Bajruši: Kako je ekipa s ceste došla nadomak vlasti u Zagrebu

Politika pokojnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića umnogome je doprinijela da grupa zagrebačkih aktivista postane glavni politički konkurent na izborima prema anketama koje im predviđaju velike izglede da preuzmu hrvatsku prijestolnicu.

Desi li se da lijevo-zelena koalicija i njihov kandidat Tomislav Tomašević u maju osvoje Zagreb, drugu najvažniju funkciju u državi, to bi moglo potaknuti i druge promjene u zemlji, ali utjecati i na odnose u regiji.

Na polju ljevice u Hrvatskoj se promjene dešavaju u velikoj mjeri, kaže Al Jazeeri novinar Jutarnjeg lista i publicista Robert Bajruši. Njegova posljednja knjiga „Možemo – kako je nastala nova hrvatska ljevica“, objavljena oko dva mjeseca prije lokalnih izbora u Hrvatskoj, donosi priču o tome kako su klijentelizam desnice i inertnost Socijaldemokratske partije u prvi plan, potpuno neočekivano, doveli posve nove ljude na političku scenu te zemlje.

• SDP nije imao ozbiljnu konkurenciju na ljevici sve do 2017, kad su u Hrvatskoj održani lokalni izbori. Kandidat lijevo-zelene koalicije Tomislav Tomašević sada je favorit za gradonačelnika Zagreba na izborima u maju. Dešavaju li se u Hrvatskoj velike političke promjene, i na polju ljevice i u politici uopće? 

– Tek ćemo vidjeti. Na polju ljevice u velikoj mjeri da, u smislu da se prvi puta od devedesete na ovamo pojavila alternativa SDP-u. Do sada su se pojavljivali, naprimijer, Laburisti, ili Orah, ali oni su trajali maksimalno godinu dana. Ali, ovo je nešto drugo, i baš na temelju izbora u Zagrebu koju dolaze u petom mjesecu vidi se da dolazi jedna nova ekipa, zeleno-lijevi blok. U Zagrebu je to ‘Zagreb je naš’, na razini Hrvatske ‘Možemo’. To je drukčije ekipa koja je iskoristila priličnu statičnost SDP-a u Hrvatskoj koji dugo dugo već gubi popularnost. SDP je u zadnjih 15 godina izgubio oko 400 tisuća glasova. Ova ekipa je drukčija, modernija, i posebno u urbanim sredinama, a prije svega u Zagrebu imaju velike šanse. Digresije radi, gradonačelnik Zagreba je druga najjača politička figura u državi. Grad Zagreb ima godišnji proračun od sedam milijardi kuna, to je negdje preko 900 miliona eura. I još toliko je u Holdingu. Dakle, to je čovjek koji sa skoro dvije milijarde eura godišnje barata.

• Je li pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić napravio medvjeđu uslugu klijentelističkoj politici u Hrvatskoj? Današnja lijevo-zelena koalicija nastala je upravo iz revolta aktivista koji su se protivili gradnji novog stambeno-poslovnog kompleksa na Cvjetnom trgu 2011. Bandić je svesrdno podržavao tu gradnju.  

– Pokojni Bandić je prije svega radio usluge svom džepu i svojim poslovnim partnerima. Ali da, on je sa tom bahatosti otvarao već dugo vremena put nekome ko će mu se suprotstaviti. SDP to nije bio jer je veliki dio zagrebačkog SDP-a, pa čak i hrvatskog SDP-a, bio u tajnim savezima sa njim – on je zapošljavao njihove ljude, naprosto ih korumpirao na različite načine. I da, tu se pojavila ta ekipa. Naravno, kada su se pojavili 2005. ili 2006. niko nije, pa čak ni oni sami nisu vjerovali da će nakon deset godina iskočiti u prvi plan, ali jesu. Oni su Bandićeva nezakonita djeca.

• SDP ima dugogodišnju tradiciju u Hrvatskoj. Ali nakon poraza predsjednika Ive Josipovića 2015, nisu uspjeli doći na vlast. Gdje griješe? 

– Treba biti pošten prema SDP-u, veliki dio socijaldemokratskih partija u Evropi su u silaznoj putanji već deset godina. U krajnjoj liniji SPD njemački, najjača socijaldemokratska stranka u Evropi, ne stoji baš najbolje. Ali da, SDP se već dugo ‘odnarodio’. Oni gube birače, i to one birače koji su u najboljim godinama. Istraživanja su pokazala da svega tri posto mlađih od 30 godina je spremno glasati za SDP. Dakle, oni su potpuno izgubili doticaj sa mlađim generacijama. Sva istraživanja pokazuju da su njihovi birači od ‘50 plus godina’. Osim toga, oni su izrazito birokratska partija. Istina, njima se ne može baciti neki neoustaški sentiment, kao što se može HDZ-u i desnici, ali su i oni, naprimjer, pod Zoranom Milanovićem zapošljavali svoje ljude [u javne institucije]. Dakle, bio je to jedan klijentelizam, ne kao u slučaju HDZ-a, ali ga je bio. Naravno, liberalni birači, barem u Hrvatskoj, su puno kritičniji prema svojima političkim predstavnicima nego što su desni birači prema svojim.

• Može li se reći da se i Zoran Milanović odmakao od lijeve političke misli sada kada je postao predsjednik Hrvatske? 

– Milanović nije ljevičar. Zapravo, on je ljevičar samo po antifašizmu. On je sam za sebe govorio da je kalvinist, dakle liberal i to izrazito liberalan. Kao premijer se izrazito odmakao od ljevice i zato je bio i kažnjen na izborima 2015. i 2016. kada je oba puta izgubio. Nakon toga je postao predsjednik samo jer su desni birači, koji su u prvom krugu bili za Miroslava Škoru odbili podržati Kolindu Grabar Kitarović [u drugom krugu], jer je HDZ-ovka. A Milanović se u toj kampanji zaista prikazivao kao ljevičar, i uspio je još sve ljude sa lijevog centra kojima se Kolinda popela na glavu pridobiti. Ali, on nije ljevičar, i to pokazuje svojim brojnim nastupima. Činjenica jeste da je on kontra HDZ-u, ali to je nekakva njegova bitka.

• Gdje vidite ključ popularnosti nove ljevice u Hrvatskoj? Je li to možda njihova politika ‘ostajemo jednom nogom na ulici, a drugom u institucijama’. 

– Prvo ono što sam već rekao – drukčiji su, moderniji, njihovi birači su u velikoj mjeri mlađi ljudi koji traže nekoga u Hrvatskoj. Drugo, oni sada imaju šest zastupnika u Saboru, koji su izuzetno kvalitetni – Sandra Benčić, Tomislav Tomašević, Rada Borić i drugi. Oni nije samo da pričaju, već zaista predlažu veoma kvalitetne programe. Što se tiče Zagreba, ja osobno nisam glasao za njih, ali je opći stav kod drugih ljudi koji su ih podržali da ih nisu prevarili u protekle četiri godine.

• Posljednjih godina se često piše o krahu evropske ljevice. Vi ste ipak optimistični? 

– Postoji jedna prilično postojana krivulja u tom odnosu ‘pristojne desnice’ i ‘pristojne ljevice’ u Evropi. Imali smo u osamdesetima Margaret Thatcher, Helmuta Kohla, krajem devedesetih su se pojavili Tony Blair, Gerhard Schroder, pa švedski socijaldemokrati… Bio je taj talasa ljevice koji je trajao nekih osam do deset godina. Sada je to desetak godina desnice. Međutim, vidi se da postoje i neke lijeve alternative, i ova pandemija korona virusa je pokazala kako ljudi žele stranke koje će brinuti o njihovim socijalnim pravima; pravo na zdravstvo; dobivanje cjepiva ne preko reda; omogućavanje zapošljavanja mladih; obrazovanje… Dakle, to su sve teme na kojima je inzistirala lijeva politika. Ne vjerujem da lijeve stranke mogu propasti.

• Šta bi, u regionalnom smislu, značilo jačanje ljevice u zemljama nastale raspadom Jugoslavije? 

– Prije svega treba definirati šta su to lijeve strane. Ivica Dačić i Socijalistička partija Srbije su formalno lijevi, ali ja ih baš i ne doživljavam kao takve. Mislim da ako uspiju ovdje u Zagrebu, i ako se etabliraju i na nacionalnoj razini u Hrvatskoj, to će se vidjeti i drugdje. Vidim da postoje te ideje i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Naravno, u svim zemljama regije postoji ta neka revizionistička struja. Zbog zdravlja nacija treba nam neka druga politika, koja će sa time raščistiti.