Ispovijesti žena koje sumnjaju da su im otete bebe

Bebe u bivšoj Jugoslaviji nestajale su od 1945. godine i to ne samo u Srbiji nego i u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj (EPA)
Bebe u bivšoj Jugoslaviji nestajale su od 1945. godine i to ne samo u Srbiji nego i u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj (EPA)

Sve do prije 20-ak godina priče tih žena uzimale su se pomalo neozbiljno i s nevjericom te više smatrale kao odličan mogući scenarijo za igrani film. Međutim, s demokratskim promjenama u Srbiji i padom režima Slobodana Miloševića sve veći broj žena počeo je sa svojim životni pričama izlaziti u medije i govoriti o tome kako su ostali bez djece. Najveći dio tih ispovijesti čuo se u Srbiji, potom u BiH, a sada i žene iz Hrvatske govore o tome kako sumnjaju da su im novorođena djeca oteta.

‘Cijena od 10.000 maraka pa naviše’

„Bebe u bivšoj Jugoslaviji nestajale su od 1945. godine i to ne samo u Srbiji nego i u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj… U Hrvatskoj su novorođena djeca nestajala u istočnoj Hrvatskoj, Zagrebu, Rijeci… Ne postoje neke  precizne brojke ali mi sumnjamo kako je na crnom tržištu završilo više od 100.000 beba. Danas, poslije više godina rada udruge, tvrdimo kako je iza svega stajala država kojoj je to bio način financiranja. Uključeni su bili mnogi počevši od liječnika, medicinskih sestara, bolnica, matičara, policije, tajnih službi… Bio je to genocid države nad svojim građanima“, kaže tajnica srbijanskog Udruženja nestalih beba Vojvodine Ana Pejić.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ona je jedna u nizu mnogobrojnih žena koja je ostala bez djeteta, još 1988. godine, za kojim i danas traga. Pojašnjava kako je princip gotovo u svim slučajevima bio identičan. Majke bi u bolnicama rodile zdravu djecu da bi ih potom, dan-dva kasnije, ali dok su još uvijek u bolnici, liječnici izvijestili kako je došlo do komplikacija i da beba mora na hitnu operaciju. Potom bi ih liječnici izvijestili kako je beba preminula.

„To je obrazac ponašanja i to se ponavljalo u svim republikama bivše države. Pri tome majke nikada nisu mogle vidjeti tijelo preminulog djeteta niti su doznale gdje je ono pokopano. Nismo dobivale nikakve informacije. Do sada se najviše na tu temu pričalo u Srbiji ali sada se sve više piše i govori o tome i u BiH, a polako i u Hrvatskoj. Mi želimo doznati istinu o sudbini naše djece. Mnoge od nas imaju predosjećaj da su ona živa. Oteta djeca su prodavana u inozemstvo, po republikama bivše države, a sumnjamo i raznim bolesnicima, sektama… Cijena se kretala od 10.000 njemačkih maraka pa naviše“, rekla je Pejić.

Gorica Šević (70) imala je 39 godina kada je putem vantjelesne oplodnje ostala u drugom stanu u jednom bolnici u Zagrebu. Početkom 1989. godine, točnije 15. siječnja, carskim rezom rodila je blizance, dvije curice. Jedna je imala 2.450 grama, a druga 1.610 grama. Obje su poslije porođaja imale visoke ocjene i bile zdrave. Dva dana kasnije jedna žena, u liječničkom mantilu koju je vidjela samo dva puta, rekla joj je kako starija beba ima problema s disanjem. Nakon još dva dana, 19. siječnja u ranim jutarnjim satima, ista ta žena rekla joj je kako je beba preminula i samo otišla. Istoga dana liječnici su joj na viziti rekli kako je ona na čekanju i da se čeka samo kako bi bebe postignule težinu kako svi zajedno mogli kući. Nije bilo niti jedne riječi o problemima s disanjem teže djevojčice tako da je, kako nam je rekla, mislila da je sanjala i da je još uvijek omamljena narkozom.    

Gdje je moje dijete?

„Kasnije sam, razmišljajući o svemu tome, vidjela brojne nelogičnosti. Počelo je s mojim puštanjem za božićne blagdane kući, pa hitnim vraćanjem nazad u bolnicu. Da ću biti porođena carskim rezom doznala sam slučajno kada sam se javila na telefon i kada mi je liječnik, koji je vodio moju trudnoću, rekao da javim sestri kako bi me pripremili za carski rez koji je trebao biti dva sata kasnije. To se tako ne radi posebno jer do termina je bilo još vremena, a nisam imala nikakvih komplikacija“, riječi su s kojima je Šević započela svoju priču.

Nakon što je rodila sve je bilo u redu ali bebe nikako nije mogla vidjeti  jer je nakon operacije bila u lošem stanju, a s druge strane bebe su završile u inkubatoru. Nakon što joj je ‘žena u bijelom mantilu rekla kako joj je teža kćerka preminula’ dočekala je i vizitu koja je joj isto to potvrdila. Kaže kako je tada liječnike pitala kako je moguće tako nešto kada je UZV radila na početku osmog mjeseca trudnoće i da je sve tada bilo u redu. Nitko nije primijetio bilo kakve anomalije, a nalazi su uvijek bili odlični. Ostala je bez odgovora.  

„Provela sam 28 dana u bolnici nakon poroda i pratila sam mnoge stvari. Mislim kako sam 25. siječnja vidjela moju stariju bebu kako je u jedan kombi, bez kapice i umotanu samo u dekicu, unosi jedna časna sestra. Otpustili su me kući, a da nisam dobila brojne odgovore. Sigurna sam kako je moja kćerka živa i da danas živi možda i u Srbiji“, ističe Šević.

Dodatnu sumnju daju joj je podaci s otpusnih lista iz bolnice. Suprug je dolaskom po njih u matičnom uredu mogao prijaviti samo sitniju bebu, ali ne i krupniju jer za nju nije dobio otpusnicu. Međutim, u njenoj otpusnoj listi stoji kako je “iz bolnice izašla 13. veljače 1989. godine s dvoje zdrave djece”.

Kasnije je odlučila potražiti odgovore pa je od Hrvatske, službenim putem, zatražila dokumente poput umrlice, tko je vodio obdukciju, gdje je dijete pokopano, tko utvrdio da je dijete bolesno, a tko liječio… Nekoliko mjeseci kasnije dobila je odgovor kako je sve provjereno i da je u matičnom uredu upisana jedna djevojčica pod prezimenom Šević, a u knjigu umrlih još jedna djevojčica istog prezimena te da se obitelji izražava sućut. Naknadno je dobila original umrlicu, nalaz obdukcije, tko ju je vodio i slično.  

„Sve to je naknadno bilo i ništa za vrijeme porođaja. Dotjerana sam do zida ali sigurno neću odustati od potrage. Učiniti ću sve što mogu da saznam istinu i dođem do istine o svome djetetu“, zaključila je Šević kojoj u svemu tome pomaže i ona sitnija kćerka koja je danas 31-godišnja žena i majka.

Isti obrazac

Sličnu životnu priču ima i žena koja i danas živi na istoku Hrvatske, a koja je iz osobnih razloga željela ostati anonimna. Ona je u 24. siječnja 1990. godine rodila djevojčicu, nazvala ju je Martina, u jednoj bolnici na istoku Hrvatske. Cijela trudnoća kao i porod prošli su bez ikakvih komplikacija. Beba je dužine 51 centimetar i težine 3.100 grama, a apgar (indeks vitalnosti novorođenčeta) joj je bio 8/9. I danas se sjeća kako je na tjemenu imala sijedi čuperak. Nije imala temperaturu i nikakvih zdravstvenih problema, a medicinske sestre su joj redovito dovodile Martinu na dojenje. Beba je jela i pri tome nije povraćala.

„Sve je bio super i već smo počeli razmišljati kada ćemo kući. Onda nam je trećeg dana rečeno kako je Martina jako bolesna i da radi urođene mane, suženog crijeva koje vodi do želuca, hitno mora na operaciju u jednu bolnicu u Novi Sad. I sam htjela s njom za Novi Sad ali su mi rekli da ne mogu i da ću ostati u bolnici da se oporavljam. Par dana kasnije, 31. siječnja javili su mi kako je beba preminula 30. siječnja poslije operacije i nakon što je dobila sepsu i upalu pluća“, prisjeća se ova žena čiji su podaci poznati redakciji.  

Danas iskreno kaže kako u tome trenutku nije uopće sumnjala u riječi liječnika i da je sve prihvatila zdravo za gotovo iako je oduvijek sumnjala u mnogo toga. Međutim, kada su se počele javljati žene s raznim svojim iskustvima i ona je odlučila početi govoriti i tražiti informacije. Nisu mogli uopće vidjeti tijelo preminule kćerke niti su ikada saznali gdje je ono pokopano. Isto tako nikada nije dobila niti svu traženu dokumentaciju. Međutim, niti ona ne odustaje pa je kao i mnogi tužila Srbiju kao državu za nestanak djeteta. Uz to je dala i svoj uzorak DNA u bazu koja se nalazi u Houstonu uz pomoć koje se povezuju razdvojene obitelji.

„Sigurno je kako neću odustati jer toliko dugujem svome djetetu. Strašno je kroz što su mnoge žene i obitelji prolazile. Tih godina nitko nije niti posumnjao da je tako nešto moguće, a u bivšem sustavu nisi imao kome niti da se žališ. Danas je ipak drugačije. Puno nas je i sigurno je kako nećemo odustati od istine“, rekla nam je naša sugovornica.

Predsjednica Udruženja nestalih beba Vojvodine Zorica Malić, koja traga za nestalim bratom, kaže kako ovo Udruženje okuplja i brojne žene iz Hrvatske.

„Imamo niz članica iz raznih dijelova Hrvatske od kojih se također očekuje da više pričaju o ovome problemu. To nije sramota. Mi samo tražimo istinu i ništa više i mislim kako kao članovi najuže obitelji, majke, očevi, sestre, braća imamo pravo znati što se dogodilo. Osobno tražim brata i sigurno je kako neću odustati dok ne saznam istinu. Iz nekoga razloga sigurna sam kako je moj brat živ“, istaknula je Malić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Istekao je zakonski rok za podnošenje prijedloga sudu kojim bi se utvrdilo je li bilo krađe beba u porodilištima u Srbiji. Zaštitnik građana zatražio je produženje tog roka jer je epidemija usporila proces prikupljanja dokumentacije, kao i rad sudova. Zakon o nestalim bebama u Srbiji usvojen je u februaru ove godine.

Ispred Vlade Srbije održan je još jedan protest roditelja nestalih beba. Protive se usvajanju Zakona o nestalim bebama, koji je u skupštinskoj proceduri, a za koji roditelji tvrde da ne omogućava otkrivanje istine o sudbini njihove djece. Zakon su Udruženja nestalih i ukradenih beba nazvali “sramnim”, jer upućuje na sudske parnice uz novčanu nadoknadu od […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO