Američka razmišljanja o ‘Oluji’: Bihać izgovor za napad HV-a ka Kninu (I)

Tri mjeseca ranije bosanski Srbi su odlučili da će četvrta godina rata biti i posljednja. Njihov je cilj bio jasan – okončati rat prije dolaska nove zime. „Strategija je bila jednostavna – provedba je bila sramna. Prvo su planirali napad velikih proporcija na tri tadašnje enklave u Istočnoj Bosni, koje su bile pod kontrolom Muslimana – Žepa, Srebrenica i Goražde, svaka pod zaštitom Ujedinjenih naroda kao sigurnosne zone“ – napisao je bivši američki veleposlanik u NATO savezu Ivo Daalder u jednoj od svojih analiza. Daalder navodi da je u to vrijeme sljedeći srpski cilj bio Bihać: „Plan je trebao biti okončan, nakon što stanovništvo iz četiri spomenuta grada, počne bježati prema Sarajevu ili u Hrvatsku. Velika nagrada trebalo je biti Sarajevo, čijim bi zauzimanjem Srbi pobjednički okončali rat!“

Svi su bili svjesni takvog scenarija – i Washington i Brussels i Sarajevo i Zagreb. Pitanje je bilo kako onemogućiti njegovo provođenje. Sjedinjene Države su bile voljne poduzeti agresivniju diplomatsku inicijativu, ali morali su biti vrlo pažljivi da ne naruše odnose sa saveznicima u NATO-u, osobito zemljama koje su imale vojnike unutar mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su postali glavna prepreka za poduzimanje energičnijih akcija ili zračnih napada na položaje bosanskih Srba u području zaštićenih zona.

Nakon genocida počinjenog u Srebrenici u Londonu je 21.jula počela konferencija na kojoj su sudjelovali predstavnici 16 zemalja. Vodeća tema – uspostaviti nove opcije za Bosnu i Hercegovinu. Konferencija je rezultirala time što je glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Gali, dao ovlasti UN-ovom vojnom zapovjedniku, generalu Bernardu Janvieru, da zatraži izvođenje zračnih napada NATO saveze bez konsultiranja civilnih predstavnika svjetske organizacije. Još jedan rezultat te konferencije bilo je slaganje NATO saveza i UN-a da se zračni napadi NATO-a mogu koristiti kao odgovor na srpske napade na preostale zaštićene zone u Bosni. To se posebno odnosilo na zaštitu Goražda.

Postojala su velika strahovanja međunarodne zajednice za sudbinu Bihaća i lokalnih stanovnika uz pitanje – kako spriječiti da Bihać ne postane nova Srebrenica? One zemlje, koje su imale svoje vojnike na terenu, bile su jako zabrinute da bi oni mogli nastradati ako dođe do zračnih napada na položaje srpske vojske. Rusija je apsolutno odbacivala ideju o napadima na Srbe. Američka javnost je bila protiv bilo kakve američke vojne intervencije.

Daljnja događanja pratimo isključivo kroz korištenje američkih diplomatskih, vojnih i obavještajnih dokumenata. Termini i jezik su također prevedeni s engleskog jezika bez ikakvih prekrajanja autora ovog teksta.

Onda se dogodio susret Tuđman-Izetbegović u Splitu

Predsjednici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, razgovarali su 22. jula u Splitu o vojnoj suradnji. Nakon dugog zastoja sa Srbima, Bosanci su bili u sred niza preokreta na bojnom polju. Velika ofenziva muslimanske vlade blizu Sarajeva, koju su pokrenuli u lipnju, nije dala rezultata. Ranije je izgubljena Srebrenica, Žepa samo što nije pala (i jeste 25.jula, i.p.). Sada je bihaćka enklava, na sjeverozapadu Bosne bila u potpunom okruženju. Peti korpus Armije BiH je opkoljen sa svih strana – snagama bosanskih Srba, vojskom hrvatskih Srba i muslimanskom vojskom separatiste Fikreta Abdića – navodi se u analizi Pentagona.

State Department navodi sljedeće – Sjedinjene Države su podržale suradnju između bosanskih Muslimana i Hrvata, pomažući pregovore koji su doveli do Sporazuma o Federaciji u martu 1994. godine. Sjedinjene Države vjeruju da je muslimansko-hrvatska Federacija bila jedina šansa za Muslimane u Bosni da dođu do balansa kada je srpska vojna sila u pitanju.

Je li američka šutnja značila odobravanje

Hrvatska vlada je imala snažan utjecaj na bosanske Hrvate i poboljšanje odnosa između bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana jedino je moglo pomoći vezama unutar Federacije. Sjedinjene Države su znale da je njihov susret 22. jula u Splitu bio nešto više od jačanja diplomatskih veza. Hrvati su rekli američkom ambasadoru, Peteru Galbraithu, da planiraju poslati svoju vojsku u Bosnu kako bi popustio pritisak na bihaćku enklavu.

Istog su dana Tuđman i Izetbegović ratificirali sporazum o vojnoj suradnji, „kojim su se Hrvati mogli pozvati da ratuju u Bosni, što je muslimanska strana i učinila. Ministar vanjskih poslova Hrvatske, Mate Granić, poslao je pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda oko situacije u Bihaću, upozoravajući da – ukoliko status Bihaća kao sigurnosne zone bude pod prijetnjom, Republika Hrvatska može biti prisiljena da poduzme neophodne mjere da enklavi osigura status zaštićene zone, kojeg su odredili Ujedinjeni narodi.“(Cable SD 67554, 21. July 1995, Cable, USUN 2867, July 21, 1995).

Galbraith se 21. jula na Brijunima sreo s Tuđmanom, Granićem i ministrom obrane Gojkom Šuškom, kada su ga Hrvati informirali da namjeravaju intervenirati kako bi spasili Bihać. Galbraith je 22. jula uputio diplomatski telegram s tom informacijom u Washington (Tudjman Decides for Direct Military Intervention To Save Bihac – Cable, Zagreb 2758, July 22, 1995.)

„Hrvatska je bila voljna stati u obranu Bihaća. Pad enklave spojio bi srpska područja u Hrvatskoj i Bosni, ojačao bi krajinske Srbe i potencijalno doveo do regionalnog ujedinjenja s područjem kojeg su držali pod kontrolom bosanski Srbi. Hrvatska nije mogla dopustiti da područje Krajine, na koje je otpadalo 20 posto državnog teritorija, ostane u srpskim rukama. Predsjednik Tuđman je bio uvjeren da će to područje vratiti, na ovaj ili onaj način. Ali, prvo je morao osigurati da bosanski Srbi ne ojačaju svoju poziciju osvajanjem Bihaća.“

Ambasador Galbraith je bio na sastanku u Splitu 22.jula, u sklopu delegacije stranih izaslanika Galbaith je javio 23. jula u Washington da je postignut Vojni sporazum između Tuđmana i Izetbegovića. Istog je dana, bosanski ministar vanjskih poslova, Muhamed Šaćirbay, nazvao podtajnika u State Departmentu za politička pitanja Petera Tarnoffa, kako bi razgovarali o vojnom paktu.

Amerikanci su postali svjesni da je hrvatska vojska mogla napasti srpske položaje u dolini rijeke Livno, južno od Bihaća, u nastojanju da odvuku snage bosanskih Srba dalje od bihaćke enklave. Peter Tarnoff je pozdravio bosansko-hrvatsku vojnu suradnju o Bihaću, ali rekao je Šaćirbayu da su Sjedinjene Države bile zabrinute oko toga „ što bi hrvatske trupe mogle učiniti, a što nije vezano uz deblokiranje Bihaća.“ Sjedinjene Države su vjerovale da bi Tuđman mogao koristiti obranu Bihaća kao otvaranje plana za napade na Krajinu (unutar Hrvatske). Ukoliko to učini, brinulo je Amerikance, jeste to da bi Srbija mogla biti prisiljena na odgovor, što bi izazvalo veći srpsko-hrvatski rat.(Cable, July 23, 1995).

U Washingtonu, predstavnici nekoliko vladinih agencije sreli su se 24.jula da bi razgovarali kako odgovoriti na bosansko-hrvatski vojni sporazum. Sjedinjene Države su se nadale da će uspjeti uvjeriti saveznike da prošire londonsku odluku o zaštiti Goražda na druge zaštićene zone, uključujući Bihać, ali bili su svjesni da za takav dogovor treba vremena. Zaključeno je da međunarodna zajednica nije bila voljna poduzeti trenutačnu snažnu akciju u zaštiti Bihaća, da onda Sjedinjene Države nemaju opravdanje za odvraćanje Hrvata da to učine. (NSC memorandum, July 27, 1995).

Na istom sastanku zaključeno je da bi Hrvate trebalo upozoriti da ne koriste priliku i započnu napad na krajinske Srbe u Hrvatskoj. Američke obavještajne službe su procijenile da bi, ako to učine, Hrvati „navjerojatnije naišli na žestok otpor krajinskih Srba.“ Galbraith je dobio instrukcije da pozove Hrvate na suzdržanost, tražeći od njih da ograniče bilo kakvu vojnu akciju samo na Bihać. Kada je američki ambasador prenio tu poruku, 25. jula, Hrvati su se složili, uvjeravajući ga da nemaju namjeru proširiti vojne operacije u Krajinu (Urging Croatian Restraint in Bihać, Cable, State 177066 25. July).

Izvor: Al Jazeera

(Sutra: Banju Luku ne dirati ni pod koju cijenu)