Uzbuna u Zaljevu zbog emiratskih nuklearnih reaktora

Ako postoji jedna lekcija koju svijet može naučiti od pandemije korona virusa, onda je to da teoretske katastrofe koje narušavaju granice mogu odjednom postati veoma stvarne i veoma smrtonosne. Stručnjaci za nuklearnu energiju ovo odavno razumiju. Oni provode cijele karijere razmišljajući i pokušavajući ublažiti malo vjerovatne rizike velikog utjecaja.

Ipak, nuklearne elektrane postoje od 1950-ih. Približno 440 nuklearnih reaktora trenutno u upotrebi danas uglavnom zuji neprimjetno – dijeleći atome kako bi oslobodili energiju, proizvodeći toplotu koja pokreće parne turbine da proizvode struju. Jednostavnim rječnikom rečeno, nuklearni reaktori kuhaju vodu – što je uglavnom monoton proces. Dok se ne desi nezamislivo.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Černobil. Fukushima. I jedno i drugo neslavne nesreće. Obje ukorijenjene u ljudskoj grešci. I do danas jedine koje su ocijenjene ocjenom sedam – što je najviši nivo ozbiljnosti na skali koju je kreirao nuklearni nadzorni organ Ujedinjenih naroda, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

Gotovo desetljeće nakon Fukushime i tri i po desetljeća nakon Černobila, nuklearna energija više ne dominira globalnim diskusijama – dijelom zato što se mnoge države odmiču od nje, povlače reaktore iz upotrebe ili smanjuju nuklearne projekte, zbog daleko jeftinijih, mnogo sigurnijih rješenja obnovljive energije, kao što su vjetar i solarna energija.

Ali, dok većina svijeta traži načine da se odmakne od fisijske energije iz 20. stoljeća i prigrli održive, fiskalno odgovornije opcije iz 21. stoljeća, Ujedinjeni Arapski Emirati rade na razvoju nuklearne energije. U martu je UAE završio postavljanje gorivih šipki u jedan od četiri potpuno nova nuklearna reaktora u  elektrani Barakah, prvoj na Arapskom poluotoku.

Godinama u zakašnjenju i milijardama dolara premašenog budžeta, Barakah, što na arapskom znači “božanski blagoslov”, ometena je problemima u gradnji, koji nisu iskomunicirani na vrijeme, i manjkom ispravno obučenog osoblja da vodi ovo postrojenje.

UAE tvrdi da su im namjere miroljubive. Pristali su da neće obogaćivati svoj uranij ili reprocesirati potrošeno gorivo te potpisali dodatni protokol IAEA, značajno poboljšavši sposobnosti za inspekciju ove agencije. Također su osigurali priželjkivani Sporazum 123 sa SAD-om, pečat odobravanja iz Washingtona koji otvara put za bilateralnu civilnu nuklearnu saradnju, uključujući transfer nuklearnog materijala, opreme i komponenata.

Pa ipak, stručnjaci za nuklearnu energiju podižu uzbunu zbog potencijalnih posljedica emiratskih reaktora po Zaljev, ekološki krhak i geopolitički nestabilan komad planete Zemlje. Oni ne opisuju jedan potencijalni rizik, već njegove slojeve – od ekološke katastrofe, preko krađe radioaktivnih materijala, do utrke u nuklearnom naoružanju između regionalnih rivala.

Među zabrinutima je Paul Dorfman, počasni viši saradnik na Energetskom institutu Univerzitetskog koledža u Londonu i osnivač i predsjednik Nuklearne savjetodavne grupe. Dorfman savjetuje vlade o rizicima nuklearne radijacije. I vlade prihvataju njegove savjete.

Njegova presuda za Barakah: “Ovo je pogrešan reaktor, na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme.”

