne bismo trebali pretjerivati oko toga: HDZ je ipak dobio 15 od 20 županija i u tom smislu je i dalje apsolutno najjača snaga u hrvatskoj politici. SDP je ipak zadržao Rijeku, što mu je bilo poprilično važno i ostvario dosta dobar uspjeh, jer je osvojio i neke druge gradove i županije.

Ono što je novo je pojavljivanje nekih novih nezavisnih kandidata, npr. u Splitu Ivice Puljka koji ima svoju partiju, ali je pobijedio kao ličnost, i naravno u Zagrebu Zeleno-lijeva koalicija Možemo! koju vodi Tomislav Tomašević. Uspjeh Tomaševića je ogroman, jer je pobijedio sa najvećim brojem glasova dosad, većim čak i od Milana Bandića. To govori da se isplati jedan uporan rad na komunalnim pitanjima, ali koja su povezana sa pitanjem upravljanja, borbom protiv korupcije, protiv klijentalističkih odnosa koji su generirali dugu vladavinu Bandića, i protiv neke vrste nemodernih, starijih modela vladanja u odnosu na nove povezane sa ekologijom, kvalitetom života, kvalitetom vode, javnog transporta, sudjelovanje u odlučivanju i slično.

On vjerojatno najavljuje i dolazak neke nove generacije u politički prostor. Uspjeh je još veći zato što su oni nastali iz građanskog društva, nezavisnih nevladinih organizacija. Imamo još tri godine do prvih izbora i ako se taj model upravljanja Zagrebom pokaže dobrim i atraktivnim postoji velika mogućnost da koalicija postane ozbiljna nacionalna snaga.

  • Kada govorimo o tom nacionalnom nivou, Zeleno-lijeva koalicija, koja ima sedam zastupnika u Saboru, ima i drugačiju politiku odnosno stavove prema regionalnim pitanjima, prvenstveno prema BiH, u odnosu na politiku vladajuće HDZ koja se sada reflektira kroz non-paper i miješanje u pregovore oko Izbornog zakona u BiH. Kako biste ocijenili te dvije politike Hrvatske prema BiH?

Hrvatska je uvijek imala neke različite linije odnosa prema BiH. Možda se sjećate da su predsjednik Mesić i Josipović imali drugčiju vanjsku politiku prema BiH u odnosu na ono što je bila konstanta u samom HDZ-u. Ja bih rekao da koalicija Možemo! za sada nema jasnu politiku prema BiH i uopšte prema regionalnim pitanjima. Oni imaju donekle politiku prema EU, premda je pozicija HDZ-a više pro-EU nego što je pozicija Možemo!, jer su oni dosta kritični prema nekim aspektima upravljanja u EU, uključujući prije svega pitanja generiranja nejednakosti. Oni nisu euroskeptična partija ali nisu toliko euro-entuzijasti kao što je Andrej Plenković. Barem meni to tako izgleda, a ostaje da vidimo je li to sasvim točno kad oni definiraju svoj stav prema EU kao i prema regionalnim pitanjima.

Kad se radi o poziciji HDZ-a prema BiH, ja bih rekao da je politika Hrvatske prema BiH sada pod velikim utjecajem onoga što je politika HDZ-a BiH. Kao da Hrvatska nema svoju vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini, nego slijedi politiku HDZ-a BiH prema Bosni. Hrvatska u svojoj vanjskoj politici ima dva prioriteta – jedan je što šira i dublja integracija u sve evropske organizacije, institucije i procese, kroz ulazak u Schengen i Eurozonu u ovom mandatu vlade Andreja Plenkovića. Drugi je pitanje BiH, koja postaje sve više jedina stvarna tema za hrvatsku regionalnu politiku jer Hrvatska trenutno ima zamrznute odnose sa Srbijom, Crna Gora i Sjeverna Makedonija ju skoro uopće ne zanimanju, ali za razliku od toga Hrvatska tretira BiH kao neki poseban slučaj. Ona se ponaša onako kao što je rekla Kolinda Grabar Kitarović a to je da Hrvati imaju dvije domovine, Hrvatsku i BiH. U tome ima i patroniziranja prema BiH, ali ima i donekle razumljivog interesa za stabilnost BiH, s kojom Hrvatska ima vrlo dugu granicu i koja dijeli Hrvatsku teritorijalno na dva dijela kod Neuma. Hrvatska nominalno govori da želi potaći ulazak BiH u EU što prije ali u stvarnosti ipak koristi svoje članstvo da postavi dodatne zahtjeve koji su uglavnom povezani sa unutarnjim pitanjima, pitanjem izbornog zakona, statusa Hrvata, stvari koji nisu stvar vanjske politike niti bilateralnih odnosa bilo koje druge dvije zemlje. Izborni zakon u Hrvatskoj, s kojim Bošnjaci iz Hrvatske recimo nisu zadovoljni, nije stvar oko koje bi Hrvatska dopustila da dobiva savjete bilo iz Evrope ili iz susjednih zemalja.

