Sarajevski paravan u ulozi superheroja

Paravan koji je tokom opsade štitio ljudske živote bio je inspiracija umjetnici Amini Avdić, čija će izložba ‘Roses are red’ biti otvorena u sklopu Modula Memorije.

Već gotovo mjesec pažnju građana Sarajeva budi paravan postavljen u ulici Branilaca Sarajeva, preko puta Narodnog pozorišta, na istom mjestu na kojem je tokom opsade Sarajeva bio postavljen improvizirani štit u formi velikog paravana koji je štitio ljude koji su morali proći dijelom grada između zgrada Pošte i ZOI ’84.

Riječ je o umjetničkoj instalaciji Šav (Stitch) mlade produkt-dizajnerice Amine Avdić, koja je dio izložbe Roses are red. Njena izložba će, u sklopu programa Modul Memorije Festivala MESS, biti otvorena u srijedu navečera u prostoru Crvenog križa.

“Od 1992. do 1995. nije bilo trajnog zida između civila i smrti. Ljudi su improvizirali štitove velikim paravanima, koje su spajali od čaršafa, šili su jedan po jedan da dobiju ogromni paravan koji bi pregradio cijelu jednu ulicu, da bi spasili živote”, kaže Amina Avdić za Al Jazeeru.

U unutrašnjoj postavci izložbe Vernesa Berbo, bh. glumica s adresom u Berlinu, melodijski izvodi sevdalinku Ružo moja, čime paravan dobija dodatni element – zvuk.

“Uz melodiju sevdalinke Vernesa broji ‘1…2…3…’, pa ide zvuk pucnja snajpera, pa nastavlja ‘4…5…6…’, pa opet snajper. To je njena reakcija na ovu ideju i lični je doprinos instalaciji, jer govori o njenom sjećanju na način na koji je ona tada prelazila ulice koje su bile zaštićene paravanima. Ona je koristila sistem brojanja”, pojašnjava mlada umjetnica.

Na paravanu je ispisano nekoliko izjava pozorišnih radnika iz perioda opsade Sarajeva koje ni rat nije spriječio da nastave s radom (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Kompoziciono je formiran iz više različitih geometrijskih oblika, što je metafora za različita iskustva iste priče, a Šav je element koji spaja sve te priče u jednu cjelinu, koji formira ‘monument’ sjećanja”, dodaje.

‘Nikad stati’

Na paravanu je ispisano nekoliko izjava pozorišnih radnika iz perioda opsade Sarajeva, koje ni rat nije spriječio da nastave s radom, a koje je autorica Hana Bajrović sublimirala u knjizi Teatar pod opsadom.

“Kada smo na sve to ‘pristali’, onda smo riješili da pronađemo način organizacije života, a to je podrazumijevalo i nastavak rada u nenormalnim okolnostima. Jer, život koji je bio potpuno opustošen trebao se na neki način obogatiti.” Izudin Bajrović

“Shvatila sam da moram raditi, ne samo zbog posla, nego da sačuvam ono što sam imala u sebi, jer sve je bilo nekako otuđeno i počela sam da gubim vjeru u sebe, vjeru u život, vjeru u Boga kojeg nosim u sebi.” Nada Đurevska (1952-2017.)

“Ove dvije izjave, simbolično postavljene preko puta Narodnog pozorišta, iako su izgovorene za vrijeme agresije na Sarajevo, važe jednako i za sadašnje vrijeme, koje nas je zadesilo sa ovom situacijom zvanom COVID-19, i trebaju prenijeti istu poruku – nikad stati, samo nastaviti, naći način, na kraju krajeva – prihvatiti”, ističe Amina Avdić.

Iako inspirirana pričom i vremenom koje je iza nas, ova instalacija korespondira i s aktuelnom situacijom, a Amina Avdić smatra kako situacija uzrokovana pandemijom COVID-19 u neku ruku jeste “ratna”.

“Elementi koji mi dozvoljavaju da mogu da je poredim s ratnim stanjem su strah, neizvjesnost, nevjerica, zbunjenost, svakodnevne statistike o broju mrtvih, upozoravanje na novi način života… Svo ovo brujanje meni lično predstavlja jednu konstantnu sirenu, koja se nikako ne gasi, jer nas mediji svakodnevno upozoravaju koje mjere da preuzmemo da bi preživjeli”, pojašnjava.

‘Svaki ožiljak ima svoju ranu’

Govoreći o inspiraciji za ovu umjetničku instalaciju, ova mlada umjetnica, koja se bavi i scenografijom, kaže kako je na nekoliko filmskih setova imala scene u kojima su bili potrebni paravani kao scenografski element.

“Imala sam dvije prilike da postavim paravan kao dio scenografije za film. Oba puta sam nakon postavke dosta vremena samo stajala ispred tog ogromnog komada platna i razmišljala kako, ustvari, gledano iz ptičije perspektive, ta gromada platna predstavlja nit između života i smrti. Vizuelno me jako dojmilo, jer za mene je taj paravan imao ulogu super heroja, štitio je ljudske živote. Nekoliko godina kasnije, danas, nastala je instalacija Stitch/Šav”, priča Amina Avdić.