Osjetljive na napad

Nuklearno oružje je osmišljeno da ubija. Nuklearne elektrane su osmišljenje da proizvode struju za društvo. Ali, ako razgovarate s nuklearnim stručnjakom, i linija koja razdvaja oružje od reaktora za civilnu upotrebu može se brzo zamagliti.

“Postoji stara izreka, koja kaže da je nuklearna elektrana u državi kao unaprijed raspoređeno nuklearno oružje za neprijatelja”,  rekao je za Al Jazeeru Mycle Schneider, vodeći autor i izdavač statusnog izvještaja o svjetskog nuklearnoj industriji (WNISR). “Ljudi tog nisu svjesni, ali radioaktivni inventar u nuklearnoj elektrani mnogo je mnogo veći od onog u nuklearnom oružju.”

Neseća u Černobilu, naprimjer, oslobodila je 400 puta više radioaktivnog materijala u atmosferu planete nego atomska bomba koju je SAD bacio na Hirošimu, prema podacima IAEA.

Ali, radioaktivno curenje ne mora potjecati od ljudske greške. Do njega bi moglo doći i zbog namjernog napada na nuklearni reaktor. A Bliski istok je svjedočio većem broju napada nego bilo koja druga regija na Zemlji.

“Ovo nije mjesto koje dozvoljava čisto akademsko nagađanje o mogućnosti da neko drugi napadne reaktor”, rekao je za Al Jazeeru Henry Sokolski, izvršni direktor Obrazovnog centra za politiku neširenja. “Ako se vratite unazad čak samo nekoliko godina, možete nabrojati 13 zračnih napada na reaktore u regiji.”

Ti su reaktori bili locirani u Iraku, Iranu i Izraelu, a uključuju i jedan na koji se sumnja koji je u izgradnji u Siriji, a koji je bombardirao Izrael.

Irački reaktori su uništeni. Izrael ima dva reaktora koji rade, a Iran upravlja nuklearnom elektranom u Bushehru.

Sada UAE dodaje prvu nuklearnu elektranu u arapskom svijetu u taj bliskoistočni miks.

Locirana u regiji Dhafra u Abu Dhabiju, nuklearna elektrana Barakah ima četiri reaktora, od kojih je prvi završen i kojem su gorive šipke montirane u martu ove godine. Emiratska korporacija za nuklearnu energiju (ENEC), koji gradi i upravlja ovom elektranom, kaže da će obezbjeđivati 25 posto emiratskih potreba za strujom kada sva četiri reaktora budu u pogonu i uključena u mrežu.

Ovog proljeća je direktor ENEC-a rekao da će prvi reaktor dosegnuti “relevantnost” – tačku ravnomjerne lančane reakcije (nuklearna fisija) – “vrlo brzo”.

Na to se već dugo čeka. Barakah kasni tri godine i muče je problemi koji potiču iz onoga što stručnjaci opisuju kao jeftin dizajn i loša izvedba, koji neće proći u Evropi, koja je sigurnosno osviještena.

Reaktori za Barakh su prvi i jedini naručeni od južnokorejske električne korporacije (KEPCO), koja je dobila ugovor s UAE-om s ponudom koja je navodno bila 30 posto niža od sljedeće najjeftinije.

“Zabrinjavajuće je da u ovoj nestabilnoj eri ove reaktore grade na relativno jeftin i razdragan način. Reaktor u Barakahu, iako je relativno moderan, nema ono što se zove ‘Generacija III + [tri plus] podrobnu odbranu’. Drugim riječima, nema dodatu zaštitu od pada aviona ili raketnog napada”, kazao je Dorfman.

Te odbrambene karakteristike uključuju ono što Dorfman opisuje kao “gomilu betona s gomilom ojačanog čelika” za dodatnu zaštitu od zračnog napada i “hvatač jezgre”, koji doslovno hvata jezgru reaktora ako se istopi.

“Obje ove inženjerske grupe bi se normalno očekivale u svakom novom nuklearnom reaktoru u Evropi”, rekao je on.

A Evropa nije ni blizu nestabilna kao Zaljev, gdje su u septembru saudijska naftna postrojenja u Abqaiqu i Khuraisu napadnuta od 18 dronova i sedam krstarećih raketa – napad koji je privremeno onesposobio više od polovine naftne proizvodnje u kraljevstvu.

“Rekao bih da su [reaktori u Barakahu] jednako osjetljivi kao što je bilo saudijsko postrojenje u Abqaiqu, koje je bilo zaštićeno sa tri sloja odbrane od raketa”, kazao je Sokolski.

Zračni napadi su još jedan potencijalni vid napada. UAE je obećao da neće obogaćivati svoj uranij, pa ga mora uvoziti. UAE planira hladiti potrošene gorive šipke u bazenima, ali prema web stranici ENEC-a, još nema razrađenu dugoročnu politiku skladištenja.

“Vidjet ćete da će nuklearne gorive šipke i gorivo, kao i otpad visokog nivoa izlaziti vani. Nesreće i incidenti na ovom visokom nivou mogli bi se pokazati duboko problematičnima. A znamo da u Arapskom moru postoji problem gusarstva”, rekao je Dorfman.

Zrele za ljudsku grešku

Osim spektra namjernog napada ili krađe radioaktivnog materijala, stručnjaci se brinu da bi Barakah mogla svjedočiti nesreći uzrokovanoj ljudskom greškom.

Svaka država treba nuklearno regulatorno tijelo da osigura sigurne operacije reaktora. U UAE-u taj posao vrši Federalna agencija za nuklearnu regulaciju (FANR).

Ustavnovljen 2009. godine, FANR se na svojoj web stranici hvali da je “postigao nevjerovatan uspjeh u emiratskom miroljubivom nuklearnom programu kroz transparentnost u svojim operacijama”.

Ali, Barakah ima zabrinjavajući rekord neblagovremenog otkrivanja problema. Pukotine u zaštitnoj zgradi reaktora broj tri su otkrivene 2017. godine, ali je generalni direktor FANR-a Christer Viktorsson tek javno to obznanio u novembru 2018. godine, tokom intervjua za časopis Energy Intelligence.

Pukotine su veliki problem, jer zaštitne zgrade trebaju spriječiti radiološko otpuštanje u atmosferu ukoliko bi došlo do nesreće. ENEC nije dao izjavu o pukotinama u broju tri do decembra 2018. godine, kada je dodatno priznao da su pukotine pronađene u zaštitnoj zgradi broj dva.

“ENEC-ova nevoljkost da otkrije bilo kakve detalje govori mnogo o transparentnosti Barakaha”, kazao je Dorfman.

Pukotine su otkrivene u sve četiri zaštitne zgrade elektrane Barakah.

“Mogu definitivno reći da u većini slučajeva ima više dostupnih infromacija o napretku gradnje nego što je slučaj u UAE-u. Čini se posebno problematičnim pristupiti informacijama u ovoj državi [UAE], što je zabrinjavajuće kada su u pitanju tehnologije visokog rizika”, kazao je Schneider.

Kada nedostaje pravi nadzor u nuklearnim postrojenjima, utjecaj na ljude i na planetu može biti razoran. Nezavisni istraživački komitet, koji je imenovalo japansko nacionalno zakonodavstvo da istraži katastrofu u nuklearnoj elektrani Daiichi u Fukushimi, otkrio je da ona nije bila rezultat zemljotresa i cunamija koji su potresli Japan 11. marta 2011. godine, već “duboke katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem – koje je moglo i trebalo biti predviđeno i spriječeno”.

Ali, nuklearni regulatori nisu jedini koji mogu pogriješiti. Nuklearni radnici trebaju biti adekvatno obučeni za svoj posao i ukorijenjeni u kulturu koja promovira javnu sigurnost iznad svih drugih razmatranja.

I u ovom segmentu, stručnjaci otkrivaju da Barakah zaostaje.

FANR nije izdao licencu za rad Barakahu 2017. godine, kada je originalno trebala ići online. U to vrijeme su iz ENEC-a rekli da je datum početka rada odgođen kako bi se osiguralo više vremena da se osiguraju sigurnosni standardi i ojača “operacijska vještina” za radnike postrojenja.

“Prisutna je stvarna bojazan u vezi nivoa obuke [nuklearnih radnika]”, kazao je Schneider, dodajući da dok on misli da “postoje veoma ozbiljne sumnje u vezi nezavisnosti” FANR-a, čak ni emiratski nuklearni regulator “nije uvjeren da je nivo obuke dovoljan da prvi [Barakahov] reaktor počne s radom”.

Ni ENEC, ni FANR nisu odgovorili na Al Jazeerine zahtjeve za intervju da se diskutiraju razlozi za zabrinutost u vezi Barakaha.

Ono što se prospe u Zaljevu, tamo i ostaje

U slučaju napada ili ljudske greške, pitanje je šta će se desiti UAE-u i susjedima ukoliko zračenje iz Barakaha bude oslobođeno u okruženje?

Budući da ima tako mnogo varijabli za razmotriti, scenariji za katastrofu su beskrajni. Ali, prošli nuklearni incidenti mogu ponuditi uvid u probleme javnog zdravstva koji se mogu pojaviti, od porasta broja određenih vrsta raka, oštećenja DNK-a i smrti, do socijalnih problema, slomova zajednica i socijalne stigmatizacije preživjelih.

Jedna varijabla koja je povezana s Barakahom, a koja muči nuklearne stručnjake i druge naučnike, jedinstveni je ekosistem Zaljeva.

Većina zračenja oslobođena tokom nesreće u Fukushimi završila je u Pacifiku – koji je ogroman, hladan i dubok, omogućivši joj da se rasprši na širokom području. Zaljev je daleko manji, topliji i plići.

Približno 600 milja (965 kilometara) dug, širina Zaljeva varira od nešto više od 200 milja (322 kilometra), a sužava se na oko 35 milja (56 kilometara) u Hormuškom moreuzu, gdje je tokom proljeća plima visoka svega 1,3 metra.

“To je veoma stresno vodeno područje u pogledu ekosistema”, kazao je Roger A. Falconer, profesor emeritus vodnog inžinjeringa na Univerzitetu u Cardiffu.

Falconer je studirao trodimenzionalne komjuterske modele Zaljeva, mapirajući “vrijeme boravka” – prosječno vrijeme za koje se dio vode ili izlijevena količina nafte zadrži u Zaljevu prije nego što je odagna Hormuški moreuz.

“Da bi dospjela iz Abu Dhabija do Hormuškog moreuza, potrebne su dvije godine, što je mnogo vremena, kazao je Falconer za Al Jazeeru.

“Smatram da bi bilo bolje staviti nuklearnu elektranu na drugu stranu Hormuškog moreuza, izvan bazena”, dodao je on.

Izgled da radioaktivni materijal zagadi Zaljev još više zabrinjava, kažu stručnjaci, kada razmotrite da ima najveću koncentraciju postrojenja za desalinizaciju na Zemlji, a nikakav režim odgovornosti nije na snazi da odredi ko plaća cijenu ako se desi incident.

“Bilo bi nemjerljivo od pomoći ako bi se države GCC-a [Zaljevsko vijeće za saradnju] okupile i počele razmišljati o režimu odgovornosti, strukturi odgovornosti da dođu do odgovora šta ako se nešto desi”, kazao je Dorfman.

Finansijska cijena nuklearne nesreće može biti ogromna. Japanska vlada je procijenila 2016. godine da će konačna cijena za čišćenje Fukushime biti 200 milijardi dolara, dok Japanski centar za ekonomsko istraživanje smatra da bi moglo koštati tri puta više od tog iznosa. A većina radiaktivnog zagađenja iz Fukushime otišla je u more, ne prema gusto naseljenim predjelima kao što je Tokio.

Kada je UAE pokrenuo svoj nuklearni program 2009. godine, nuklearna energija je prodavana kao “značajan doprinos” ekonomiji države, kao i budućoj energetskoj sigurnosti. Inicijalna cijena projekta izgradnje elektrane je bila 20 milijardi dolara. Ali, zahvaljujući kašnjenjima, ta je cifra narasla na više od 24 milijarde dolara do 2016. godine. Neke procjene stavljaju cijenu izgradnje Barakaha na 28 do 30 milijardi dolara.

Dok je cifra za Barakah rasla, cijena obnovljive, zelene energije počela je dramatično opadati. Između 2009. i 2019. godine prosječna cijena solarnog fotonapona pala je za 89 posto, a vjetra za 43 posto, dok je cijena nuklearne enrgije porasla za 26 posto, prema analizi finansijskog savjetnika i menadžera sredstava Lazarda.

Ako se fokusiramo na Zaljev, tržišni slučaj za nuklearnu elektranu zaista se počinje raspadati.

Prema predstojećem izdanja WNISR-a za 2020. godinu, najnovija cijena solarnog fotonapona za petu fazu solarnog parka u Dubaiju pala je na manje od dva centa (0,02 dolara) po kilovat-stau (kWh). Cijena energije za Barakah (cjeloživotna cijena podijeljena s proizvodnjom energije) 2012. godine iznosila je nešto više od sedam centi (0,07 dolara) po kWH.

U međuvremenu je Lazardova globalna procjena za 2019. godinu za prosječnu cijenu nuklearne energije bila između 0,118 i 0,192 dolara po kWh.

“Cijena obnovljivih izvora je u toj mjeri pala da tržište samo kaže ‘ne’ nuklearnoj. Jedini način da se ovih dana grade nuklearne elektrane je uz velike, velike subvencije”, kazao je Dorfman.

Ne iznenađuje da su slobodna tržišta počela osporavati nuklearnu energiju. Broj nuklearnih postrojenja u izgradnji širom svijeta pao je sa 68 na kraju 2013. na 46 do sredine 2019. godine. Jedan razlog što je gradnja i dalje napreduje s mnogima od ovih, kaže Schneider, impuls nuklearne energije.

“Ova tehnologija je tehnologija koja vas zarobi. Kada napravite prvi korak, veoma je teško vratiti se unazad”, rekao je on.

Kada je UAE uspostavio ovaj program 2009. godine, nuklearna energija je bila jeftinija za proizvodnju struje od solarne i vjetroenergije. Ali, Barakah nije počela s izgradnjom do 2012. godine – nakon što je Fukushima navela mnoge države da ili ukinu ili odgode nuklearne projekte i do kada je cijena solarne mogla parirati nuklearnoj, a vjetar je postao čak jeftinija opcija.

“Bila je bez sumnje izgubljena šansa [za UAE] da izađe iz ovog projekta”, kazao je Schneider.

Brige vezane za širenje

Kad god se riječi “nuklearni” i “Bliski istok” spomenu u istoj rečenici, gotovo sigurno će uslijediti diskusija o rizicima širenja, jer nuklearna tehnologija ima dvostruku upotrebu.

“Napeta geopolitička okolina u Zaljevu čini pitanje nuklearne energije kontroverznijim u ovoj regiji nego bilo gdje drugo, budući da sva nova nuklearna energija pruža sposobnost da se razvije i izrađuje nuklearno oružje”, primjećuje Dorfman.

Ovo je odavno razlog za zabrinutost na Bliskom istoku, regiji koju potresaju oružani sukobi, građanski nemiri i planovi supersila.

Hladni rat između Saudijske Arabije otvorio je višestruke bojišnice. Zračna, kopnena i pomorska blokada Katara od Saudijske Arabije, UAE-a, Bahreina i Egipta ušla je u četvrtu godinu. Građanski ratovi u Siriji i Libiji su, također, regionalni i međunarodni ratovi preko posrednika. Antivladine demonstracije su izbile prošle godine u Libanu, Iraku, Alžiru, Egiptu, Jordanu, Maroku, Palestini i Tunisu. Nema napretka u rješavanju palestinsko-izraelskog sukoba, starijeg od pola stoljeća. A pandemija COVID19 izaziva bolne ekonomske poremećaje, koji već izazivaju dodatno nezadovoljstvo.

Godinama je glavni pokretač bliskoistočnog diskusrsa o nuklearnom širenju bio Iran i sporazum sa svjetskim silama, koji će držati teheranski nuklearni program pod kontrolom.

Bliski istok nije regija kojoj međunarodna zajednica vjeruje kada je u pitanju nuklearno oružje. I to s razlogom. Izrael nikada nije priznao da posjeduje nuklearno oružje, iako se vjeruje da ga ima. Irak je imao tajni program nuklearnog oružja, koji je razoren nakon Zaljevskog rata 1991. godine. Libija je priznala 2003. godine da je imala tajni nuklearni program, koji je kasnije ukinut. Alžir je priznao ranih 1990-ih da je, uz kinesku pomoć, izgradio nuklearni reaktor za istraživanja. Iako Iran insistira da njegov nuklearni program nikada nije bio vojni po svojoj prirodi, priznao je 2002. godine da je izgradio nuklearna postrojenja koja nisu obznanjena IAEA-u.

Razumljivo, UAE se pokušao distancirati od lošeg ponašanja, stvarnog ili percipiranog, svojih kolega.

Najnovije, ambasador UEA-a u SAD-u Yousef Al Otaiba napisao je mišljenje objavljeno u Wall Street Journalu, u kojem je podsjetio svijet da je UAE odlučio “odreći se domaćeg obogaćivanja i reprocesiranja nuklearnog materijala” i pristao da IAEA ispita njegova nuklearna postrojenja u kratkom roku.

“Nova i bolja pravila su isporučila novi ogroman izvor čiste energije i reducirala su rizik nuklearnog širenja”, napisao je Otaiba.

Moglo bi biti naprosto prekasno

Ali, razloga za zabrinutost još ima.

“Budući da nova nuklearna postrojenja imaju malo smisla u Zaljevu, koji ima neke od najboljih resursa solarne energije na svijetu, priroda zanimanja za nuklearnu energiju možda je očita”, primijetio je Dorfman u izvještaju koji je napisao o Barakahu.

I Sokolski ima pitanja o bliskoistočnim ambicijama u polju nuklearne energije: “Ako žele struju, ovo je veoma slab način da to postignu”, rekao je on, primijetivši obilje alternativnih izvora energije koje UAE i druge države u regiji s nuklearnim elektranama u razvoju mogu iskoristiti, uključujući prirodni plin, sunce i vjetar.

“Izgradnja nuklearne elektrane bi bila broj 58 u top pet stvari za napraviti, i to što su se odabrali fokusirati na ovu [nuklearnu] je sumnjivo.”

Iako biti sumnjiv nije isto kao biti uključen u zabranjene aktivnosti, mogućnost da nešto pođe katastrofalno po zlu u vezi Barakaha su previše velike da bih ih se ignorisalo, kažu stručnjaci.

Jer, kad nuklearni rizici postanu nuklearna realnost, moglo bi biti naprosto prekasno.

“Kada su u pitanju ovi rizici, ovi takozvani rizici male vjerovatnoće ali velikog utjecaja, stvar je u tome da do njih zaista dolazi. A kada se dese, možete zaista otpisati veliki broj ljudskih života”, kazao je Dorfman.

Izvor: Al Jazeera