Afganistanke gube bitku da ostanu vidljive pod vlašću talibana

Piše: Agnieszka Pikulicka-Wilczewska

Marzia Hamidi, 19-godišnja tekvondoiskinja iz Afganistana, imala je velike planove.

Sanjala je o nacionalnim i internacionalnim takmičenjima, ali boji se da su takvi snovi sada zauvijek nestali nakon što su talibani preuzeli vlast nad državom u augustu.

Do kraja septembra se morala početi skrivati nakon što je čula da su neki članovi talibana dolazili da je traže.

“Kada su talibani došli [na vlast], razmišljala sam da uništim svoje medalje”, kazala je ona Al Jazeeri. “Da ih spalim ili zadržim, pitala sam se”.

Čak je Marzijin profil na Instagramu – sa više od 20.000 pratilaca – sada malo tamniji. Ona nosi crnu abaju i hidžab iste boje, plašeći se novih vladara Afganistana.

Nije jedina koja strahuje. Mnoge žene se plaše povratka u prisilnu nevidljivost pod kojom su živjele pet godina (1996-2001) kada su talibani posljednji put kontrolisali Afganistan.

Škole i dalje zatvorene

Kada su talibani došli na vlast, obećali su da će poštovati žene i dozvoliti im da učestvuju u javnom životu “u skladu sa islamskim zakonom”, ali srednje škole su i dalje zatvorene za djevojčice i mnoge žene ne mogu da se vrate na posao, s izuzetkom nekih profesija, kao što je zdravstveni sektor.

Prošli mjesec su u nekoliko gradova izbili protesti na kojima su žene zahtijevale svoja prava, ali su oštro ugušeni.

Tokom prve talibanske vladavine, žene su doslovno nestale od očiju javnosti jer im je bilo zabranjeno da rade i nije im bilo dozvoljeno da putuju bez pratnje muškog srodnika. Kršenje strogih pravila o odijevanju žena i njihovom ponašanju u javnosti povlačilo je za sobom oštre kazne.

Marzia se brine da će žene poput nje uskoro doživjeti sličnu sudbinu.

Marzia je rođena u Iranu, u porodici afganistanskih izbjeglica koje su često bile diskriminirane i podvrgnute rasističkim napadima.

Sa 15 godina, otišla je na čas tekvondoa i odmah se zaljubila u ovaj sport. Počela se takmičiti i osvojila je nekoliko zlatnih medalja na nacionalnim takmičenjima u kategoriji do 57 kilograma.

Ali prije tri godine, Marzijina porodica se odlučila vratiti u Afganistan jer njen otac nije više želio biti izbjeglica u stranoj zemlji. Trebali su se pridružiti njenom bratu koji je imao uspješan biznis u Kabulu.

Za ovu samopouzdanu sportistkinju, to je značilo veliko remećenje njene karijere. Kabul će se pokazati kao teško mjesto za treniranje sporta kojim se ona bavi.

“Ženama koje se bave borilačkim sportovima oduvijek je teško u Afganistanu. Moj trener je uvijek buljio u mene, fokusirao se na moj izgled, zbog čega mi je bilo neugodno. Druge djevojke u našem timu uvijek su nosile marame i žalile su se što ja nisam”, kaže Marzia.

Razmišljala da li da uništi medalje

Kada su talibani došli na vlast, mnogi Afganistanci su pokušali uništiti ili sakriti predmete za koje su strahovali da će ih inkriminirati kod novih vladara. Marzijine medalje su bile njeni “inkriminirajući predmeti” i dugo je razmišljala da li da ih uništi.

“Brat me odgovorio od te ideje i rekao da ih sakrijem na sigurno mjesto”, priča.

Uskoro je shvatila da medalje nisu jedino što mora sakriti.

Prošli mjesec je grupa nepoznatih muškaraca dolazila u njenu porodičnu kuću i raspitivala se za nju, vjerovatno zbog njene aktivnosti na društvenim mrežama, kaže ona. Posjetili su i ured njenog brata.

Marzia je odlučila da se počne skrivati. Sada često mijenja lokacije i živi u stalnom strahu.

“Želim napustiti Afganistan kako bih nastavila trenirati jer se želim pripremati za Olimpijske igre 2024, ali ne želim se vratiti u Iran. Situacija s izbjeglicama tamo je teška, ima mnogo rasizma. Ako i budem najbolja, neće mi dopustiti da idem na Olimpijske igre”, kaže Marzia.

“Sve se promijenilo otkako su talibani došli na vlast”, dodaje.

Meena Naeemi je mogla napustiti Afganistan nakon pada Kabula, jer radi za strane organizacije, ali je odlučila ostati. Sada, kada je na završnom semestru master studija paštunske književnosti, čeka da završi studij i počne tražiti prilike u inozemstvu.

Međutim, završiti studij pod vladavinom talibana moglo bi biti nemoguće. Na njenom fakultetu nisu počeli sa časovima za žene i niko ne zna kada će.

‘Mir po cijenu eliminisanja žena’

“Nisam očekivala da ću se suočiti s takvom sudbinom. Još mi je teško povjerovati da je moja država u takvom stanju. Ne nadam se da ću završiti studij i dobiti posao jer oni ne žele da mi učestvujemo u društvu. Uveli su mir po cijenu eliminisanja žena”, kaže Meena.

“Plašim se da će od sada djevojčice biti zaglavljene u kući, dok dječaci nastavljaju sa školovanjem. Gledam se u ogledalo i shvatam da su svi moji planovi daleki san. Osjećam kao da polako umirem”, priča.

Homeira Qaderi, aktivistica za prava žena iz Herata, vjeruje u građanski otpor protiv talibana. Svjesna je i da će većina žena biti uplašena da se bori za svoja prava.

“Kada su talibani zauzeli Kabul, otišla sam medijima da razgovaram s njima. Oni trebaju vidjeti žene koje neće ostati tihe. Vjerujem u moć govora, alli sa svakim novim danom, vidimo talibane koji ponovo maltretiraju žene na ulici”, kaže ova 41-godišnjakinja.

“Afganistanske ulice više nisu sigurne za žene. Otpor je put prema svjetlu, ali šta ako ženski otpor talibanima naiđe na bičeve i puške?”

Qaderi se sjeća prethodne vladavine talibana tokom 1990-ih kada žene nisu imale izbora nego da se udaju i odgajaju djecu.

“Nasilje protiv žena je sistematsko u ponašanju talibanske Vlade. Ako talibani ne budu koristili nasilje protiv žena, oni će izgubiti svoj identitet”, kaže.

“Period ropstva je gotov i svaki pokušaj da nas se porobi prije ili kasnije će propasti. Nadam se da svijet neće opet okrenuti leđa afganistanskim ženama”, dodaje.