Pandemija i siromaštvo: U Italiji se čeka u redovima za hranu

Volenteri humanitarne organizacije Pane Quotidiano, posljednjih mjeseci vidjeli su mnoga nova lica kako čekaju u redu za hranu, koju ova organizacija dijeli siromašnima.

Stranci, beskućnici, penzioneri, ali i sve više mladih ljudi Italijana dolaze po svoj paket sa hranom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Svakog jutra u ulici Viale Tosacana u Milanu, formira se dugačak red ljudi koji tu dolaze kako bi sačekali svoj paket sa hranom, koju deli humanitarna organizacija “Pane Quotidiano/ Svakodnevni hleb”, a koja pomaže siromašnima od 1898. godine. Ljudi koji čekaju hranu ispred ove organizicaije su i ranije tu bili, samo što ih sada ima znatno više. Oko tri hiljade ljudi svakodnevno se ovde okupi, kao i u ulici Viale Monza, gde se nalazi drugo sedište ove organizacije.

Stranci, beskućnici, penzioneri, ali kako kažu volonteri, i sve više mladih ljudi Italijana, koji ovde dolaze po svoj paket sa hranom. Ovakve gužve i redovi ne viđaju su se samo u Milanu, već i u drugim gradovima Italije. A prema rečima nadležnih mnogih sindikata, sve je veći broj ljudi koji im se obraća za pomoć. Mnogi od njih su bili radnici na crno koji su sada zbog posledica pandemije ostali bez posla, a takođe veliki je broj onih koji su na državnoj kasi, a nisu primili isplate na vreme.

Broj siromašnih u porastu

U periodu između oktobra i novembra prošle godine, humaniratna organizacija pri katoličkoj crkvi Caritas, samo u Milanu podelila je više od devet hiljada bonova za hranu siromašnima, a tokom božićnih i novogodišnjih praznika, a prema podacima udruženja poljoprivrednika Coldireti, u regiji Lombradija koja važi za najbogatiju u Italiji, više od 300 hiljada ljudi tražilo je pomoć u vidu toplog obroka.

Redovi ispred dva sedišta organizacije “Pane Quotidiano”, baš u vreme Božića, su bili znatno duži nego uobičajno, jer kako kaže Claudio Falavigna, nadležni za volentere, a kojih ima oko 150, u vreme Božića delili su se praznični paketi korisnicima ove organizacije. A fotografije i video kojim se beleži kilometarski red ljudi koji strpljivo čekaju svoj praznični poklon, našao se u svim italijanskim medijima, ali i u svetskim.

Claudio Falavigna iz organizacije Pane Quotidiano nosi narandžastu bluzu, kao i svi drugi volonteri, na kojoj piše ‘U blizini onih kojima je pomoć potrebna’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

“U poslednja tri meseca viđamo nova lica, ljude koji ranije nisu ovde dolazili. Ima i mladih, majke sa decom i stranaca koji su ostali bez posla”, kaže Falavigna, šezdesetosmogodišnjak u penziji, a koji pre nego što je počeo da volontira ovde, bio je direktor u jednoj farmaceutskoj firmi.

Empatija volontera

Claudio nosi narandžastu bluzu, kao i svi drugi volonteri, a na kojoj se nalazi logo ove organizacije, kao i natpis i moto iste “Al fianco di chi ha bisogno/U blizini onih kojima je pomoć potrebna”.

On je svakog radnog dana ovde od šest ujutru. Takođe i subotom.

“Ovo radim zato što volim. Smatram da je važno biti pored ljudi kojima je potrebna pomoć. Većina njih se oseća neprijatno dok čeka u redu. Tako da se mi volonteri trudimo i da ih oraspoložimo,  da razmenimo po koju reč sa njima”, objašnjava Falavigna, dok priprema jedan od paketa sa hranom, koji je predviđen za danas.

Volonteri svakog radnog dana, kao i subotom od šest sati ujutro dijele namirnice ugroženim ljudima (Ustupljeno Al Jazeeri)

“U paketu imamo dve konzerve tunjevine, zamrznuto pakovanje palente sa sirom, jogurt, jedno pakovanje keksa, zatim krekere i puding, Od voća, za danas su predviđene jabuke”, pokazuje Falavigna, dok užurbano zatvara kesu sa ovim proizvodima, koju potom stavlja u velika kolica za distribuciju paketa, a koja se sada zbog poštovanja Covid mera, obavlja ispred kapija organizacije, napolju.

“Ranije su naši korisnici ulazili u naše magacine, pa bi se tu i malo zagrejali. Sada to više nije moguće”, dodaje on.

Novi siromasi se stide svog statusa

Dok čekaju svoj paket hrane, ovi ljudi ne komuniciraju međusebno. Uglavnom je u redu po jedan čovek, a neko je došao i u paru. Tu je i jedna mlada majka koja gura svoju bebu u kolicima. Ne želi da priča za medije. Spušta glavu, a maska koju nosi i koja je štiti da se možda ne zaraze od virusa u ovoj gužvi, dodatno štiti njen identitet.

Međutim Silvia, starija žena pored nje želi da ispriča svoju priču, ali pod uslovom da se ne slika. Rođena je u Milanu, ima pedeset godina i poslednjih godinu dana je na birou. Radila je oduvek kao čistačica i uspevala da nađe regularan posao, međutim od kada je počela pandemija, posla nema.

“Dobijam od države pomoć, međutim to je jedva dovoljno da platim stan i račune. Imam dvoje dece koju sama izdržavam. Za mene, ovaj paket znači mnogo”, kaže Silvia, dok žuri napred, da ne izgubi svoj red.

Iza nje je i Giuliano, čovek srednjih godina, u zelenoj kabanici. Na glavi ima i šešir iste te boje. Ne želi da priča, ali na kraju ipak kaže da ima četvoro dece, i da je bez legalnog posla već tri godine.

“Više ne mogu da nađem ni posao na crno”, kaže Giuliano, naglašavajući da ne želi da se fotografiše, jer to bi bila velika sramota za njegovu decu.

U redu su takođe i mnogi beskućnici, koji ovde redovno dolaze, a takođe i Romi, koji žive u obliženjem kampu. Među njima je i Anđela koja je poreklom iz Bosne. Međutim, na lošem bosanskom jeziku, kaže da ovde dolazi po hranu poslednjih dvadeset godina, od ukupno dvadeset i osam koliko živi u Italiji. Između redova u razgovoru, kaže da zarađuje tako što gata, a ide i da prosi.

Hrana je pravo, a ne privilegija

Princip na kojem se već više od sto godina bazira ova humanitarna organizacija, jeste da na hranu imaju pravo svi. Na samom ulazu sedišta u Viale Toscana, velikim slovima ispisan je slogan, a koji kaže “Brate, sestro, ovde te niko neće pitati ko si i zašto ti je potrebna pomoć”.

A da na hranu imaju pravo svi, misle i donatori i prijatelji organizacije. Mnogi donatori su zapravo firme i prozivođači hrane, ali i obični građani Milana, kao što je Alessandro koji iz svog mercedesa parkiranog u dvorištu, vadi hranu koju je doneo da pokloni.

“Kad idem u nabavku uvek kupim i hranu koju ovde donesem. Paket špageta za mene je ništa, a nekome mnogo znači”, kaže Alessandro.

Najgore tek dolazi

A iako se volonteri i svi ljudi dobre volje trude da održe entuzijazam i izvuku koji osmeh na licima onih koji i nemaju čemu da se raduju, potpredsednik “Pane Quotidina”, Luigi Rossi, nije optimista.

Tokom prvog lockdowna u martu mesecu, dva sedišta su bila zatvorena, a to se nikada nije dogodilo, čak ni za vreme rata.

Luigi Rossi, potpredsednik organizacije ‘Pane Quotidino’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

Međutim, kako bi ipak pomogli onima na koje država često zaboravlja, a posebno u vanrednim situacijama, kao što je ova, “Pane Quotidiano” je proizvode od svojih donatora, poklonio civilnoj zaštiti i Crvenom Krstu, a koji su iste isporučivali najugroženijima na njihove adrese prebivališta.

“Ova pandemija je napravila mnogo štete. To što su redovi ispred naše organizacije sve duži, svakako je posledica iste”, kaže Rossi, i dodaje da se boji da će ova godina biti još gora od prethodne i da će veliki broj ljudi ostati bez posla.

“Pogrešno je misliti da je najgore prošlo. Ono tek dolazi”, zaključuje Rossi.

Od početka krize u Italiji, 420 hiljada ljudi ostalo je bez radnog mesta. Prema procenama italijanskog nacinalnog instituta za statistiku ISTAT, tek u martu 2021. godine, osetiće se prave posledice krize, a kada će biti ukinuta zabrana na otkaz. Procenjuje se da će biti novih 300 hiljada nezaposlenih ljudi, broj koji se dodaje na dva i po miliona ljudi bez posla, koliko ih je trenutno.

Izvor: Al Jazeera