Svaki ožiljak ima svoju ranu, kaže autorica izložbe (Ustupljeno Al Jazeeri)

Roses are red njena je prva samostalna izložba, kojom će, kroz elemente izložbenih instalacija, predstaviti ličnu ispovijest.

“Osnovni motivi radova su crvena boja, ruža i nit, zajedno ovi motivi pričaju priču o pokušaju zatvaranja rana s kojima kao društvo živimo. Budućnost rana su ožiljci. U biti, nit kojom se ušiva rana je sadašnjost, prelazak iz stanja rane u stanje ožiljka. To je nit koja čini jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ožiljci ostaju kao podsjetnik, neizbrisivi su. Kako u smislu pojedinaca i pojedinki te ličnih rana i trauma, tako i u smislu cjelokupnog društva sadašnjost može biti nit koja pomaže da rane iz prošlosti pravilno zacijele kako bismo se u budućnosti na ispravan način mogli sjećati prošlosti”, ističe.

Predstavljena je plakatom na kojem naziv izložbe ispisan na leđima autorice predstavlja svojevrsni ožiljak.

“Svaki ožiljak ima svoju ranu (ne obrnuto). Priču iza sebe. I priču ispred sebe. Rane fizički jesu izlječive, pogotovo s današnjom naprednom medicinom, koja čak daje garanciju da se ožiljak neće ni vidjeti golim okom. U ovom slučaju govorimo o ranama na duši, o ranama koje su nam nanijete, ne fizičkim predmetom, već izgovorenom rečenicom, određenim traumama, borobe samih sa sobom. Poruka ovog plakata je da više obratimo pažnju jedni na druge, da se više slušamo, gledamo. Sistem društvenih mreža, sistem novog brzog vremena sve više odvaja ljude jedne od drugih i stvara totalni nerealni, surovi svijet, u kojem je postalo trend biti empatičan, a pitam se znamo li šta je empatija zaista ili smo samo elokventni i u trendu”, kaže.

Ukazivanje na probleme društva

U narednom periodu Amina Avdić nastavlja rad na nekoliko scenografija, koje su u fazi idejnog rješenja, ali i na autorskoj teatarskoj predstavi Prvi vikend u aprilu, na kojoj joj se pridružila i rediteljica Sabrina Begović-Ćorić.

“Predstava govori o prvim danima pandemije i izolacije kada je COVID-19 zatvorio cijeli svijet, a s njim i četveročlanu porodicu, Almu, koja je slijepa od rođenja, njenog muža Tarika, koji je slijep od šeste godine, te njihovo dvoje djece u svijet stambene jedinice veličine 68 metara kvadratnih. Ovo je priča koja se dešava u jednom danu, u jednom prostoru, a osim pitanja našeg iskustva pandemije i izolacije od ostatka svijeta, postavlja nam jedno bitno pitanje: Kako izgleda jedan dan u životu slijepih ljudi u vremenu kada su prepušteni samima sebi?”, otkriva Amina Avdić.

Novim projektom na kojem radi, Amina Avdić će otvoriti pitanje slijepih i slabovidnih osoba (Edvin Kalić/Ustupljeno Al Jazeeri)

Dramski tekst, koji je predložak ove predstave, baziran je na dnevniku koji je vodila aktivistica Amna Alispahić u prvim danima izolacije u aprilu 2020. godine, da bi u toku istraživačke faze projekta, uz pomoć dramaturginje Minje Bogavac iz Beograda te konsultantice Amne Alispahić, dobio finalnu verziju, u kojoj se prožimaju pitanja svakodnevnice slijepih osoba, poteškoće s kojima se svakodnevno susreću u svojim stanovima, na ulicama, u pozorištima, prodavnicama, na pješačkim prijelazima, u odnosu s drugim ljudima, ali istovremeno daje i odgovore na koji način se izbore s poteškoćama.

“Kao ljudi koji jasno vide i koji svoj dar vida podrazumijevaju, osjećamo veliku ljudsku odgovornost da kroz ovaj projekat prvenstveno otvorimo pitanje slijepih i slabovidnih osoba, da pokrenemo diskusiju o određenim problemima, ali i ponudimo rješenja koja mogu našim sugrađanima i sugrađankama olakšati svakodnevni život te pružimo platformu putem koje će se njihov glas čuti dalje od njihovih stambenih jedinica. Kroz pozorišnu formu, kojoj jedna od osnovnih funkcija jeste propitivanje i ukazivanje na problematike našeg društva, naša ideja vodilja jeste da ponudimo jednu novu vizuru te da otvorimo prozor u jedan novi svijet, koji zahtijeva naš potpuni angažman, naše razumijevanje i shvatanje”, ističe.

“Kroz rad s Amnom, koja je slijepa od rođenja, i moje svakodnevne razgovore s njom, razvila sam poseban scenografski koncept, koji u cjelini s rediteljskim konceptom komunicira s publikom vizuru slijepih osoba”, dodaje Amina Avdić.

Slijepe osobe u ovoj predstavi predstavit će mladi glumci Dino Bajrović i Elma Juković. Važnost ovog projekta prepoznao je i Internacionalni teatarski festival MESS, koji je finansijski podržao projekt, a svoja vrata otvorilo im je i Narodno pozorište Sarajevo, na čijoj sceni će, čim epidemijska situacija bude povoljnija, predstava biti premijerno izvedena.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO