Profesorica iz SAD-a: Želimo pojačati glasove preživjelih iz Srebrenice

Ironično, kako prelijepo i kako mirno… za mjesto na kojem su se desili takvi zločini, reći će Ann Petrila, koja je u Srebrenici i u Potočarima dočekala brojne noći i zore.

Trud i mnogobrojni dolasci na drugi kraj planete za Petrilu su polučili historijski rezultat – stvaranje knjige o preživjelim iz genocida počinjenog u Srebrenici, koju je profesorica na Fakultetu za socijalni rad Univerziteta u Denveru i direktorica programa praktične nastave za Bosnu i Hercegovinu uspjela načiniti predmetom koji studenti u SAD-u od sad imaju priliku izučavati u posebnim programima.

Knjigu Glasovi iz Srebrenice (izvorno: Voices from Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide), koja je prošle godine objavljena u SAD-u, a koja je ovih dana i virtualno promovirana, Petrila je napisala u saradnji s Hasanom Hasanovićem, kustosom Memorijalnog centra Potočari, koji joj je, kako kaže, otvorio put do istine – prozor u strahote Srebrenice iz 1995. godine.

Knjiga objedinjuje svjedočanstva velikog broja preživjelih iz Srebrenice, onih koji su u genocidu izgubili najmilije, govori o borbi protiv njegove učestale negacije, nužnosti pomirenja… svemu što, tvrdi Petrila, treba znati što veći broj ljudi, ne samo zbog historije, već i zbog opomene čovječanstvu za budućnost, nad kojom se već dugo nadvijaju crni oblaci.

“Hasan i ja radimo zajedno godinama. Prvi put sam ga srela 2009. godine, kada sam prvi put bila u Srebrenici, gdje je Hasan upravo počeo raditi kao kustos. Kada sam počela dovoditi studente iz Denvera u Bosnu i Hercegovinu, uvijek smo dolazili u Srebrenicu, a Hasan je bio naš vodič i učitelj. Kroz godine smo uspostavili saradnju na raznim projektima i razvili smo intenzivniji program za studente. Posjećivali smo Majke Srebrenice i ponovo išli u Srebrenicu, gdje smo provodili vrijeme s preživjelim, obilazili sve dijelove Memorijalnog centra i mjesta na kojima su vršene egzekucije“, objašnjava Petrila, koja svake godine u Bosnu i Hercegovinu dovodi dvije grupe američkih studenata, od kojih jedna ostaje dvije, a druga četiri sedmice, iz koje studenti učestvuju na Maršu mira.

• Kako je došlo do ideje da napišete knjigu sa svjedočanstvima preživjelih u genocidu?

– Jednog ljeta, kada sam bila u Bosni i Hercegovini, Hasan me pozvao da 13. jula s njim i Majkama Srebrenice obiđemo mjesta zločina. Tada smo, pri posjeti kulturnom centru u kojem je pogubljen Hasanov otac, razgovarali o potrebi očuvanja priča preživjelih, činjenica o genocidu i odavanja počasti onima koji su ubijeni. Pitala sam postoji li već takva knjiga, a kada mi je rečeno da ne postoji, naročito ne na engleskom jeziku, pojavila se ideja da je mi napišemo. Prvo svjedočenje dao je Nedžad Avdić, koji je bio zatočenik u školi Petkovci i jedna od samo dvije osobe koje su preživjele zločin koji se tamo desio. Kada sam čula njegovu priču, shvatila sam da svijet mora znati za ta nevjerovatna svjedočenja preživjelih.

• Koliko ste svjedočanstava obuhvatili?

– U početku smo planirali napisati knjigu sa desetak preživjelih sa lokacija na kojima su se vršile egzekucije i tako prezentirati činjenice u genocidu. No, brzo smo shvatili da priča treba biti mnogo šira, pa smo u nju uključili i ostale preživjele sa Marša smrti, majke Srebrenice, preživjele iz baze Ujedinjenih naroda i aktiviste iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Naš konačni cilj je da ispričamo te priče na način da probude interes i brigu čitaoca za te ljude. Kroz te lične narative smo ispričali priču o genocidu, dok smo u isto vrijeme prezentirali činjenični opis rata, genocida, uloge međunarodne zajednice, prihološke posljedice i traume koju su doživjeli ti ljudi, napore aktivista za ljudska prava u pružanju otpora negiranju genocida, koji je postojao prije, a postoji i sada. Odlučili smo da želimo da knjiga dođe do što većeg broja ljudi i zato smo je objavili u SAD-u, na engleskom jeziku.

• Spominjete ‘lekcije’. Je li svijet svjestan lekcija koje je mogao naučiti iz Srebrenice i općenito rata u Bosni i Hercegovini?

– To je jedan naših ciljeva, čitaocima prezentirati “lekcije“ iz Bosne i Hercegovine, naročito u jeku rasta nacionalističkog zanosa širom svijeta, suzbijanja slobode medija i novinara. Želimo upozoriti i na opasnosti od stvari kao što su zabrane za muslimane i slične politike koje vode ocrnjavanju određene grupe ljudi. Ljudi iz ove knjige imaju nevjerovatne priče, a mi smo željeli pojačati njihov glas i riječi kako bi ih svako mogao čuti.

• Kako ste prikupljali svjedočanstva i koliko je to bio mukotrpan posao?

– Hasan zna većinu preživjelih, a ostale smo tražili preko njih. Zajedno smo odlučivali kako ćemo intervjuirati ljude te razmatrali pitanja za koja smo se nadali da ćemo moći postaviti. Željeli smo saznati sve o njihovim životima, a ne samo o genocidu i ratu, kako bismo njihove priče prezentirali na način koji je za njih korektan te kako bi čitaoci mogli steći poštovanje prema svemu što se tiče tih ljudi, a ne samo o tragičnim činjenicama. Hasan je kontaktiro svaku od tih osoba i nekoliko godina smo razgovarali s njima po kućama, kafićima, restoranima… tamo gdje su oni željeli. Hasan je obavio veći dio posla, jer je on zahtijevao znanje bosanskog jezika, a i on je dobro shvatao sve što je čuo, jer je to i sam proživio. Ja to ne bih mogla. Moj dio posla je bio da prepišem izjave i onda ih, uz svo istraživanje koje smo obavili, pretočim u napisanu knjigu.

• Pretpostavljam da ste čuli mnogo užasnih stvari. Emocionalno, kao Amerikanki s drugog kraja planete, kako je bilo raditi na ovoj temi?

– Uvijek je teško slušati svjedočanstva preživjelih, naročito za ovu knjigu, za koju smo morali potrošiti jako mnogo vremena sa svakom od tih osoba i čuli toliko detalja. Neke su priče bile teže za mene, a neke za Hasana. Bilo je teško i zbog toga jer smo od ranije poznavali mnogo tih osoba i stalo nam je do njih.

• Koliko američki studenti, općenito govoreći, znaju o Srebrenici?

– Studenti koje dovodim u Bosnu i Hercegovinu prvo pohađaju akademski kurs. Tu uče o historiji, kulturi, religiji, ratu, genocidu, ulozi međunarodne zajednice, Međunarodnom sudu u Hagu i mnogo čemu drugom. Kada dođu u Bosnu i Hercegovinu, oni već znaju dosta toga. No, ima ih koji prije tog kursa znaju malo, ili ne znaju ništa. Pošteno je reći da mnogo ljudi u SAD-u jednostavno ne zna za Bosnu i Hercegovinu. No, porodice, prijatelji, partneri i kolege mojih studenata su stekli znanje o Bosni i Hercegovini pod utjecajem dojmova naših posjeta Bosni i Hercegovini. Čak niti godinama poslije oni ne mogu prestati govoriti o Bosni i Hercegovini. A najveći utjecaj na to ima upravo Srebrenica.

• Mnogo ste puta posjetili Srebrenicu i Potočare. Sjećate li se prvog puta?

– Sjećam se svakog detalja svoje prve posjete Potočarima, jer je to bio moj prvi susret s genocidom, kada sam prvi put slušala o njemu. Tada sam prvi put srela Hasana i čula dio njegove priče. Sjećam se kako sam se osjećala. Kao da nisam mogla disati svo vrijeme koje sam provela tamo. Bila sam zapanjena redovima i redovima bijelih nadgrobnih spomenika i ukletom Fabrikom akumulatora. Znala sam da se moram vratiti što prije, kako bih saznala još o onome što se tu desilo.

• Knjiga na neki način govori i o potrebi pomirenja na našim prostorima. Koliko je iskreno pomirenje moguće u situaciji u kojoj nacionalizam ne slabi, a veliki broj političkih lidera i dalje negira ono što se desilo tokom rata u Bosni i Hercegovini?

– Struktura vlasti u Bosni i Hercegovini koju je nametnuo Dejtonski sporazum je velika prepreka pomirenju i ona se mora promijeniti. Taj, kao i problem učestalog negiranja, koje često dolazi i od dijela vlasti, treba riješiti prije nego što počne bilo kakav proces pomirenja.

• Bile su najave da će Vaša knjiga biti uvrštena u univerzitetski program u SAD-u? Hoće li se to desiti?

– Tako je. Knjiga je već uvrštena u kurseve i programe na američkim univerzitetima na kojima studenti uče o genocidu, zločinima protiv čovječnosti, trumama, ratnim zločinima i slično. Kada još više ljudi prouči knjigu, očekujem da bude uvrštena u još više univerzitetskih programa.

• Kako biste objasnili svoju misiju o Srebrenici?

– Ima toliko toga što treba naučiti iz genocida u Srebrenici. Moja misija je da podučim što više ljudi, studenata, ali i ostale koji su zainteresirani, o činjenicama, bez obzira na poricanje, važnosti poštovanja prema pričama preživjelih, svim fazama koje su vodile genocidu, a koje su u skladu s onim što se sada dešava u SAD-u i ostatku svijeta, o propagandi, nacionalizmu, kontroli medija, o tome kako mržnja brzo može rezultirati teškim kršenjem ljudskih prava, kako ta kršenja trebaju biti zaustavljena što je prije moguće, čim se otkriju.

Moja misija je, također, da podučim studente, i ostale, da je pojedinačna odgovornost svakog od nas da budemo svjesni ranih znakova upozorenja na ove stvari i da moramo reagirati na neki način. Takvu odgovornost, ali kolektivnu, treba imati svako društvo. Srebrenica nas sve može puno podučiti. Na kraju, želja mi je i upoznati ljude s Bosnom, dobro čuvanom tajnom prirodnih ljepota te velikodušnim i zanimljivim ljudima nevjerovatne i ogromne otpornosti.