Mislim da postoji jedan kontinuitet, posebno kod zastupnika u Evropskom parlamentu iz Hrvatske, bez obzira da li oni dolaze sa ljevice ili desnice, koji pokušavaju da iskoriste proces europeizacije kao sredstvo pritiska prema BiH, kako bi se ona oblikovala kao još više decentralizirana zemlja i kako bi se eventualno federalizirala po etnonacionalnom osnovu. Osobno mislim da to nije konstruktivno i mogu razumjeti zašto izaziva razna pitanja o namjerama unutar same BiH.

  • Može li takva BiH ući u EU?

Ja deset godina zagovaram da sve zemlje Zapadnog Balkana uđu odmah u EU, bez dodatnih prepreka i zahtjeva, jer oni su uglavnom neostvarivi, a povećavaju se i intenziviraju, možda zato što nema volje u zemljama članicama EU da se ikad taj proces završi. Uz to, postoji i „diskretni“ orijentalizam u odnosu na Zapadni Balkan, stigmatizacija Bošnjaka i Albanaca kao muslimana, a Srba zbog devedesetih. Ja sam zagovornik da se ne bavimo iluzijama da ćemo mijenjati te zemlje, nego da ih primimo odmah takve kakve jesu u nadi da će to usporiti negativne a pojačati pozitivne tendencije, da im barem prekinemo taj osjećaj da ih niko ne želi, da čekaju Godoa, da su isključene iz Evrope a time i da smanjimo osjećaj poniženja i nepravde kod naroda u tim zemljama.

Mislim da BiH treba odmah ući u EU i to zajedno sa drugima iz Zapadnog Balkana. Ona jeste nesavršena, ali svaka je zemlja takva, i očekivati da ijedna postane savršena pa tek onda da uđe je ili iluzija ili samo izgovor za nedostatak volje. Članstvo u EU bi bilo vrlo snažna garancija za njen opstanak i jedinstvo, jer nijedna članica EU se nije raspala i ulazak u EU bi joj dao osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Vidim u EU jedan Cipar koji je mnogo više podijeljen ali je svejedno članica. I pritom, gledam geostrateški, smatram da je mnogo bolje da se EU proširi sada kada može i dokle može nego da ostavlja to pitanje neriješenim, jer će se u tim zemljama koje nisu u EU povećati utjecaj ostalih aktera, SAD-a, Kine, Rusije, Izraela, Turske, arapskih zemlja, koji se sada pojavljuju kao regionalni akteri a ranije to nisu bili.

  • U tom smislu, Crna Gora je nedavno tražila pomoć EU da otplati veliki dug Kini, međutim, EU je rekla da ne otplaćuje kredite trećih strana. Kakvu je poruku EU poslala ovim odbijanjem, da li je ovo ipak trebala iskoristi kao šansu da učvrsti svoju poziciju na Zapadnom Balkanu?

Mislim da bi EU u svom interesu trebala biti više prisutna na Zapadnom Balkanu i Zapadni Balkan u njoj, kroz ulazak zemalja u EU, pa bi se stvari lakše rješavale i to bi ohrabrilo progresivne snage i smanjilo bi utjecaje drugih. Smatram da je u strateškom interesu EU da bude što više prisutna i da to pokazuje. Ona je doista prisutna finansijski, ali ljudi imaju utisak da drugi više pomažu. Posebno je to vidljivo sa ovim vakcinama, gdje su Kina i Rusija viđeni kao najveći prijatelji a zapravo kada pogledate one nisu pomogle kao EU. EU se jednostavno ne vidi toliko koliko bi se trebala vidjeti.

  • To nije samo do EU, nego i do balkanskih političara. Vidjeli smo koliko su vlasti u Srbiji isticale i slavile pomoć Kine, dok je evropska pomoć bila puno manje vidljiva u njihovim javnim nastupima.

Mi imamo produkciju tih pristranih interpretacija. Ja znam da EU nije popularna ni u samoj EU, ali barem nominalno svi ovi političari govore da još žele u EU i kada bi to bila realna opcija, većina građana bi prihvatila. Hrvatska uopće nije bila oduševljena ulaskom u EU, ali svejedno su prihvatili da to nije loša stvar. Vi sada za vrijeme pandemije možete reći ‘Srbija je bolje prošla, nije u EU pa može da trguje i sa Rusijom i Kinom’, ali onda kada pogledate koja količina novca će doći iz EU za zemlje članice za ekonomsku obnovu, to je 20 milijardi eura u slučaju jedne male Hrvatske, to je neusporedivo sa novcem koji će doći u zemlje koje nisu članice EU. Zapravo je to jednim dijelom problem, jer će se na Balkanu stvarati dodatne razlike, stvarat će se rascjep između ovih koji jesu u EU i onih koji nisu, a time i dodatne negativne emocije prema EU i prema susjedima. Mislim da ne treba stvarati rascjepe nego ih smanjivati.

  • Ipak, opet smo svjedoci rascjepa nakon izricanja pravomoćne presude Ratku Mladiću, a čak u samoj presudi je bilo rascjepa jer su neke sudije imale izdvojeno mišljenje.

Meni se čini da nema dovoljno svijesti o dubini tragedije tog rata. Kao da nema dovoljno hrabrosti i volje da se prihvati odgovornost za zločine i da se naglasak stavi na žrtve, da se vodi politika sjećanja, ali ne da slavimo rat kao najsvjetlije doba naše povijesti i temelj nacionalnog ideniteta, kao što se u Hrvatskoj često dešava, jer se glorificiraju 90-te i nude se kao uzor i model za jedinstvo nacije, nego da se o ratu govori isključivo kroz komemoriranje, kroz izražavanje žaljenja što je do njega uopće došlo. Mi se moramo sjećati žrtava i kažnjavati počinioce zločina s ciljem da se taj rat ne ponovi. Smisao toga ne bi trebala biti osveta ili frustracija koje bi vodile u novi ratni sukob, nego stvaranje mira.

Nažalost, to se ne događa, ili barem ne dovoljno. Upravo obratno: u Srbiji i Hrvatskoj primjerice, sada se ljudi koji su u Haškom sudu ili pred domaćim sudovima bili osuđeni – i to s jakim razlogom – za zločine protiv drugih ljudi i naroda tretiraju kao neke žrtve međunarodne nepravde, ili kao pogrešno optuženi i osuđeni. A oni koji su cijelo vrijeme bili protiv rata, kao antiratni aktivisti i antinacionalisti, o njima se govori kao o izdajnicima i drukerima. Tako predsjednik Milanović govori, recimo, o Žarku Puhovskom, koji je uz Vesnu Teršelič, najistaknutije lice inicijative REKOM iz Hrvatske. U Srbiji povijest devedesetih interpretiraju oni koji su bili osuđeni u Haškom sudu – i naravno da pravdaju svoje zlodjelo. To je loše i zabrinjavajuće.

Ne vjerujem da je moguće obnoviti ratne sukobe, ali je opasno kad se vrijeđaju žrtve a slave počinitelji zločina. Mi nikada ne znamo hoće li u budućnosti međunarodni poredak opet kolabirati pa će nam ovdje nastati kaos i anarhija, i hoće li neka od ovih naših nedovršenih država i nekonsolidiranih demokratija kolabirati pa ćemo imati situaciju rata svih protiv sviju. Nismo mislili da ćemo imati rat 90-tih, ali kolabirao je međunarodni poredak, jugoslovenska država i republike u njoj. Kad se to dogodilo, rat – dotad nezamisliv – postao je moguć, i čak možda i neizbježan. Ali, bio je moguć i zato što su se već krajem osamdesetih pojavile razne osvetničke interpretacije onog rata iz četrdesetih, koje nisu bile usmjerene prema stvaranju mira nego prema osveti kroz novi rat. Stvaranje novog rata na ideji osvete je najveća uvreda žrtava prethodnog rata, jer ih se na taj način zloupotrebljava za novo nasilje.

Neki od tih ljudi koji su počinili te strašne zločine ne bi nikada bili kažnjeni u našim zemljama, i mislim da je Haški tribunal bio korak naprijed i bio je koristan, a posebno je koristan jer je prikupio toliko svjedočanstava i arhivu da ćemo moći saznati skoro sve ako želimo saznati činjenice. Bez obzira što je sud rekao, mi tako možemo u slobodi sami razmotriti neki slučaj – a to će moći i nove generacije, za koje se nadam da će biti sposobnije da procjene same za sebe što se dogodilo našoj generaciji nego što smo mi sami u stanju. To je značajno postignuće.

  • Kako ocjenjujete izbor novog visokog predstavnika u BiH kao njemačkog kandidata kojeg su podržale sve zapadne članice PIC-a, te uopće trenutnu ulogu OHR-a koji neki slikovito opisuju kao ‘mrtvog konja’?

Izbor novog visokog predstavnika u BiH je znak da se barem Zapad pokušava ponovo vratiti na pitanje BIH. Sljedeće godine je 30 godina od početka rata, to je dugo razdoblje i mislim da postoji neka svijest da bi bilo korisno napraviti korak dalje i možda čak prebaciti suverenitet na građane BiH, jer danas je suverenitet BiH ograničen kad se radi o unutarnjim pitanjima. Međutim, postoji i strah što ako to ne uspije, jer prošli put kada se prebacivao suverenitet iz ruku Jugoslavije u ruke Bosne on je ispao i razbio se, i bio je rat. Mislim da Zapad ne želi riskirati ponovo, ali da i iskreno želi napustiti BiH i prebaciti svu odgovornost za BiH na Bosance i Hercegovce. Sada je pitanje, naravno, postoje li Bosanci i Hercegovci, ko su oni, ili postoje samo tri naroda, i da li se oni mogu oko ičega dogovoriti osim da postoje kao tri naroda, jer jedini konsenzus u BiH je da imaju tri naroda, oko svega druga izgleda da postoji neslaganje. Premda, i oko ovog pitanja u zadnje vrijeme ima zanimljivih dilema.

Na ovo imenovanje stoga gledam kao na neki novi pokušaj da se otvore pitanja što dalje sa BiH. Mislim da je dolazak Joe Bidena na čelo SAD-a isto jedan od faktora jer je on identificirao Zapadni Balkan kao jedan od svojih prioriteta. To nije glavni prioritet, ali ako se tu nešto može napraviti on će to napraviti. I vidim još jednu dodatnu stvar – u Njemačkoj su izbori ove godine, a u Francuskoj sljedeće godine. Mislim da je ovo imenovanje jednim dijelom pokušaj da se, bez obzira šta će se desiti na njemačkim izborima, ipak zadrži neki kontinuitet, jer čovjek koji je imenovan je iz stranke Angele Merkel. Očekivao sam kada je Biden izabran da će se taj ‘push’ desiti od njegovog dolaska na vlast u januaru do izbora u Njemačkoj u septembru. Sada su još uvijek Merkel i Biden tu, i to je možda dobra prilika, a druga stvar je ova presuda Ratku Mladiću koja se između ostalog temelji na formulaciji genocida u Srebrenici. Biden je već ranije pokazao koliko mu je važno reagirati kad se radi o genocidu i mislim da će koristiti tu presudu ako je ikako moguće da utječe na unutarnje odnose u BiH i da pokuša ojačati integracijske snage a oslabiti separatističke.

  • Kada govorimo o politici Bidena prema Zapadnom Balkanu, SAD je postavio kao cilj dijaloga između Kosova i Srbije međusobno priznavanje. Prema vašem mišljenju, da li će doći to tog trenutka ili će status quo trajati i dalje, kao tokom ove posljednje decenije dijaloga?  

U pitanju priznanja Kosova neće biti nekog velikog napretka, to je moj dojam, jer mi se čini da mnogima odgovara da to pitanje ostane neriješeno. To je ipak globalno pitanje, gdje je Rusija involvirana, gdje su involvirane neke zemlje EU i članice NATO-a koje ne priznaju Kosovo. Osim toga, sa stanovišta Srbije, mislim da je za izgradnju novog srpskog nacionalnog identiteta činjenica da je Kosovo izgubljeno ali nije darovano ključna osovina, ključni stup oko kojeg se može graditi nacionalni narativ za budućnost, barem kada se radi o sada vladajućim strankama i idejama.

  • Također, Kosovo je najavilo tužbu za genocid protiv Srbije. Mislite li da je takva tužba izvediva? 

Dosadašnje tužbe tog tipa nisu uspjele, ali to je jedan način pritiska. U pravnom smislu ne izgleda mi vjerojatno da će od toga nešto biti. Što se tiče političkih efekata, zemlje Zapadnog Balkana su rijetko kada propustile šansu da pritišću jedna drugu ako ikako mogu. Nažalost.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO