Vedrana Božinović: Jasno je da nama misleće društvo ne treba

Mi smo jedno nesređeno, haotično, disfunkcionalno društvo koje se šizofreno zalaže za potpuno oprečne stvari, smatra glumica Vedrana Božinović.

Božinović: Posvećeno pozorište koje ima šta da kaže jedan je od stubova koji su potpora zdravog društva (EPA)
Božinović: Posvećeno pozorište koje ima šta da kaže jedan je od stubova koji su potpora zdravog društva (EPA)

U godini koju je obilježila pandemija COVID-19, Narodno pozorište Sarajevo proslavit će stogodišnjicu svog postojanja. Prvi u nizu događaja koji će označiti ovaj veliki jubilej je predstava To nikad nigdje nije bilo, nastala prema motivima književnika Tvrtka Kulenovića, u režiji Dine Mustafića.

Glavna uloga povjerena je jednoj od najpoznatijih bh. glumica Vedrani Božinović, koja se javnosti predstavila i kao kolumnistica i dramaturginja.

Novinarstvo, kojim se počela baviti sa 16 godina, njena je prva ljubav, no ljubav prema glumi bila je jača. Ipak, nikada se nije u potpunosti odrekla ljubavi prema pisanoj riječi te već godinama objavljuje kolumne u magazinu Gracija. O njenoj svestranosti možda najbolje govori uloga dramaturginje u kojoj se okušala posljednjih godina, a čiju uspješnost potvrđuju brojne nagrade, među kojima i Sterijina.

I u predstavi To nikad nigdje nije bilo je, uz Darka Lukića, koji je bio zadužen za adaptaciju i dramatizaciju teksta, angažirana kao dramaturginja. No, ovo je prvi put da je u isto vrijeme morala biti i na sceni i u publici i to, priznaje, nije bilo nimalo jednostavno.

O procesu rada na ovoj predstavi, kreativnom pozorišnom procesu u jeku pandemije, dramaturgiji u kojoj se uspješno okušala i budućim profesionalnim planovima je, uoči premijere, govorila za Al Jazeeru.

  • Kako je, s obzirom na epidemijske mjere uvedene zbog pandemije COVID-19, izgledao rad na ovoj predstavi, koliko je različit u odnosu na standardne probe? 

– Početak proba, rad na tekstu, počeli smo online. Bilo je čudno završiti probu i nemati sagovornika, jer bi se kamere pogasile i svi bismo ostajali u svojim prostorima. Sami. I odvojeni. Imala sam potrebu da komuniciram. Pozorišna predstava, dok je radite, postane dio zraka koji vas okružuje i stalno je nosite sa sobom. Nemati s kim podijeliti misli bilo je novo i vrlo neprijatno iskustvo.

Sam rad na sceni obilježile su maske. Prvi put sam masku skinula na generalnoj probi i osjetila se strašno nezaštićenom. Odjednom je sve bilo drugačije i tekst koji govorim i neka neugodna izloženost. U tome se proces jako razlikovao od uobičajenih.

U isto vrijeme, iako smo bili pod maskama, ne sjećam se procesa koji nas je kao glumce više otkrivao. Roman Tvrtka Kulenovića, Istorija bolesti, po kojem je rađena predstava, intimna je priča. Od nas se tražilo da donesemo vlastite, jednako intimne priče. Iako neke ljude sa kojima igram znam desetljećima, prvi put sam čula neke stvari koje su na probama prepričavali i bilo je teško. I slušati i govoriti. Istorija bolesti je priča o gubitku. Slušati kolege kako vrlo iskreno pričaju o vlastitim gubicima bilo je u isto vrijeme i jako potresno i čudesno oslobađajuće. Pretresati vlastiti PTSP nakon godinu dana pandemije bilo je jednako tako.

  • S obzirom na pauzu koju je nametnula vanredna situacija uzrokovana pandemijom, s kakvim ste se Vi lično osjećanjima i razmišljanjima vratili na pozorišne daske?

– Sada je iza mene već nekoliko mjeseci igranja, pa je i osjećaj drugačiji od recimo početka pandemije, tamo u martu ili aprilu, kada sam na momente bila ubjeđena kako se nećemo moći ni vratiti na scenu. Ni u jednom trenutku pandemije nisam bila presretna jer sam zatvorena u kući, nisam našla utjehu u učenju stranih jezika ili kuhanju, nisam radila zapravo ništa korisno ni na sebi, nego sam bila potresena vijestima o broju umrlih i živjela sa strahom od toga šta nas čeka. Ne samo šta nas čeka u smislu bolesti, nego u socijalnom smislu.

Mi smo jedno nesređeno, haotično, disfunkcionalno društvo. Društvo koje ne može da odluči koje vrijednosti želi da njeguje. Šizofreno se zalažemo za potpuno oprečne stvari. One koje jedne druge potiru. I još to, kao, i ne vidimo. Duboko sam svjesna toga da jako mnogo ljudi smatra kako je kultura, umjetnost ono bez čega se lako može. Kako to ničemu ne služi i ne doprinosi. U isto vrijeme čudimo se nepismenosti i neobrazovanosti naše djece. Zaljevamo ih nuklearnim otpadom, a želimo da cvjetaju. Jako me ljuti to što nikako da ugledamo vezu između toga na kojim vrijednostima nam djeca rastu, koje vrijednosti smo usvojili kao normalne i stanja u kojem se nalazimo. Više nego ikad sada sam, tokom pandemije, osvijestila koliko volim pozorište i koliko je ono pravo, dobro, posvećeno pozorište koje ima šta da kaže jedan od stubova koji su potpora zdravog društva. Mislećeg društva.

Ponovo imam potrebu da istaknem kako nikada ni u jednom kriznom planu nije ni spomenuta umjetnost ili kultura. Ni u zagradi. Činjenica da smo pretrpjeli strašni potres time što mjesecima nismo mogli da radimo nikoga se nije ticala. Donošena su pravila o tome kako da se otvore šiša barovi, ali ne i pozorišta. Zaboravljeno je da i u kulturi i umjetnosti ima ljudi koji žive od vlastitog rada koji im je sada uskraćen. Društva u regionu, da ne govorim o sretnim zemljama Evrope ili svijeta, pomogla su svoje umjetnike, ne kao onog nesretnog cvrčka iz basne o cvrčku i mravu, nego kao vrijedne članove svojih zajednica. Mi smo dobili to da smo radi birokratskih procedura morali otkazati gotovo sve predstave u mjesecu januaru. Dok gledam slike sa derneka koji se postavljaju na Instagramu, iz prepunih hotela i restorana, dok čitam kako nema ni šanse da počne imunizacija, dok me obavještavaju kako će pooštriti mjere, a ni ove ne sprovode – jasno mi je sasvim da nama misleće društvo ne treba.

  • Povjerena Vam je glavna ženska uloga u predstavi, možete li nam reći nešto više o njoj?

– Mislim da ovo nije predstava “glavnih” i “sporednih” uloga. Ja igram ženu koja u predstavi ima ime i koja je realno postojala, pa se po tome možda razlikuje od ostalih likova. Ona jeste glavni lik romana Tvrtka Kulenovića, njegova prva supruga Lidija, koja je početkom rata umrla od raka. Prirodna smrt u takvim okolnostima dođe kao neka vrsta izrugivanja. Apsurd. Nisam radila lik na biografskim podacima. Nisam željela da istražujem pravu Lidiju, mada je bilo vrlo teško sebe ubijediti da nijednom ni ne probam bar proguglati fotografije. Gradila sam je na osnovu onoga što o njoj stoji u romanu. Mislim da je najvažnija bila ta neizmjerna ljubav koja se iščitava sa svake stranice. Na toj ljubavi leži Lidija koju igram.

Ali, da se vratim na početak – ne mislim da sam glavni ženski lik. Mislim da sam dio jednog iskrenog i uigranog ansambla i čast mi je dijeliti scenu sa ljudima koji su prvi put progovorili o gubicima očeva, majki, ljubavi, iskustvima logora tokom rata u Bosni. Ne kao neki vid terapije ili uživanja u vlastitom bolu, nego kao jedan umjetnički čin.

  • Koliko ova priča rezonira s vremenom u kojem trenutno živimo, možemo li povući paralelu između vremena kada je ovaj roman pisan i danas kada najavljemo njegovu pozorišnu adaptaciju?

– Oba su vremena koja nazivamo nenormalnima. Mada se često pitam – a šta je uopšte normalno vrijeme. Dva dana prije opšteg zatvaranja granica, vozeći se u autu sam slušala vijesti na radiju o izbjeglicama koje su stigle u Grčku i sa kojima niko ne zna šta sad da radi. Niko ih ne želi, ne mogu da ih vrate, njihova tijela se stalno pojavljuju na plažama duž talijanske i grčke obale… Onda je počeo globalni virus šiz i nismo više čuli za njih. A oni su još uvijek bili na grčkim otocima i u čamcima bez pojasa za spasavanje i izbačeni na plažama… Ono što je nama bilo normalno vrijeme njima nikako nije.

Isti sam osjećaj imala za vrijeme rata u Sarajevu. Razmišljala sam o tome kako sad negdje u Rimu ili Parizu ili Zagrebu ili Beogradu ljudi žive. Hodaju ulicama. Idu u kupovinu. Jedu. Sjećam se tog strašnog bijesa svih nas kako smo zaboravljeni i kako naša patnja treba da dirne ljude. Sjećam se našeg zaklinjanja u to kako ćemo biti drugačiji od tih koji su nas zaboravili. Mislim da nismo. Mislim da ništa nismo naučili. Ili smo sve jako brzo zaboravili. I, nažalost, mislim da ćemo i sve ovo što nas prati tokom ove godine dana brzo zaboraviti, ako nam se desi da nekako sve stane. A i u to da će baš sve stati i vratiti se na staro već odavno ne vjerujem.

  • Riječ je o još jednoj predstavi u kojoj, pored glumačke, imate i ulogu dramaturginje. Kako je protekao taj proces na ovoj predstavi i kako je bilo raditi s Darkom Lukićem?

– Dramatizacija romana je Darkova. Moj posao bio je u nju utkati lične priče ovog ansambla, kao i određenu dokumentarističku građu. Prvi put mi je da sam u isto vrijeme morala biti i na sceni i u publici kao objektivno oko i nije to ni malo jednostavno. Ponekad čak ni tehnički izvodljivo.

Darko je poetičan i emotivan. Ja sam možda, kao neko ko stalno živi u Sarajevu, više u sudaru sa realnošću koja je daleko od onih vrijednosti u koje je Tvrtko Kulenović vjerovao 1994. Malo je od toga ostalo 2021. I beskrajno sam tužna i ljuta u isto vrijeme da je tako. To je ono što sam ja kao dramaturg pokušala donijeti ovoj priči.

  • Odakle Vi u svijetu dramaturga? Je li oduvijek postojao interes za tim i kako je uopće došlo do toga?

– Počelo je sa predstavom Hasanaginica reditelja Andraša Urbana koju smo radili u Ujvideki Sinhaz u Novom Sadu 2018. Za rad na toj predstavi i predstavi M.I.R.A. BITEF teatra sam 2019. dobila Sterijinu nagradu, a iste godine i nagradu Joakim Vujić za Hasanaginicu. Moj dramaturški rad pretežno je vezan za pozorišta izvan BiH, te za Andraša Urbana kao reditelja i njegovu pozorišnu poetiku koja je najbliža mom viđenju pozorišta. Zajedno smo radili u Podgorici, na Cetinju, Subotici, Beogradu. Novom Sadu…

No, u Narodnom pozorištu radila sam već kao dramaturg na predstavi Dogville, sa Lajlom Kaikčijom, za šta sam dobila nagradu na Pozorišnim/Kazališnim igrama u Jajcu 2020. Kao glumica najviše uživam u probama. Mislim da su one vrijeme mog glumačkog razvijanja. Kad radim kao dramaturg onda prolazim sličan proces. Gluma je posao koji volim najviše, ali mi ne smeta da nakon dobrog procesa i istinskog bavljenja predstavom ne igram na sceni pred publikom.

  • Kapital, Hasanaginica, M.I.R.A., Don Kihot, Dogville… –  spisak predstava u kojima potpisujete dramatizaciju sve je duži. Lično mi je zanimljivo da je riječ o tekstovima različite tematike, no ono što je svima zajedničko “tjeranje” gledalaca na razmišljanje o društvu u kojem živi. Šta je to što je Vama najvažnije kada govorimo o dramaturškim procesima i radu u teataru?

– Iskrenost i kontekst. Ja ne vjerujem u to da se klasika ili bilo šta treba postavljati u pozorištu kako ljudi kod kuća ne bi morali da čitaju. Mislim da se predstave rade samo tako da u tekstu koji vam je predložak, a koji ne mora nužno biti dramski tekst, ili u ideji od koje krećete, postoji nešto što vam ne da mira. Nešto što vas se toliko duboko tiče da ne možete da pustite.

Umjetnost nastaje iz bola, kaže se u predstavi To nigdje nikad nije bilo. I ja tako mislim. Iz bola i spremnosti da ga podijelite. Iskrenost reditelja vidi se jednako kao i iskrenost glumaca i svih ostalih saradnika. Neiskrenost takođe. Ako se nešto radi samo zato jer se radi o velikom naslovu ili o velikoj ulozi u kojoj ste mnogo na sceni pa će vas dugo osvjetljavati reflektori, onda je to u startu mrvorođenče. Ako se krijete iza uloga i naslova mene se kao gledaoca to ne tiče i često ne znam zašto sam to uopšte gledala. To je čisti gubitak vremena.

Pamtim svaki pozorišni trenutak kada se na sceni izloži čovjek od krvi i mesa. Pamtim jer me se tiče. Nismo mi uzalud fascinirani nekim ko bez ikakve zaštite hoda po žici razapetoj na dvedeset metara visine. Prvo, znamo da je u pitanju život i smrt, a drugo znamo da mi to ne možemo. I te dvije stvari nas uzbuđuju i ispunjavaju poštovanjem. To je pozorište koje volim. Hodač po žici ne folira. Ne krije se. On radi. Hoda. Iskreno. Kontekst je jednako važan. Sve što je napisano, napisano je u određenom vremenu i govorilo je o tom vremenu. Malo se vremena mijenjaju, to je istina, ali igrati bilo koji tekst, a zanemariti da živimo, evo – u doba totalnog otuđenja recimo, je bespredmetno. Ne mislim da se tekstovi moraju aktuelizirati, modernizovati, ne. Samo raditi sada, a ne onako kako mi mislimo da je pozorište izgledalo u XIX ili početkom XX vijeka. Raditi pozorište za sada, za ove ljude, za ove živote. Ono koje nas se tiče. I koje uvijek i samo govori o nama. Pri tome nikad ne mislim da sam jako pametna i da su moji stavovi ispravni. Ja samo postavljam pitanja. Sebi i drugima. I gledam istu stvar iz mnogo uglova.

  • U tom kontekstu, koja je moć pozorišta danas, kako ga Vi vidite i kakva je, prema Vašem mišljenju, njegova budućnost?

– Glavna moć pozorišta po meni je taj živi kontakt. Činjenica da publika i izvođači postoje zajedno i u istom trenutku. To sam snažno osjećala tokom rata u Sarajevu kada sam išla na predstave. Da postojimo zajedno, svjesni da nema ništa što nam to postojanje garantuje. Pozorište je nastalo iz rituala i za mene je ono, a uvijek govorim o pozorištu koje me se tiče i koje me radi, i dalje ritual. Ritual zajedništva.

Pozorište vas tjera da mislite. Da se preispitujete. Da, čak i kao publika, izađete iz zone vlastite ugodnosti. Zašto su nam neke predstave skandalozne? Zato jer diraju nešto u nama što postoji kao neki rigidni stav i što nismo u stanju da preispitujemo, da dovedemo u pitanje. Ja mislim da se sve može i mora stalno preispitivati. Ne da bi se svijet razvaljivao, nego baš naprotiv – da bi se sastavljao i napredovao. Kao puzzle bez zadate slike. Biti spreman sve rastaviti i sastaviti možda nešto sasvim drugačje od očekivanog. Biti spreman to uraditi sa sobom, vlastitim stavovima, dogmama, vjerovanjima… Vjerovati i dalje, ali uvijek i sve dovoditi u pitanje. To je za mene život. To je za mene umjetnost. I to je za mene pozorište. I zbog toga je ono za mene neuništivo i vječno. Jer je neodvojivo od života.

  • Imate nove projekte u realizaciji?

– Prošle godine u ovo doba sam trebala u Bitoli, Makedonija, početi da radim na predstavi Koriolan, koju je trebao režirati Andraš Urban. Doslovno sam raspakovala kofer jer su zatvorili granice. Sada bismo trebali pokušati ponovo otputovati da u jednom divnom i posvećenom ansablu radimo predstavu o tome da li je demokratija moguća, dobra i koliko smo mi spremni da budemo demokratsko društvo.

Čeka me i predstava u Belgiji koju radim u produkcijskoj kući Mila Raua, reditelja sa kojim sam već sarađivala u Minhenu, a koja govori o ljudima u vanrednim okolnostima, svim ljudima i svim vanrednim okolnostima, pa i ratu.

Moja kuća, Narodno pozorište u Sarajevu, slavi stotinu godina postojanja i sasvim je sigurno da nas očekuje svečarski repertoar i odlična rediteljska imena, tako da ću i tu imati dovoljno posla. Mada, ako ćete iskreno, najvažniji plan mi je privesti još jednu godinu online osnovne škole kraju. Iskreno se nadam i posljednju.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO